Legenda vezana za splitske utvrde: Turci su poštedjeli samostan na Poljudu kada im je gvardijan pokazao sliku na kojoj je Muhamed

Fotogalerija (18)

Split je najveći grad na hrvatskoj obali Jadrana. Novija arheološka istraživanja početke grada datiraju u vrijeme rane antike. Ali činjenica je da je nemjerljivu ulogu u razvoju grada imao rimski car Dioklecijan koji je na ovom mjestu krajem 3. stoljeća sagradio svoju palaču. Ona će postati jezgra budućeg grada čiju će vrijednost prepoznati i UNESCO te će 1979. godine Split upisati na Listu svjetske baštine. 

Sve do početka 19. stoljeća grad živi unutar bedema. Tada su dijelom porušeni oni najkasnije građeni - barokni bastioni iz 17. stoljeća. Međutim, u Splitu je moguće razgledati veliki broj fortifikacija iz različitih povijesnih razdoblja. Pojedine kule i dijelovi bedema Dioklecijanove palače se još uvijek mogu vidjeti u svom izvornom stanju. Ostatke fortifikacija iz kasnijih razdoblja također je moguće obići - posebno ostatke spomenutih bastionskih utvrđenja.

U tekstu koji slijedi opisat ćemo nekoliko pojedinačnih utvrda od kojih je svaka vezana za određeno povijesno razdoblje i poteškoće koje je ono donosilo.

Mletački kaštel

Ostaci mletačkog kaštela u Splitu nalaze se u samom centru grada na Voćnom trgu. Splićani ga često i pogrešno nazivaju 'Hrvojeva kula'. Početkom ljeta 1420. godine, Veliko vijeće grada Splita donijelo je odluku o predaji mletačkoj vlasti s obzirom da je uvidjelo da bi otpor mornarici admirala Pietra Loredana bio uzaludan i poguban za grad. Iako se Venecija tada obvezala da u gradu neće graditi kaštel za svoju vojnu posadu (kao što je to napravila u obližnjem Trogiru) s gradnjom se ipak započelo oko 1421. godine. Kaštel je završen oko 1440. godine. 

Od kaštela su danas sačuvane dvije kule i vrata između njih kroz koja se u utvrdu ulazilo iz grada. Iznad spomenutih vrata su ostaci konzola koje su nosile breteš s otvorenim dnom kroz koje se na neprijatelja bacalo užareno ulje, olovo ili kamenje. Takva obrana, kao i najviša osmerokutna kula sagrađena prema gradu svjedoče nam da je mletačka vojna posada strahovala  od napada iz grada isto koliko i s mora, ako ne i više. Na toj najvišoj kuli, izvorno pokrivenoj krovom, sačuvani su ostaci reljefa lava sv. Marka i grbovi mletačkih duždeva i kneževa u Splitu. Kaštel je nekada imao četiri kule povezane bedemima, a između njih i mora se formiralo dvorište sa stambenim zgradama i kapelicom (na mjestu današnje zgrade Banke i neomaurske kuće na Rivi). Iz dvorišta se prema jugu pristupalo u luku i na i mul koji i danas s istočne strane zatvara najstariji dio splitske luke ispred Lučke kapetanije. Kaštel je tako funkcionirao kao zatvorena cjelina potpuno odvojena od grada. 

Međutim, vrlo brzo nakon gradnje kaštel je prilično zapušten tako da je oko 1520. godine čak zaključeno da bi ga trebalo porušiti do čega ipak nije došlo. Tijekom 17. stoljeća dijelovi kaštela prema moru su čak i obnavljani kao bi se na njih moglo postaviti topove. S obzirom na to da je bio zapušten, kaštel je, kao i druge splitske utvrde, jednim dijelom porušen, 1806./1807. godine.

