KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA: Kako izgleda evolucija Petra Škorića?

'Ovdje smo da evoluiramo', drhtavim glasom obraćao se šef splitskog HDZ-a Petar Škorić netom nakon što je oporba srušila kvorum i prekinula sjednicu Gradskog vijeća. Nije znao što učiniti: nedostajala mu je jedna ruka, a taj vražji Kerum satima ranije izgubio se po svom poznatom običaju, čim je odrađeno fotografiranje u važnoj pozi proučavanja dokumenata s naočalama na pola nosa i čim je bio siguran da nitko neće ni taknuti njegovog ravnatelja Javne ustanove za Marjan.

Ništa drugo, pa ni sam Marjan, njemu očito nije dovoljno bitno da odsjedi tih nekoliko sati i odradi ono za što je izabran i plaćen. Ali znamo tko je Kerum i tomu se zbilja više nema smisla čuditi, kao ni zgražati jer ima drskosti i dalje se predstavljati gradskim vijećnikom. Možemo eventualno tek  ponavljati da se radi o dosad zbilja neviđenom preziru prema građanima, iako će nam na izborima za dvije godine on svejedno ponovno prodavati fore o silnoj brizi za Split, čudesnom elanu i nevjerojatnoj motivaciji za rad.

Ne, Škorić je ovdje zanimljiviji: bilo je gotovo pa dirljivo slušati ga kako cmolji o neodgovornoj i zločestoj oporbi koja uvijek nešto politizira i ignorira interese grada, premda su ljudi sasvim legitimno iskoristili jedan od rijetkih alata koji imaju. Srušili su kvorum i prekinuli sjednicu, neš' ti - i to baš sjednicu koja nikakvu bitnu odluku nije mogla izroditi. Dapače, i da se nešto odlučilo, vjerojatno se ne bi provelo.

A nije da nisu imali sličnih prilika. I to kada se raspravljalo o konkretnijim pitanjima.

Dirljivije je možda bilo slušati jedino Andru Krstulovića Oparu, valjda jedinog gradonačelnika na kugli zemaljskoj koji se ne uzbuđuje jer je sve očitije da više nema većinu. Čak i Baldasar je u takvoj situaciji govorio da 'prepušta odluku vijećnicima', svjestan da ne može učiniti baš ništa.

Dok Krstulović Opara gotovo autistično tvrdi da ga se to ni ne tiče.

Realno, sjednica Gradskog vijeća trebala je biti parada na kojoj će oporba isprazniti svoje šaržere, a vlast izbjegavati metke i izdržati tih nekoliko sati kako bi već sutradan nastavila po svome. Savršeno je jasno da ništa bitno o Marjanu nije ni moglo biti odlučeno: ondje vlada elementarna nepogoda i možemo se samo moliti da će se sječa zaustaviti na jednoj trećini šume. Mogli smo gledati jedino višesatno političko loptanje koje bi ionako završilo s nula-nula, jer krivce za apsolutnu tragediju i civilizacijsku sramotu sigurno nikada nećemo doznati.

A trebali bi visjeti na Rivi.

Koliko god Škorić bio izgubljen, HDZ poražen, a gradska vlast ponižena, barem jedna dobra stvar izrodila se iz naglog prekida seanse u Banovini: nismo više morali slušati Ljubicu Vrdoljak kako tvrdi da je na Marjanu sve u redu, niti samog Škorića kako se blamira s izjavama da je gradom zavladala nepotrebna histerija.

Znamo kako 'gradonačelnik u sjeni' tumači situaciju, ali i politički i stvarno ona nama ipak više nalikuje na deevoluciju.

A nije da nam je početna pozicija bila sjajna.