KOLUMNA KATE MIJIĆ: Podstanarska kalvarija
Žeđ za novcem, zaradom koja će omogućiti lagodan život, promijenila je i dušu našeg prelijepog grada
Počinje turistička sezona. Sama pomisao na nju kod podstanara izaziva užasnutu jezu. Uredno plaćaju, ali to im nije garancija da im vlasnici stana neće reći da isele, i to u roku odmah. Kako se snaći? Na koji način? Kako pronaći stan u gradu u kojem stanova za podstanarstvo kronično nedostaje? Gotovo nikako. Turizam je sve promijenio. Na prvom mjestu je novac, ta ljudska pohlepa koja nema granice. Stanovi se pretvaraju u apartmane, jer su oni višestruko isplativiji. Ta žeđ za novcem, zaradom koja će omogućiti lagodan život, promijenila je i dušu našeg prelijepog grada. Split više nije ono što je nekad bio. Izgubio je dušu, isto kao i ljudi. Sve je podređeno novcu. Najlipši grad na svitu je postao najunajmljivaniji grad. Ustupili smo svoje domove strancima, preselili se na periferije, i u današnje vrijeme postoji samo jedan Bog koji je u razini onog pravog, Bog novca.
Na žalost, to ima i svoje posljedice. Novac je na prvom mjestu. Da, ima on veliko značenje, ali nikada neće biti značajniji od ljudskosti. Neophodan nam je za život, kako nama, tako i svim ostalima. Otkud onda ta neosjetljivost prema podstanarima? Ne razumijem. Upravo čitam da se stan od 40-ak kvadrata iznajmljuje oko tisuću eura. Nije u pitanju luksuzan stan, niti ima jacuzzi, ni bazen, niti je posebno namješten. Razumijem da se luksuz naplaćuje, a i stanovanje je postao luksuz, veći nego ikada prije. Onaj tko može mjesečno izdvojiti tisuću eura, uzet će svoj stan. U to nema nimalo sumnje. Ne idu ljudi u podstanare iz obijesti. Radije će biti dužni banci, barem ih ona na svakom početku sezone neće izbaciti iz stana.
Što je s onima koji ne mogu dignuti kredit? U pitanju je većina. Čak i da dvoje ljudi radi, jedna plaća im neće biti dostatna da bi se platilo stanovanje i režije. Naježim se na samu tu pomisao. To je novac doslovno bačen, a tome kumuje i država, jer ono što je ona, odražava se i na malim ljudima. Ljudi žive po principu 'snađi se', a potražnja za stanovima napravila je pravi kaos na tržištu. Iznajmljuju se šupe po zlato, derutni stanovi, a kad ljudi nemaju izbora, pristaju na sve. Na to i ciljaju oni koji iznajmljuju.
Nije lako kupiti stan. Ja to znam i te kako. Godinama sam radila po dvadeset sati dnevno, ali sam uspjela. Meni ne kuca nitko na vrata, niti me itko može izbaciti. Koliko to vrijedi? Upravo to je pravo bogatstvo. Zaboravila sam sav onaj umor i trud koji sam uložila, samo uživam u onom što imam. Nije puno, ali je moje. Barem nisam podstanar, nisam dužna banci, nisam u stambenom kreditu. Sve to je iza mene.
A kako kupiti stan u današnje vrijeme? Kvadrat stana je suludo visok. Nekoliko tisuća eura za kvadrat? Nije li to suludo? Ničim ta cijena nije opravdana, osim ljudskom pohlepom. Što ako jednom turizam počne stagnirati? Dovoljno je da se dogodi nešto loše, da se zemlja proglasi nesigurnom, i sve ode u vjetar. Gotovo nam cijela država živi od turizma, a mi svoju zahvalnost pokazujemo cijenama hrane koje se ne bi sramile ni da su poslužene na kraljevskom dvoru. Nemamo strategiju, nemamo sadržaj, i gosti nam lutaju k'o guske u magli. Nije dovoljno imati more i Dioklecijanovu palaču. Ne možemo im preskupo naplaćivati 'ništa'. Jednom će i tome doći kraj, jer se tržište mora očistiti.
A do tada, ljudi moraju stanovati, moraju imati krov nad glavom, moraju živjeti, bolje rečeno, preživljavati.
Dragi moji, budimo ljudi, budimo realni, i imajmo razumijevanja i za druge, a ne samo za sebe. Čudan je život, nikada ne znamo što nas čeka. U ovoj situaciji najviše zamjeram vladajućima, jer ne rade ono za što su i izabrani, i to ni na kojem području. Kod nas sve ide kao i s POS-ovim stanovima. Nerealno, suludo, i bez ikakvog smisla. Ti potrebiti što su te stanove dobili, iznajmljuju ih kao apartmane, i to luksuzne. Ja sam svoj krov nad glavom zaradila sama, nitko mi nije pogodovao. Imala sam sreće, ali i upornosti. Imala sam cilj i nisam žalila truda. Nadam se da će svi podstanari dočekati da imaju svoj krov nad glavom, jer to nije luksuz, nego potreba.
Želim Vam svu sreću ovog svijeta da to jednom i dočekate, i da budete dovoljno mladi da u tom i uživate.
