KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA Kako Andrej Plenković srozava Hrvatsku na razinu Vučićeve Srbije

'Vlast kvari ljude', jedna je od omiljenih narodnih izreka.

'Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast', suprotstavio joj se još davno George Bernard Shaw. U koji se od ovih dvaju scenarija uklapa Andrej Plenković? 

U oba, rekli bismo: ako prije osam godina on i nije bio krvav ispod kože nego doista uglađeni, nekorumpirani i nekonfliktni, pa i pomalo dosadni premijer - idealan za dosadnu državu kakvom smo se nadali da će Hrvatska postati - Plenković je na isteku svog drugog premijerskog mandata prevalio put do drskog i beskrupuloznog, svakako i konfliktnog, formalnog zaštitnika kriminala. Ako ne vlastitog, onda barem kriminala organizacije kojoj je na čelu.

A njegova vlast evidentno je duboko kvarna, za ovu državu krajnje opasna i destruktivna. Oktroiranje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika samo se najnoviji i najočitiji sindrom terminalne faze u kojoj se nalazi.

Prethodno je Plenković okupirao ili eutanazirao cijeli niz nezavisnih, po demokraciju izuzetno značajnih tijela i institucija: od različitih pravobranitelja, povjerenika i regulatornih agencija do formalno nepolitičkih udruga, od Državnog inspektorata do Hanfe, od javne televizije do Ustavnog suda, od sveučilišta do Hrvatskog nogometnog saveza i sporta općenito.

Potom je, kada je došlo preblizu njemu osobno, osakatio Povjerenstvo za sukob interesa - cinično povjerivši taj posao upravo notornoj Josipi Rimac - te tako iz javnog života potpuno uklonio kategorije političke i moralne odgovornosti. U Plenkovićevoj Hrvatskoj HDZ je postao nešto poput usavršene verzije Komunističke partije, sveprisutne i svemoćne strukture koja se na vlasti održava kombinacijom korumpiranja i privilegiranja odanih, odnosno širenja egzistencijalnog straha i izoliranjem neposlušnih ili barem slobodnomislećih. Za svakog građanina ove zemlje ona ima recept: nakloni joj se ili se ukloni. 

Dosad se o tome moglo isključivo lajati, a sada je došao red da se i ta rupa začepi. Kad su se inicijali 'AP' pojavili u javnom prostoru u uznemirujućim transkriptima koji ilustriraju sustavno i gotovo perverzno partijsko krčmljenje javnih resursa, Plenković je udario na slobodu govora i promijenio cijeli set zakona kako se to više nikada ne bi dogodilo. Pod prijetnjom tri godine zatvora.

A kako Državno odvjetništvo i USKOK - ionako slabašne i ne osobito učinkovite institucije koje ni ovakve ne ulijevaju veliko povjerenje - danas raspolažu znanim i neznanim prepiskama i transkriptima, a bogme i mogućnošću da se jednom u budućnosti krenu ozbiljno miješati u vlastiti posao, valja i njih staviti pod punu kontrolu. Andrej Plenković time štiti samoga sebe i svoju vlast, a Ivan Turudić idealan je izvršitelj.

Slikovito rečeno: slijedi vrijeme batina.

Glavni državni odvjetnik (još bitnije, i tužitelj) postaje evidentno stranački angažirani sudac, vatreni zagovornik 'Lex AP-a' koji bi u praksi trebao spriječiti da se za lopovluke i zloupotrebe vlasti uopće i sazna, bliski prijatelj Zdravka Mamića, Josipe Rimac i cijelog niza suspektnih, procesuiranih i (dosad) preskočenih aktera iz političkog i kriminalnog polusvijeta. 

Optužnice će podizati (još bitnije, i od njih odustajati) osoba koja za svoj karijerni uspon ima zahvaliti lobiranjima raznih 'rimaca', 'brkića' i 'mamića'. Osoba koja je prijesno lagala čak i o notorno dokazivim faktima poput svojih intimnih noćnih vožnji s optuženicima za najteži mogući kriminal ili vremenskom periodu u kojemu je blokirala sudsko procesuiranje svog vlastitog rođaka, držeći njegov spis u vlastitoj ladici.

Turudić će postati glavni državni odvjetnik Plenkovićevim političkim nasiljem nad državom, uz komično objašnjenje da svako preispitivanje tog poteza ne predstavlja javni interes nego 'politički udar na Vladu' i 'voajerizam'. Postat će to zahvaljujući glasovima svoje monolitne Hrvatske komunističke zajednice i saborskih prirepaka - uz već osiguranu potporu Domovinskog pokreta kao rezervoara pričuvnih žetončića. Postat će to uz korištenje nečuvenog spina o njemu kao 'branitelju koji je izručio Josipa Perkovića i rehabilitirao Alojzija Stepinca', umjesto kao osobi koja po svim dostupnim informacijama nije dostojna ni sadašnje sudačke dužnosti.

U potpuno bizarnom razvoju događaja, Andrej Plenković će u svom pokušaju srozavanja Hrvatske na razinu Vučićeve Srbije istovremeno dobiti glas Milorada Pupovca i javnu podršku HOS-a. 

I premda je bio dosta glasan oko toga - jer, ne zaboravimo, i njemu su uskoro izbori - Zoran Milanović zapravo je zadnji koji bi o državi zarobljenoj na svim razinama imao moralno pravo govoriti. HDZ-ovci su barem oko toga u pravu: kad je već iz naftalina izvukao špijunske dosjee o susretima Ivana Turudića i Zdravka Mamića, prznica s Pantovčaka mogao je barem spočitnuti vlastitim ljudima koji su trebali to istjerati načistac i na vrijeme.

Recimo tadašnjem ministru pravosuđa ili šefu SOA-e koji su njegovi današnji savjetnici, a možda i tadašnjem ravnatelju policije kojega je kao premijer osobno imenovao i koji je javno priznao da sa Zdravkom Mamićem 'svakih tri dana jede ćevape'. Ovako Milanović zbilja zvuči kao da je s osam godina zakašnjenja pao s kruške.

Na kojoj i dalje vise, i rugaju nam se, svi ti 'mamići', 'brkići', 'rimčeve', 'turudići' i slične političke i parapolitičke figure koje u svojim WhatsApp grupama kreiraju naše živote i ubijaju ovu državu zajedno s demokracijom u njoj.

O, da, zajedno s AP-om kao, barem odnedavno, njihovim neskrivenim pokroviteljem.