KOLUMNA KATE MIJIĆ: Ne kradite djeci djetinjstvo
Nijednom djetetu ne treba pet vrsta aktivnosti. Umjesto da se igra, djetetu se na leđa natovari milijun obaveza i očekuje se da bude savršeno
Obitelj je stup društva, temelj svega vrijednog. Ona je posljednje utočište mira, oaza u kojoj su djeca najljepši cvjetovi. Koliko će ti cvjetovi biti lijepi, o nama ovisi, ali ne samo o nama. Tempo života, obitelj kao da je stavio u drugi plan. Na žalost, to je istina. Zaposlen otac, majka, djedovi, bake… Sve to nas prisiljava da se snalazimo na razne načine. Dijete se i ne uspije uljuljati u sigurnost svojeg doma, već je upisano u jaslice, vrtiće. Ne kažem da je to loše, jer nije. Ima to i dobrih strana, ali samo ako je dijete dovoljno veliko da razumije i da se uklopi u društvo svojih vršnjaka. Komunikaciju treba njegovati, a što će njegovati ono dijete koje je još u pelenama?
Nekad su majke bile zadužene za odgoj djece. Kad malo bolje razmislim, nekad je sve bilo drugačije, opuštenije. Uvijek je pri ruci bio baka servis, roditelji su se mogli posvetiti odgoju, uz pomoć svojih roditelja, a sada? Roditeljstvo se svodi na balansiranje između posla i obaveza. I sama gledam u svojoj obitelji koliko mi se kći muči da uskladi posao s majčinstvom. Dvoje male djece treba prije posla odvesti u vrtić, nakon posla ih odvesti kući. Koliko im se ona može posvetiti? Sigurno ne onoliko koliko bi ona htjela. Djeca znaju biti i te kako zahtjevna, razigrana, svojeglava, a umoran roditelj vapi samo za malo mira. Ja joj ne mogu pomoći. To ona od mene i ne može očekivati. Ja sam baka s dva posla, i jedino što mogu učiniti je da ih pričuvam tu i tamo, ali samo kratko vrijeme. Voljela bih da mogu više, ali mi to obaveze ne dozvoljavaju.
Da bi prosječna obitelj imala ono osnovno, oba roditelja moraju raditi. Da majka bude samo majka, to je postao luksuz. Mlade obitelji su prinuđene na borbu, na snalaženje, i život kakvog oni imaju, ne žele svojoj djeci.
U dijete se treba ulagati. Dijete je ogledalo obitelji u kojoj odrasta. Nitko mi ne može tvrditi da je drugačije. Žeđ da njihovo dijete bude posebno, uspješno, drugačije, tjera roditelje da čine ono što ne bi trebale, barem je to moje mišljenje. Nakon vrtića, ili škole, dijete se vozi na razne aktivnosti. Ples, muzika, nogomet, tenis, gimnastika, gluma, pjevanje, engleski, njemački, i djeca će naučiti sve jezike, osim onog jednostavnog, onog koji govori o skladu u obitelji, sve osim jezika ljubavi.
Treba li djecu toliko opteretiti? Ne, ja sam mišljenja da ne treba. Nijednom djetetu ne treba pet vrsta aktivnosti. Umjesto da se igra, djetetu se na leđa natovari milijun obaveza i očekuje se da bude savršeno. A što je s njihovim djetinjstvom? Pita li njih itko što oni žele? Ne moramo svoje neostvarene želje ostvarivati preko njih. Liječiti svoje frustracije nametanjem obaveza, kako sebi, tako i njima, nije ni za njihovo, ali ni za naše dobro. Ono malo vremena što roditelji mogu provesti s djecom, provedu u automobilu, odvozeći ih s jedne aktivnosti na drugu. Imat će ono vremena izabrati ono što vole, ali svojom voljom. Nemojte se zavaravati. Lijepo je da dijete ima dodatnu aktivnost, ali ne njih nekoliko.
Pustite djecu da žive neopterećeno, koliko je to moguće. Svoje slobodno vrijeme provedite s njima, otiđite na izlet, pustite ih da budu djeca, da budu ono što jesu. Jednom će vam ta djeca biti zahvalna upravo za takve trenutke, a ne za one koje su proveli na obavezama.
Dijete u tim godinama ne zna što želi, a ne znaju ni mnogi odrasli. Djetinjstvo je jedini period bez obaveza, barem bi tako trebalo biti. Čim krene u školu, sve se mijenja. Natovarit će im život mnogo obaveza, a ne morate još i vi. Pronaći će oni svoj put, otkrit će svoje talente, ali kada budu spremni za to. To vas ne bi trebalo zabrinjavati.
Djetinjstvo u meni izaziva sjećanje na slobodu, na cjelodnevnu igru, na druženje i neopterećenost, na zajedničke ručkove i bliskost u obitelji.
O vama ovisi kakva će sjećanja vaše djece biti, ne zaboravite na to. Umjesto da im date mobitel u slobodno vrijeme, igrajte se s njima. Umjesto da gledaju crtiće, iziđite u prirodu. Vjerujte mi, jednog dana će vam ta djeca biti zahvalna za vrijeme koje su proveli s vama, a ne na aktivnostima.
