PET PRIČA KOJE SVAKI SPLIĆANIN MORA ZNATI: Po kome je Hajduk dobio ime, zašto su Turci poštedjeli samostan na Poljudu...

Legenda vezana za splitske utvrde: Turci su poštedjeli samostan na Poljudu kada im je gvardijan pokazao sliku na kojoj je Muhamed

Sjeverno od velebnog Hajdukovog stadiona smjestio se franjevački samostan sv. Marije (ili kako ga često zovu sv. Ante). Crkva i manji hospicij tu su postojali još u 11. stoljeću. Sredinom 15. stoljeća crkva i posjedi dati su kardinalu Ivanu Bessarionu, bivšem arhiepiskopu Niceje i gorljivom zagovorniku jedinstva istočne i zapadne crkve. Bessarion je u Poljudu nastanio franjevce i oni 1449. započinju gradnju današnjeg samostanskog kompleksa koji će kroz povijest doživjeti brojne promjene.

Iako se u poljudskom samostanu čuva iznimno umjetničko blago ovdje ga spominjemo radi njegovih utvrda. Već tijekom gradnje sredinom 15. stoljeća crkva i samostan bili su okruženi zidom s tri kule. Međutim, kako je udaljen od grada i nezaštićen, samostan je od kraja 15. stoljeća bio izložen turskim napadima, a opasnost je naglo narasla nakon 1537. godine kada Turci zauzimaju Klis. Stoga je vrlo brzo odlučeno da ga se mora dodatno utvrditi. Istodobno s gradnjom samostanskog klaustra (u kojemu su sačuvane ukrašene nadgrobne ploče splitskih plemića i crkvenih velikodostojnika) oko 1538. godine gradi se u kula uz zapadni zid klaustra. Visoka četverokutna kula renesansnih stilskih oblika sagrađena je kao utočište franjevcima u trenutku opasnosti. Izgledom podsjeća na kule kaštelanskih utvrda, posebice na ulaznu kulu kaštela benediktinki u Kaštel Gomilici. Na vrhu kule sačuvan je tzv. mašikul na kamenim konzolama sa šupljim dnom koji je služio za bacanje kamenja i izlijevanje užarenih tekućina na neprijatelja. Kula je služila i tijekom napada na Klis 1596. godine kada su splitski plemići Ivan Janko Alberti i Nikola Cindro nakratko od Turaka zauzeli ovu važnu tvrđavu. Tada je u samostanu boravio dominikanac Frane Brtučević, rodom Hvaranin, inače pouzdanik kralja i cara Rudolfa II. On je s vrha zapadne poljudske kule tadašnjom inačicom dalekozora (teleobjektiva) promatrao i kasnije opisao ovo zauzeće Klisa. 

Prema legendi, kao zaštita od turskih napada poslužila je i slika koja je nekada stajala na oltaru Bezgrešnog začeća Marijina, a danas je izložena na sjevernom zidu crkve. Radi se o kopiji slike iz 1518. godine slikara Nikole Bralića (kopija je napravljena u 18. stoljeću). Na njoj su uz Bogorodicu prikazani brojni biskupi, kardinali, pape, redovnici, teolozi i crkveni naučitelji koji su tijekom povijesti zagovarali dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću. Uz njih se, u donjem desnom uglu slike našao i prorok Muhamed s turbanom na glavi i natpisom na svitku koji drži (citat iz Kurana): 'Nema nijednog Adamovog potomka, koji nije bio pod vlašću Sotone, osim Marije i njezinog Sina'. Legenda kaže da su Turci na jednom od svojih pohoda na splitsku okolicu došli i do poljudskog samostana gdje ih je na ulazu dočekao gvardijan i odveo ih do oltara s ovom slikom. Vidjevši lik svoga proroka, Turci su samostan poštedjeli. Iako se radi o legendi, činjenica je da je ovaj samostan uistinu ostao pošteđen turskih pljački.

VIŠE: Dalmatinski portal je objavio cijeli serijal tekstova autora Ivana Alduka o tvrđavama u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

PRIČA O RICU: Bio je prvi ljubimac Hajdukovih navijača, a prije utakmice s Građanskim je molio da ga vrate u momčad

Na dan kada je predstavljena nova Hajdukova maskota, imena Rico, svakako se valja podsjetiti priče Nikole Gazdića, zvanog Janjčić, jedne od najtužnijih u povijesti kluba radi prerane smrti prvotimca 'bijelih'.

