KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA Dan kada je Grad izdao svoj Klub

Da su se drugim svojim odlukama gradski vijećnici posvetili jednakom pažnjom, minucioznošću i preciznošću kao što su to činili s 'izjavom' čije se rađanje iščekivali doslovno cijeli dan - a jasno, radi se o stavu oko jedne obične nogometne utakmice - Split bi vjerojatno bio nešto bolje mjesto za život. Za početak, vijećnici vjerojatno ne bi zabunom skratili radno vrijeme štandovima i kioscima nakon što su se dva sata dogovarali da to učine s restoranima i barovima.

A bila je to jedna od odluka kojoj su posvetili puno više od uobičajene doze pažnje i koncentracije, možemo zamisliti što se događa s onima koje prođu ispod radara.

Reprezentacija i njen susret protiv Mađarske, naravno, ipak nisu komunalni problem ili 'jedna obična nogometna utakmica': ne, radi se o događaju od strateške važnosti netom uoči predsjedničkih izbora i očito je da je HDZ-u jako bitno da se odvije upravo u Splitu.

Pišemo HDZ, a zapravo ne znamo o kojem HDZ-u se radi: splitski ogranak HDZ-a čerupa se između sebe, odnosi gradskog i županijskog HDZ-a vječito su nategnuti, ni u županijskom HDZ-u ne vlada idila - o nacionalnom HDZ-u da ne govorimo, sa svim tim Brkićima, Plenkovićima i Kovačima - a tu je još i HDZ blizak Kolindi Grabar-Kitarović, pa odmetnuti neslužbeni HDZ na desnici, te na koncu onih nekoliko desetaka HDZ-ovaca u Hrvatskom nogometnom savezu. Pitate se, je li zaista moguće i ima li smisla u jednoj rečenici spomenuti HDZ baš toliko puta?

Naravno da ima: sve u ovoj državi je HDZ. Sve, ispada, osim Hajduka koji je i njima i drugim političkim kokošarima i probisvijetima otet iz šapa. 

I njegovih navijača koji shvaćaju priču.

Cjelodnevno metiljanje oko formulacija kojima će se zadovoljiti sve te partijske frakcije, a onda u jednadžbu uključiti još i silnu opoziciju, kako bi se postigao svesplitski kompromis, očekivano je izrodilo frankenštajna. Čistu nulu, priopćenje u kojemu je rečeno ama baš sve osim jedne ključne rečenice.

Jasne izjave da Grad i Gradsko vijeće potpuno stoje iza svog Kluba. Namjerno ga pišemo velikim slovom.

Omjer snaga zapravo je poprilično jasan: Petru Škoriću i dijelu gradskog HDZ-a bilo je silno važno isposlovati da Gradsko vijeće donese formalnu odluku o domaćinstvu protiv Mađarske, što je čak i za ovu stranku bilo previše, pa su se umjereniji dijelovi upustili u peglanje fraza i pokušaj zadovoljavanja svih strana. Gradonačelnik Andro Krstulović Opara najradije bi poslao HNS kvragu, barem tako tvrdi, ali i za njega je to pomalo nerealno pa je umjesto konkretnog poteza prepustio stvar na odlučivanje Gradskom vijeću i nakon toga odradio tek verbalni dio posla.

Marijana Puljak intimno bi se složila s gradonačelnikom, no to joj ne dopuštaju ni ponos ni politička pragma: radije će guštati u međusobno glođanju unutar HDZ-a.

Splitski SDP, izgubljen kakav već jest, zadovoljio se time da u zajedničku izjavu uđe zahtjev za isprikom HNS-a Splitu i Hajduku, što u cijeloj borbi protiv kriminala u nogometu konkurira za jedan od najblesavijih, potpuno kontraproduktivnih poteza. Od cijele priče u eteru se najviše zadržava upravo ta gluparija oko isprike, kao da se radi o nadmetanju ega a ne jednoj ozbiljnoj igri i ozbiljnom problemu. Barem za one koji sport, mafiju, nepoštenje i nepravdu uzimaju ozbiljno.

Ne zna čovjek jesu li SDP-ovci zaista ovako prirodno glupi, ili se samo pretvaraju takvima.

U cijeloj toj kakofoniji oko reprezentacije među suvislijima zapravo je bio mladi Martin Pauk, koji je onako priprosto predložio da se šefove HNS-a ne pripusti u poljudsku ložu, nego ih se uputi na tribine i pusti da ondje poslušaju bilo javnosti.