Tvrđava Gripe

Barokna utvrda Gripe građena je od 1656 . do 1660. godine kako bi pred turskom opasnošću obranila Split koji tada još nije bio utvrđen suvremenim zidinama. Ideju za podizanje utvrde dao je još 1625. Nikola Candido, vojni inženjer s otoka Hvara i veliki poznavalac turskog načina ratovanja. Projekt je 1647. izradio istaknuti mletački inženjer Alessandro Magli koji započinje gradnju.  Međutim, nakon što je generalni providur Leonardo Foscolo 1648. godine Turcima, nakon više od 100 godina, preoteo Klis, započelo se s utvrđivanjem te važne tvrđave pa su Gripe zanemarene. Najveći dio utvrde podiže 1657. general Camillo Gonzaga. Cilj utvrde na Gripama bio je doprinijeti obrani Splita gdje još nije bio završen novi sustav bastionskih utvrđenja što će se dogoditi tek 1670. godine. Tvrđava Gripe je podignute na istaknutom brežuljku istočno od grada s kojega se nadzirao gotovo čitavi grad i njegova okolica.  To je primjer izdvojene utvrde zvjezdolikoga tlocrta s četiri poligonalna bastiona od kojih je sjeverozapadni ostao nedovršen, a na njegovu je mjestu podignut glavni ulaz u tvrđavu. Kao i splitski barokni bedemi vezuje se uz tada najsuvremeniji sustav fortifikacija povezan ponajviše s topničkim ratovanjem. Kamenje za njenu gradnju nabavljano je na brzinu i s raznih strana – od porušenog samostana sv. Dominika do salonitanskih ruševina. U vrijeme austrijske uprave izgrađene su unutar tvrđave dvije vojarne, barutana i skladište za topove u kojima su danas Državni arhiv u Splitu, Hrvatski pomorski muzej i Umjetnička akademija. Unutar utvrde je i crkva sv. Antuna Padovanskog iz 1682. godine.

Svoju najveću ulogu u obrani grada tvrđava je odigrala 1657. godine. Na blagdan sv. Ante, 13. lipnja, bosanski paša Seid Ahmed provalio je u splitsku okolicu s više tisuća vojnika. Sljedećih dana grad se našao u okruženju jer su Turci zauzeli brežuljak Sućidar, ali i Marjan gdje su kod crkvice sv. Nikole ubili jednog pustinjaka. Dana 18. i 19. lipnja Turci su očajnički pokušali zauzeti tvrđavu, a to im je izgleda nakratko i uspjelo iako suvremeni kroničari taj događaj prešućuju. Ipak, iz tvrđave su brzo potjerani brzom intervencijom Camila Gonzage koji pri tome nije izgubio niti jednog vojnika. Iako su i dalje pokušavali, tvrđavu Turci više nisu mogli zauzeti. Bosanski paša povukao se prema trogirskoj okolici gdje je opljačkao i spalio utvrdu i posjede trogirskog biskupa u Marini.

Tvrđava je posljednji put bila vojno aktivna tijekom 1660. godine kada su Turci ponovo provalili iz Bosne u Dalmaciju. Veći dio mletačke posade je na vijest o dolasku turske vojske pobjegao iz Klisa, ali i iz Splita. Novi vojni zapovjednik koji je stigao iz Venecije imao je na raspolaganju većinom stanovnike grada i susjednih otoka a ratne operacije i obrana grada vođena je upravo s Gripa. Turska vojska je pobijeđena i otjerana nakon višednevnog  pustošenja splitske okolice. 

Nakon ovoga, oko tvrđave i grada više nisu vođene ratne operacije i tvrđava više nije imala značajniju vojnu ulogu iako je u vlasništvu vojske bila sve do 90-ih godina 20. stoljeća.

Crkva i samostan sv. Marije u Poljudu

Sjeverno od velebnog Hajdukovog stadiona smjestio se franjevački samostan sv. Marije (ili kako ga često zovu sv. Ante). Crkva i manji hospicij tu su postojali još u 11. stoljeću. Sredinom 15. stoljeća crkva i posjedi dati su kardinalu Ivanu Bessarionu, bivšem arhiepiskopu Niceje i gorljivom zagovorniku jedinstva istočne i zapadne crkve. Bessarion je u Poljudu nastanio franjevce i oni 1449. započinju gradnju današnjeg samostanskog kompleksa koji će kroz povijest doživjeti brojne promjene.

