Korijen pohlepe koja dovodi do rata je unutarnje siromaštvo frustriranog čovjeka

'O ljudskoj civilizaciji govore – njene ruševine.' (Luka Tomić)

Ovaj tekst vrijedi i za 'velike ' i 'besmrtne' ljude, ali i za one 'male', 'obične smrtnike'. Ako ništa drugo, može nam poslužiti zbog naše svakodnevnice u kojoj ratujemo na manje ili više benigan način. Dobro, ponekad je to i maligno. Uglavnom, svakodnevnica nam je ovakva kakva jest. Sutra može biti sasvim drugačija. Još nezgodnija. Bilo kako bilo, neke bi nam spoznaje i neka načela mogla poslužiti i danas i sutra, bez obzira. 

Dakle, nešto se događa u susjednoj nam BiH. Nešto što nitko ne može predvidjeti kako će se razvijati ili zakotrljati, ma koliki bio vidovnjak. Ako postoje kakvi 'planeri zbivanja', ni oni ne mogu predvidjeti tijek zbivanja, ma koliko mislili da mogu. Ta stvar s ljudima, narodima, entitetima i državama, uistinu je kompleksna. Dugoročno, samo usput rečeno, 'planeri zbivanja' uvijek loše završe. 

Rat je uvijek posljedica

Rat je, dakako, uvijek posljedica. Posljedica dubljeg nezadovoljstva i nemira. Posljedica pohlepe za (još više) zemaljske moći. Za još više sladostrasnog vladanja nad 'malenima', kako svojima tako i tuđima. Korijen takve pohlepe je unutarnje siromaštvo. A unutarnje siromaštvo je pravo 'bure baruta', tempirana bomba koja čeka povod. Jer, u takvom stanju, 'vlasnik bombe' ne kontrolira 'bombu'. 'Bomba' kontrolira njega.

Također, unutarnje siromaštvo čini čovjeka nesretnim. Nesretan čovjek je neuravnotežen. A neuravnotežen čovjek je i frustriran čovjek. Pun je prijevare, laži, galame, prijetnje i svakovrsnog nasilja i nepravde. Što se nepatvorenih i uzvišenih vrijednosti tiče, on je prazan i suh. A kad je takav, on to ne može tek tako podnijeti. Stoga voli paliti vatru. Poput piromana, obožava plamen. I nije uopće važno to što pred ljudima uvijek nosi kravatu i što je ponekad slatkorječiv. Piroman je piroman. U džepu uvijek nosi upaljač. Ako je glavni u kući, zapalit će kuću. Ako je glavni u selu, zapalit će selo. Ako je glavni u gradu, zapalit će grad... Čak i kad to nije planirao. Neronov sindrom nije samo stvar prošlosti. U svim vremenima je bilo tako 'velikih i besmrtnih umjetnika' koji nisu propustili priliku ući u 'Kuću slavnih.'

Možda ovdje nije najvažnije pitanje: 'Zašto se rat događa?', nego: 'Gdje se rat najprije događa?' Ovo je pitanje važno i za nas, za obične i malene ljude koji, također, jedni s drugima znamo opako ratuckati. Makar i s rođenim bratom. Tako, mislim da se rat, bio lokalni ili globalni, najprije događa u ljudskom srcu. Izgleda da vlada pravilo: Najprije rat iznutra, a onda rat izvanka. Jer ono što je nabijeno (ili potisnuto) iznutra – hoće iskočiti van. I ubrati kakav plod. Kad je ruševina iznutra, onda ruševina hoće gledati ruševinu i izvani. Pa makar se i sam urušio... 

Pravi mir mijenja tijek povijesti

S druge strane, kad stane rat, nastupa mir. Kakav – takav. Ali, kad stane rat u našoj nutrini, onda čovjek nema poriv za ratovanjem. Niti riječju niti mačem... Onda mu je stalo do života. Ne samo do svoga, nego i do života bližnjeg. Čak i do života onog koji bi zaratio s njim. Jer onaj koji prvi 'progleda', ili koji bolje vidi, taj mora misliti i za drugoga, makar taj drugi bio neprijatelj. Mora misliti kako će otupiti 'oštricu njegovog mača'. Onog mača koji se brusi u najtoplijoj kovačnici – ljudskom srcu. Jer u toj kovačnici se kuje i drugo oružje. Ono koje se bori za mir i koje nastoji oko ljubavi. Pa su čuda moguća. I događaju se. Ponekad, ne uvijek, za okrenuti tijek povijesti jednog naroda, ili jedne obitelji, ili jednog čovjeka,  zna biti dovoljan samo jedan iskreni napor. Ili mudar glas.

Vjerujem da svatko od nas, štogod sutra bilo, treba poslušati jedan mudar i mironosni glas koji dolazi odozgor, od živog Krista. Uvijek se nađe netko tko će će reagirati na ove Njegove riječi: 'Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni...', ili na ove: 'Ostavljam vam mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!'. Uvijek bude i onih koji dobro razmisle kad čuju: 'Tko se mača laća, od mača i pogiba...'  

Nismo stvoreni da budemo piromani

U svakom slučaju, ako još nismo, treba nam se pomiriti s Njim. Tada možemo biti u miru i s 'domaćima' i s 'tuđima'. Barem pokušati. Pa što bude. E, ali to sa sobom nosi i priznanje svojih grijeha i propusta. To nipošto nije lako. Jer je uvijek onaj drugi 'daleko više kriv'. Ali, tko ljubi život, i tko zna što je život, zna da ne postoji alternativa. Zna da treba učiniti ono što je, pred Bogom, ispravno. Jer svatko će, u svoje vrijeme, doći sam pred Njega. Neće ni sa svojom ženom, ni sa svojim djetetom, ni sa svojom strankom, a ni sa svojim narodom. To je jednostavno tako.

Zato, ako budemo tvrdoglavi i ne budemo razmišljali; ako ne budemo sve više međusobno razgovarali i dobronamjerno tragali za suvislim odgovorima i dobrostivim rješenjima, ratovat ćemo ovako i(li) onako. I bliže i dalje. Uz to, bit ćemo porozni i laka meta, posebno za neprijatelja naših duša. On uvijek poskakuje kad vidi kako se 'bure baruta' puni i kako njegovi 'specijalni podanici' iznova uspijevaju mobilizirati vojsku malih i velikih piromana. Onih koji su stvoreni za nešto mnogo bolje.

S druge strane, Prijatelj naših duša iznova nas podsjeća: 'Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi, i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću, i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.' (Matej 8:24-27).