KOLUMNA KATE MIJIĆ: Što će buduće generacije reći o nama?
Život piše romane Piše: Kata Mijić

KOLUMNA KATE MIJIĆ: Što će buduće generacije reći o nama?

Svijet se nije digao na noge zbog požara u Amazoni i Sibiru, ali se digao kada je gorjela katedrala Notre-Dame u Parizu. Gorio je spomenik prošlosti, a to što nam gori budućnost, kao da nije doprlo do ljudi

Tema o kojoj želim pisati, sama mi se nametnula. Požari na Sibiru, Amazoni, gore pluća svijeta, a svijet šuti. Zašto? Ne shvaćam, a možda nikada neću ni shvatiti. Radi se o životu na Zemlji, o promjenama koje će uslijediti nakon te katastrofe. Na naplatu dolazi ljudska pohlepa, moć koju čovjek zloupotrebljava, jer priroda pamti i uzvraća. Svijet se nije digao na noge, ali se digao kada je gorjela katedrala Notre-Dame u Parizu. U kratko vrijeme skupili su se milijuni eura, skupili su se jer je gorio spomenik prošlosti, a to što nam gori budućnost, kao da nije doprlo do ljudi, a pogotovo ne onih koji imaju i koji bi mogli pomoći.

Gori flora i fauna, gube se milijuni života. Nikada više ništa neće biti isto. Nije pokrenuta velika akcija gašenja požara, svijet se nije uključio, a trebao je dok ne bude prekasno. Mnogo znači ako se spasi jedno stablo, jedan život, a koliko njih je nestalo u buktinji? Ježim se i od same pomisli na to. Ono što je nekad predstavljalo pluća svijeta, sada je zgarište. Što će reći buduće generacije o nama? Zakazali smo kao ljudi, zakazali smo u trenutku kada nismo smjeli. 

Životinje prolaze svoju agoniju sada, a mi ćemo u budućnosti. To uopće nije upitno. Tužna sam zbog svega, ali i nemoćna. Moja želja da nešto učinim, ostaje samo želja. Oni koji bi htjeli ne mogu, a oni koji mogu neće. Iako volimo misliti da je Sibir daleko, ali i Amazona, to nije istina. Nisu daleko, kao što nisu daleko ni posljedice koje ćemo uskoro osjetiti. Ako se ikada i osvijestimo, nadam se da neće biti prekasno. Zar ne vide kamo idemo? Ravno u propast. Kad se jednom izgubi ravnoteža, teško ju je ponovno vratiti. Trebat će stoljeća da se zemlja oporavi, ali nikada više neće biti isto. 

Koliko životinjskih vrsta će nestati? Koliko jauka se čuje u opožarenim područjima? Koliko patnje skriva vatra, koliko krikova je prekinuo plamen? A mi? Sjedimo u udobnosti svojeg doma i ne mislimo na to. Ne mislimo ni na one požrtvovane ljude koji se trude spriječiti širenje. To su heroji današnjice, to su ljudi koji svjedoče agonijama drugih živih bića, to su ljudi koji svoj život stavljaju na kocku da bi nečiji spasili. 

Oporavit će se Zemlja, ali ne i ljudska pohlepa koja je i dovela do ovog. 

Nekontrolirano krčenje stabala, a zatim spaljivanje ostataka da bi stoka imala ispašu, samo svjedoči da je čovjek jedini krivac za katastrofu. Sve što se čini, čini se zbog novca. Uništava se šuma, prirodno stanište divljih životinja da bi se nastanilo onima koje donose profit. Strašno. Čovjek nije gospodar prirode, a ona će to i dokazati. 

Žao mi je što novac upravlja sa svime, i to novac koji se slijeva u džepove nekolicine. Svi znamo kako je to, jer svjedočimo takvom ponašanju i oko sebe. Ne trebamo kao primjer uzeti Amazonu, jer imamo svoj primjer, na žalost. Sve smo uništili, sve smo prodali za novac, a kad je novac u pitanju, tu nema časti, nema savjesti, nema obaziranja. Samo se uzima bez obzira na posljedice. 

Mali čovjek je taj koji može sve promijeniti, ali on šuti. Sve dok je tako, nemamo se pravo buniti na ono što se događa oko nas. Imamo mi i svoju Amazonu, opustošena sela, praznu Slavoniju. Opustošeni su bez požara. 

Na žalost, i to je djelo čovjeka, ako tako mogu nazvati one koji su krivi za sve katastrofe oko nas. 

#PrayForAmazonia

#PrayForSibir

#PrayForHrvatska

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(50263, "");
Pregledaj komentare