Iako se u poljudskom samostanu čuva iznimno umjetničko blago ovdje ga spominjemo radi njegovih utvrda. Već tijekom gradnje sredinom 15. stoljeća crkva i samostan bili su okruženi zidom s tri kule. Međutim, kako je udaljen od grada i nezaštićen, samostan je od kraja 15. stoljeća bio izložen turskim napadima, a opasnost je naglo narasla nakon 1537. godine kada Turci zauzimaju Klis. Stoga je vrlo brzo odlučeno da ga se mora dodatno utvrditi. Istodobno s gradnjom samostanskog klaustra (u kojemu su sačuvane ukrašene nadgrobne ploče splitskih plemića i crkvenih velikodostojnika) oko 1538. godine gradi se u kula uz zapadni zid klaustra. Visoka četverokutna kula renesansnih stilskih oblika sagrađena je kao utočište franjevcima u trenutku opasnosti. Izgledom podsjeća na kule kaštelanskih utvrda, posebice na ulaznu kulu kaštela benediktinki u Kaštel Gomilici. Na vrhu kule sačuvan je tzv. mašikul na kamenim konzolama sa šupljim dnom koji je služio za bacanje kamenja i izlijevanje užarenih tekućina na neprijatelja. Kula je služila i tijekom napada na Klis 1596. godine kada su splitski plemići Ivan Janko Alberti i Nikola Cindro nakratko od Turaka zauzeli ovu važnu tvrđavu. Tada je u samostanu boravio dominikanac Frane Brtučević, rodom Hvaranin, inače pouzdanik kralja i cara Rudolfa II. On je s vrha zapadne poljudske kule tadašnjom inačicom dalekozora (teleobjektiva) promatrao i kasnije opisao ovo zauzeće Klisa. 

Prema legendi, kao zaštita od turskih napada poslužila je i slika koja je nekada stajala na oltaru Bezgrešnog začeća Marijina, a danas je izložena na sjevernom zidu crkve. Radi se o kopiji slike iz 1518. godine slikara Nikole Bralića (kopija je napravljena u 18. stoljeću). Na njoj su uz Bogorodicu prikazani brojni biskupi, kardinali, pape, redovnici, teolozi i crkveni naučitelji koji su tijekom povijesti zagovarali dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću. Uz njih se, u donjem desnom uglu slike našao i prorok Muhamed s turbanom na glavi i natpisom na svitku koji drži (citat iz Kurana): 'Nema nijednog Adamovog potomka, koji nije bio pod vlašću Sotone, osim Marije i njezinog Sina'. Legenda kaže da su Turci na jednom od svojih pohoda na splitsku okolicu došli i do poljudskog samostana gdje ih je na ulazu dočekao gvardijan i odveo ih do oltara s ovom slikom. Vidjevši lik svoga proroka, Turci su samostan poštedjeli. Iako se radi o legendi, činjenica je da je ovaj samostan uistinu ostao pošteđen turskih pljački.

Utvrda Karepića na Marjanu

U povijesti Splita Marjan je uvijek zauzimao posebno mjesto. Još u rimskim vremenima na krajnjem zapadnom rtu Marjana postojalo je svetište božice Dijane. U srednjem vijeku brdo se zvalo 'Mons Kyrieleyson - planina Gospode pomiluj' prema brojim procesijama koje su se tamo odvijale. Već u kasnoj antici na brdu su boravili pustinjaci koji su se povezivali sa sv. Cirijakom, svecem koji je, prema legendi, Valeriju, kćer rimskog cara Dioklecijana, oslobodio od vraga! Najljepši pustinjački stan i crkvica je ona sv. Jere - sv. Jeronima, sveca i crkvenog oca iz 4. stoljeća, zaštitnika Dalmacije. Crkvica je sagrađena u drugoj polovici 15. stoljeća, a reljefe svetaca i Oplakivanje Krista na glavnom oltar izradio je veliki renesansni kipar Andrija Aleši. 

U liticama zapadno od crkve, splitska plemićka obitelj Karepić sagradila je 1523. godine kulu ispred pećina smještene u stijenama. Kula, odnosno pećina, služila je marjanskim težacima i pustinjacima da se u slučaju turskog napada u njih mogu skloniti. Pustinjaci su i inače tu živjeli. U pećinu se ulazilo preko drvenih pomičnih stepenica. Iznad vrata je sačuvan grb obitelji Karepić sa zvijezdama, stablom i kruništem kule. Ispod grba je natpis na latinskom s godinom gradnje kule - Složnima se zavjeti uslišaju, a nesložni uzalud rade 1523.

Južna strana Marjana, s brojnim crkvicama i ostacima pustinjačkih stanova te raznolikom i bujnom mediteranskom vegetacijom, jedan je od najljepših i najdojmljivijih dijelova hrvatske obale!