Dakako, uz Mostovog Antu Bradarića-Šljuju, koji se izdigao iz te žabokrečine i jedini otkrio da ima muda, pa glasao protiv. Čovjek, naime, dobro zna o čemu se ovdje radi.

Niti o domoljublju, niti o povrijeđenim taštinama, pa čak niti o samoj reprezentaciji: priča o utakmici s Mađarskom za svakoga osim nabrojanih HDZ-ovaca svih mogućih vrsta priča je postojanju kičme, o borbi za poštenje u jednom usranom i nepoštenom sustavu koji djeluje u istoj takvoj državi.

A Hajduk je učinio svoje i nakon skoro tri godine ignoriranja jasnih i konkretnih zahtjeva prema HNS-u, koji se u svim državama osim onih usranih ne bi ni postavljali jer su logični, normalni i samorazumljivi, svejedno je sjeo za stol s bandom i pokušao dovesti do barem nekakvog kompromisa i pomirenja. Da bi ga već nakon sat vremena oni posramili, a dva mjeseca kasnije i ponizili pozvavši sami sebe na Poljud. 

Vrhuški HNS-a, dakako, nije do regularnosti - jer bi davno rasturili korumpiranu sudačku organizaciju i doveli stranca da to sredi, kao što Hajduk zahtijeva. Nije im ni do ravnopravnosti - jer bi valjda osnovali tu famoznu udrugu prvoligaša ili definirali kako se uopće tko bira u tom savezu, kao što Hajduk traži. A sasvim sigurno nije im ni do zakona, jer bi poštovali Zakon o sportu, ni do transparentnosti, jer bi objavljivali svoje financije umjesto da sami sebi uplaćuju stotine tisuća kuna na privatne račune, a na koncu ni im ni do nogometa - jer bi barem napravili kakvu suvislu strategiju razvoja.

I to je otprilike to što Hajduk zahtijeva, uporno i godinama, dok Gradsko vijeće danas nije smoglo snage ni jasno reći da stoji iza svog Kluba. 

Reprezentacija i njene utakmice su, kažemo, u ovoj priči potpuno sporedni, ali jako zgodno dođu kao politički i predizborni poligon. Pa se pokrenula cijela mašinerija, od najednom blagoglagoljive predsjednice s onim 'orjunaškim' pečatom na leđima i Mamićevim naušnicama na ušnim resicama, preko dobrog dijela medija i nekih braniteljskih udruga sa subnorovskim manirima i shvaćanjem stvarnosti, do otužnog Gradskog vijeća Splita koje bi prdnulo, a ne bi onečistilo svoje donje rublje.

Pa nam sada nudi novu verziju Sanaderove jamstvene kartice.

Sjetili smo se ovdje i onih pregovora koji su se važno vodili prije punih sedam godina, kada je slična igra bila na djelu i kada je tadašnja Kerumova zamjenica Anđelka Visković bila možda manje dvolična, ali zato znatno naivnija.

'Kada smo razgovarali o utakmici Hrvatske i Gruzije u Splitu rekla sam predstavnicima Hrvatskog nogometnog saveza da se Splitu kao gradu i sportskom centru Hrvatske treba pokazati da nije zamjena zbog stanja travnjaka u Maksimiru, nego da moraju jamčiti da će ga imati u planovima. Nekorektno je da reprezentacije nije bilo u Splitu 14 godina. Možemo reći da je to prošlost i da želimo da se hrvatska nogometna reprezentacija vrati u Split. Ali, to treba napraviti na dostojanstven način. A to znači, da nije stvar samo utakmice s Gruzijom, nego mnogo šire i dalje od toga. Potez je sada potpuno na HNS-u, da reagiraju tako da se našem gradu vrati na veliki i pravi način za sve ove godine neigranja reprezentacije u Splitu', objašnjavala nam je tada.

Prije sedam godina, ej.

I koliko god bismo mogli imati iluziju da će se stvari promijeniti, najobičniji zdrav razum i iskustvo uče nas da je vrijeme za okretanje drugog obraza i primanje novog šamara.

Sve će biti isto, naravno. Za dvije, pet ili četrnaest godina. Samo što će gradski vijećnici koji su objavili kukavičku izjavu i okrenuli leđa svome Klubu biti bivši i zaboravljeni, daleko izvan radara.