KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA Lova curi, Nino Vela se češlja

Uličnim rječnikom praksa se zove 'krcanje' ili 'trpanje': ono kad gospodariš javnim novcem i ne rješavaš problem koji će se evidentno prije ili kasnije morati riješiti, nego puštaš stvari da idu svojim tokom i iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu gledaš kako lova curi u privatne džepove. Naša, zajednička lova.

Spletom zanimljivih okolnosti, slučajnih ili namjernih, upravo to događa se u 'Prometu', gradskoj firmi koja bi i bez trpanja privatnika svejedno bila u nezavidnoj situaciji: odvjetnik Željko Lubina, naime, s njenog računa dnevno skine 2.250 kuna, mjesečno 67.500, godišnje 810 tisuća kuna. Radnim danom i vikendom, petkom i svetkom. I tako već dobre dvije godine.

Čovjek, naravno, ima pravo na to: nakon što smo početkom devedesetih nekim Slovencima oteli devet autobusa i skoro tri desetljeća odbijali platiti ih, nakon što smo izgubili sve moguće sudske sporove i isplatili desetke milijuna kuna - za nešto što bi se također moglo opisati kao višegodišnje 'krcanje' - od tog kriminala ostalo je riješiti još spomenutog Lubinu. On je, naime, još 1998. godine od Slovenaca 'otkupio' spomenute autobuse, podnio tužbu i mirno čekao da dođe njegov red za naplatu.

Dobra investicija.

I tako je dočekao svoje, presudom da mu se treba vratiti njegovih devet autobusa iz prošlog stoljeća. 'Potpuno tehnički ispravih', kako lijepo piše.

Što dakako danas nije moguće, pa je sud za svaki slučaj odredio i penale od 250 kuna po autobusu dnevno - za koje će Lubina navodno zatražiti da se i udvostruče - te tako doveo i Promet i Grad Split u zanimljivu situaciju: dug se ne vraća, kamate svakodnevno rastu, s pored toga se na dnevnoj bazi isplaćuje sasvim solidan iznos dodatnog novca.

Vijećnik stranke Pametno Nenad Uvodić na jučerašnjoj sjednici Gradskog vijeća napokon je potegao ovo pitanje, potaknut otkrićem Dalmatinskog portala, pa stanje usporedio sa 'sisanjem krvi'. Potegao je pitanje na jedinom mjestu na kojem ga je mogao potegnuti, obratio se gradskim ocima kao jedinima koji mu mogu dati suvisle odgovore, valjda naivno vjerujući da o 'trpanju' koje traje već dvije godine imaju konkretne informacije. I znate što je dobio? 

Savjet da svoje pitanje pošalje u pismenom obliku.

'Da ne bismo površno preskočili neki bitan detalj, molim da nam se obratite pismeno', petljao je dogradonačelnik Nino Vela, uz dodatak koji u ovoj situaciji doista zvuči bizarno: da 'gradska vlast nastoji postaviti komunalne firme na zdrave noge' i 'podići uslugu građanima uz racionalnije i zdravije poslovanje'.

U redu, ali što je s onih 2.250 kuna dnevno, 67.500 kuna mjesečno, 810 tisuća kuna godišnje?

'Volio bih znati detalje, čuti predstavnike Prometa i njegove odvjetnike. Tražit ćemo da nas o tome izvijeste i možemo razgovarati kad dobijemo preciznije informacije', nastavio se ukopavati Vela, očito nesvjestan da je rekao i ono što nije htio.

On, naime, o cijelom ovom problemu očigledno nema pojma ni dvije godine nakon što je nastao, ni tjedan dana nakon što su mediji o njemu detaljno pisali, što bi u normalnom gradu i normalnoj državi bio razlog za paljenje crvenog alarma i formiranje kriznog stožera.

No ne i za dogradonačelnika zaduženog upravo za komunalne firme. On će tek 'zatražiti informacije'.

Lova i dalje curi, a Nino Vela se češlja.