KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA: Grad, Hajduk i budalaštine o kreditu

'Ajmo bit otvoreni', zavapio je u srijedu popodne gradski vijećnik HSLS-a Tonći Blažević. Mrak je taman padao, koncentracija popuštala, ali je zato sklonost ispaljivanju nebuloza na drugom katu Banovine dosezala zavidne razmjere.

'Ajmo bit otvoreni i reći što bi bilo da na odluci piše HNK Hajduk, a ne KK Split. Klub je na putu ozdravljenja, pomozimo', dramatično je pozvao Blažević, okomivši se na kolege koje su izrazile skepsu nad činjenicom iz gradskog proračuna ubuduće plaćati šest milijuna kuna godišnje na račun kronično gladnog košarkaškog kluba na Gripama.
On s time nema problema, kao ni prethodna ili sadašnja gradska vlast: legitimna je odluka financijski pomagati klub u većinskom gradskom vlasništvu, čak i kada to deseže gotovo stopostotne razmjere njegovog ukupnog planiranog budžeta od 6,5 milijuna kuna. Ako smo se već odlučili da nam je košarka strateški bitna i da je 'na putu ozdravljenja' - što joj toplo želimo, premda realnost govori da još uvijek imamo drugoligaša s tek povremenim rezultatskim proplamsajima - onda je red da to i platimo.

Kad bolje promislimo, bilo bi suludo prekinuti priču u koju su splitski porezni obveznici samo u zadnjih nekoliko godina utukli respektabilnih tridesetak milijuna nepovratnih kuna - što kroz preoblikovanje, što kroz direktne transfere, što kroz oprost duga u predstečajnoj nagodbi, što kroz redovnu potporu. Dio su čak potrošili unaprijed i to je, ponavljamo, sasvim legitimno.

Gradski vijećnici jednako kao u košarku mogli su sasuti desetke milijuna na ptice pjevice, kule od pijeska, komunalne tenkove ili pozlaćene rampe, svejedno, mogli su i lopatama izbacivati novac kroz prozor Banovine. Radi se o njihovoj procjeni i njihovoj odluci, a za nekoliko godina vidjet ćemo koliko nam se isplatilo i nazire li se kraj tom famoznom putu ozdravljenja.

Vijećnik HSLS-a govoreći o košarci u jednadžbu je uveo Hajduk, što je donekle očekivano jer su na dnevnom redu sjednice dvije 'sportske točke' taktički vezane jedna uz drugu; samo nekoliko trenutaka ranije, naime, odlučeno je da će se klubu s Poljuda priznati desetak milijuna kuna ulaganja u stadion u razdoblju od 2009. godine do danas. 'Što bi bilo da na odluci piše HNK Hajduk, a ne KK Split?, retorički se zapitao, mada odgovor već znamo.

Rasprava bi vjerojatno trajala puna četiri dana, umjesto bespovratnog ulijevanja novca eventualno bi se odobrio kakav kredit, a odnekud bi se sasvim sigurno pojavio Luka Podrug. Makar je, izgleda, u novom sastavu Gradskog vijeća dobio sasvim solidne zamjene.

Kompleksan odnos između Grada i Hajduka može se sažeti u nekoliko jednostavnih činjenica. Prvo, klub je svojedobno doveden u bankrot upravo zahvaljujući gradskim strukturama, njihovoj jadnoj ili kriminalnoj kadrovskoj i poslovnoj politici. Drugo, iz tih ralja spašen je višegodišnjim odgovornim poslovanjem i vraćanjem stotinjak milijuna kuna duga, čemu je tek djelomično pripomogao kredit od trideset milijuna, za koje je teškom mukom u Banovini izboreno jamstvo.
Treće, Grad Split već gotovo cijelo desetljeće ima dužnost ulagati u vlastiti stadion, što uporno nije činio makar je na raspolaganju cijelo to vrijeme imao četrdesetak milijuna kuna godišnje namijenjenih sportu i sportskim objektima. Za Poljud nula, izuzev jednog Baldasarovog travnjaka. Pa je, četvrto, umjesto njega to činio Hajduk, poput recimo prigode kada je klub čak i u neformalnom statusu bankrota investirao milijune u videonadzor ili sustav brojača na ulazima, samo kako bi gradski stadion ostao funkcionalan i mogao se normalno koristiti. Radilo se o svojevrsnom gradskom reketu, da se ne lažemo. Da bi kao peto stigao trenutak kada će se međusobna potraživanja prebiti: Grad je, naime, imao ugovornu obvezu investirati jednako kao što je Hajduk imao ugovornu obvezu vraćati kredit i tih višestruko prekontroliranih desetak milijuna kuna tek je dio onoga što je u stvarnosti uloženo.

Ovih nekoliko razmjerno jednostavnih točaka dijelu vijećnika možda su pojedinačno jasne, no još uvijek imaju poteškoća s njihovim povezivanjem u jednu logičnu cjelinu, pa se i dalje može čuti povremena kuknjava da 'nogomet živi na gradskoj sisi', da 'nitko nije pitao građane žele li vratiti Hajdukov kredit' i da se radi o 'rupi bez dna'. Činjenice i brojke govore suprotno, ali tim gore po činjenice i brojke. O usporedbama s početka ovog teksta da ne govorimo, ili o akciji kojom je upravo nogometni klub proljetos doslovno spasio brojne splitske klubove od propasti tako što im je posudio novac u trenutku kada Split nije imao ni gradonačelnika, ni proračun.

Mada, da je u samom Hajduku bilo malo više drskosti, nijedna od  tih pošteno vraćenih tridesetak milijuna kuna ne bi se vratila u gradsku blagajnu: mala je to cijena za sve strahote koje je službena politika ovom klubu u prošlosti učinila. I da se to napravilo, ne bismo ovih dana doživljavali moždane udare na konstatacije da je Grad 'oprostio' Hajduku bilo što i da račun za nogomet plaćaju građani.

Ako smo od površnih ili ponekad zlonamjernih medija to i mogli očekivati, od gradskih vijećnika sasvim sigurno nismo. Kad se već nisu temeljito informirali o materiji, što bi bilo poželjno i očekivano, onda su za početak barem mogli spoznati razliku između poklona i kompenzacije.

Nije valjda toliko teško.