Gazdić je preminuo 1922. godine od tuberkuloze, a u starim tekstovima ga se spominje kao prvog ljubimca navijača, koji je od 1912. godine do smrti zabio 106 golova za Hajduk.

Hajdučka legenda, knjiga Miljenka Smoje, navodi kako je Gazdić 1919. godine postigao stoti gol za 'bijele', a L. Kaliterna i Rigi odigrali su svoju stotu utakmicu. No, istog je ljeta počela i Gazdićeva drama...

Smoje priča o tome kako je Hajduk otputovao u Zagreb preko Metkovića i Sarajeva, te je momčad, umorna od puta, izgubila od Građanskog 2:0. Bila je to nervozna utakmica u kojoj je hajdukovac Tagliaferro, nakon što je grubo oboren, udario protivničkog igrača, radi čega je isključen. Nakon što istom mjerom nije kažnjen i igrač Građanskog, 'bijeli' su demonstrativno napustili teren.

Potom je Hajduk s Concordijom odigrao 1:1, da bi na koncu doživio debakl od HAŠK-a, koji ga je porazio sa 4:0. Vijesti o porazu proširile su se Splitom i razbjesnile navijače. Nastala je priča o nezalaganju igrača, pa čak i da je Gazdić sabotirao.

- Neiskusna uprava nasjedne glasinama i bez oklijevanja isključi Gazdića, koji od stida bježi u Beograd - piše u Hajdučkoj legendi.

I tako je najbolji igrač 'bijelih', kojega se nekad na rukama nosilo s terena bez ikakve krivice pobjegao daleko od Splita.

Dvije godine kasnije Hajduk je dogovorio revanš s Građanskim. Zagrepčani su bili snažna momčad u velikoj formi, koja je pobjeđivala brojne europske klubove.

- Nesretni Gazdić iz Beograda piše pismo u kojemu moli upravu i zaklinje igrače da mu dopuste odigrati za Hajduk bar ovu posljednju utakmicu. Da biste shvatili tu njegovu bezgraničnu ljubav prema klubu, u povjerenju ću vam prišapnuti da je strašna bolest već počela razarati njegova pluća. On je to znao i skrivao. Javili su mu: 'Vrati se Janjčiću', kako su ga od milja zvali - zapisao je Smoje detalje oko Gazdićeva povratka u sastav 1921. godine.

Utakmica je izazvala neviđenu pozornost i privukla rekordnih 5.000 gledatelja na stadion. Poveli su gosti u 15. minuti preko Graneca i činilo se da će s lakoćom pobijediti.

Ali, onda je na scenu stupio Gazdić. Prolazio je s lakoćom pored svojih čuvara, koji su ga na sve načine pokušavali zaustaviti, ali mu tog dana ništa nisu mogli. Te je nedjelje Gazdić briljirao, a njegov izjednačujući gol opisuje se kao pravo remek-djelo. Izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara Vrđuku, fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.

Bio je to rijetko viđen gol, nakon kojega je Hajduk predvođen Gazdićem nastavio napadati. Poslije novog prodora srušen je Gazdić u šesnaestercu, nakon čega je sudac pokazao na bijelu točku. Jeadanesterac je realizirao Mantler i Hajduk je poveo sa 2:1. Tim rezultatom je i završena utakmica.

Kad je sudac odsvirao kraj, Gazdić je plakao od sreće, a navijači su ga na rukama odnijeli u svlačionicu. Međutim, ovdje treba reći da se dalje nije sve odvijalo kao u seriji Velo misto. Malo je tko uspio ne zaplakati gledajući epizodu u kojoj je Rico odmah nakon utakmice počeo iskašljavati krv i preminuo. U stvarnosti je Gazdić preminuo 6. prosinca 1922., dakle godinu i pol nakon te utakmice, a najboljem igraču Hajduka tog vremena navijači su priredili nezapamćen posljednji ispraćaj na Sustipanu. Takav sprovod Split do tada nije vidio.

Bio je prvi igrač Hajduka koji je postigao 100 golova, a umro je od tuberkuloze. Hajduk je u finišu te godine nastupao sa crnim florom, u spomen na nezaboravnog Janjčića.

DA NISI VIKAO, NE BIH SE BACIO

Vratar Luka Kaliterna rijetko se bacao, ali u dvoboju protiv Građanskog, kada je Gazdić već iscrpio i zadnji atom snage, gostujući igrač Prška ostao je sam na vrhu šesnaesterca i uputio jak prizemni udarac u kut, povikavši: 'Luka gol!'. Kaliterna se bacio i vrlo spretno odbio loptu vršcima prstiju, pa uzvratio protivničkom igraču: 'Da nisi vikao, ne bih se bacio'.

