KOLUMNA KATE MIJIĆ Nadam se da moj sin nikada neće zaploviti

Kruh sa sedam kora? Nije li time sve rečeno? Koja je od tih kora tvrđa, koja je natopljena s više suza, samoće, nedostajanja? Koliko košta svako odvajanje od obitelji? Srce plače, ali oči to ne pokazuju. Sa suzama se ispraćaju, a sa suzama i dočekuju. Nisu to iste suze, znam da nisu. Svako srce pomoraca i njihovih obitelji doživljavaju svojevrsnu havariju prilikom svakog odlaska. Nije lako otići, odvojiti se od onih najvoljenijih. Nije lako ne gledati djecu kako odrastaju, ne biti dio njihovih života onoliko koliko se to želi. 

Al', reći će mnogi, lako je njima. Imaju novac. Nažalost, on je mjerilo svega, ali ti što to kažu ne znaju da novac ne možeš zagrliti, ne možeš ga poljubiti, ne može umanjiti nedostajanje. Težak je život pomoraca. Propuštaju ono najvažnije, prvi zubić, prve korake, prve riječi. Napuštaju toplu bračnu postelju, da bi je zamijenili hladnom kabinom. More uzima svoj danak. Uzima ga u svemu. Ženu sve manje poznajemo, djeca prebrzo odrastu čak i kad smo pored njih, i ponekad se u vlastitoj obitelji osjećaju kao stranci. Treba im vremena da se priviknu, jer su to veliki emocionalni udari. Gube se kontakti s prijateljima, i između njih ima sve manje riječi. To je naprosto život. Odnese svakog na svoju stranu. Nema zajedničkih događaja, a samim time ni tema, osim onog već proživljenog. 

U mojoj porodici ima samo jedan pomorac, a i sin mi završava faks brodostrojarstva. Nadam se, toplo se nadam da nikada neće zaploviti. Ne znam kako bih to proživjela. Ta strepnja, ti rastanci… Bi li imala snage sve to proći? Nekako sumnjam u to. Kao majka, ne bih mogla zatomiti strah koji bi me prožeo. Ali, preživi čovjek svašta. Ja to i te kako znam. Život te baci na koljena, i nemaš izbora osim živjeti i nositi se s teretom kojeg ti sudbina da. 

Ovu mi je kolumnu posebno teško pisati. Cijela Hrvatska još uvijek strepi i moli se da se dogodi čudo, da se Dino vrati svojoj obitelji, da zagrli majku, dijete, suprugu… I ja živim za to čudo, i čvrsto vjerujem u njega. Kako li je samo njegovoj obitelji? Strah i strepnja paraliziraju. Ali nada živi, protkana je vjerom da će sve biti u redu. Svaka im je minuta duga kao vječnost. Ni sna, ni života, tako bih opisala njihovo iščekivanje. Bože moj, usliši njihove molitve, i molitve svih nas. 

I onda kažu, lako je njima. Ima li netko tko bi se zamijenio s tom obitelji? Nema. Ne postoji nikakav novac zbog kojeg bih se samo minutu našla u njihovoj koži. Samo mogu reći, daj im Bože snage da izdrže, i da dočekaju da ga zagrle, i ne daj Bože nikom da prođe ono što oni prolaze. 

Ne odlaze ljudi na more iz hira. Odlaze zbog egzistencije, a to jasno pokazuje kakvo nam je stanje u državi. Jadno. Jedni su na tuđem moru, drugi po tuđim zemljama… I jedino je važno da se vrate, kako Dino, tako i svi ostali. 

Svim pomorcima želim mirno more, i sretan povratak kući.