PRVI SKANDAL

Pobjeda Hajduka nad Građanskim izazavala je pravi skandal, o kojemu je list Novo doba danima pisao.

Sve je počelo nakon što su zagrebačke novine u izvještaju zapisale 'Teški sati za Građanski - 90 minuta u opasnosti života. Granec u nesvjesti, Perškina ruka u gipsu. Krilo tjera loptu, Šifer rempla, baca loptu u aut. Tri čovjeka nahrupe u igralište, tuku Šifera šakama. Građanski htio napustiti igralište'.

Došlo je na koncu do toga da su brzojave izmijenili gradonačelnici Splita i Zagreba, te je izbila velika afera, prvi veliki nogometni skandal. Povedena je istraga, radi koje je došao i predsjednik JNS-a, no nakon svega je otkriveno kako je istina bilo jedino da se Granec ozlijedio, nakon što je pao u jednom skoku, pa je drugi dio odgledao s tribina. Split i Zagreb tako umalo zaratiše radi utakmice, ali sukob je brzo zaboravljen, pa je već prvo sljedeće gostovanje HAŠK-a proteklo u prijateljskom ozračju.

U NAJJAČIM SASTAVIMA

Tog svibnja 1921. pred oko 5.000 gledatelja za Hajduk su nastupili: Kaliterna, Dujmović-Fjaka, Šuste, Pilić, Kurir, Rodin, Radić, Gazdić, Hekman, Mantler, Tagliaferro.

Građanski je igrao u sastavu: Vrdjuka, Šifer, Ferderber, Rupec, Vragović, Bažant, Babić, Heinlein, Prška, Granec, Pavleković.

LEGENDE O DIOKLECIJANU: Njegova kćer Valerija dva puta godišnje kočijom obilazi Solin

Dioklecijan je svakako bio jedan od najznačajnijih i zanimljivijih rimskih careva. Za života je slavljen kao reformator koji je nakon 50 godina stalnih ratova donio stabilnost i prosperitet Rimskom Carstvu, a nakon smrti ostao je upamćen kao najžešći progonitelj kršćana. Poslije Dioklecijanove smrti zavladalo je takozvano 'prokletstvo sjećanja', uništen je svaki njegov trag, svaka njegova statua i natpis, njegovo se ime nije smjelo spominjati ni bilježiti, a nije se smjelo ni evocirati uspomenu na njega. Ipak, Dioklecijan je iza sebe ostavio baštinu koja se nije mogla tek tako uništiti, a najpoznatija je svakako njegova Dioklecijanova palača, koju je izgradio u uvali prepunoj brnistre (grč. aspalathos) u blizini rodne Salone, a poznata je priča o tome kako se nakon toga oko palače počeo razvijati Split, grad kakvog danas poznajemo.

Dioklecijan je rođen oko 245. godine u Saloni, kao Diokles što je ime mitskog heroja grada Megare koji se žrtvovao da spasi prijatelja, a umro je u razdoblju od 313. do 316. godine. Osim što je bio spreman podijeliti vlast sa svojim suvladarima, Dioklecijan će ostati zapamćen i kao prvi rimski car koji se dobrovoljno odrekao prijestolja. Abdicirao je i povukao se u svoju rezidenciju u Splitu, a ubrzo nakon toga u carstvu su počeli problemi. Budući da je njegova ostavština dobrim dijelom uništena, o životu ovoga cara doznaje se najviše iz legendi koje su kao usmena predaja prenošene kroz generacije. 

Prof. dr. sc. Marko Dragić, filolog i redoviti profesor u trajnom zvanju na splitskom Filozofskom fakultetu, prenio nam je neke legende koje su zabilježene na širem splitskom području, a iz kojih se može nešto više saznati o životu cara i životu toga doba. 

- Narod pripovijeda da je rođen na brdu Libovcu južno od Kučina. Visok, plavih očiju, škrt na riječima. Dok je kao vojnik bio u Belgiji u krčmi je služila Drijada. Platio je račun točno koliko je iznosio. Drijada mu je rekla da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Odgovorio je da će dati kada bude car, na što mu je ona rekla da se ne šali jer će zaista postati imperator, ali kad ubije svog sudbonosnog vepra. Bio je to car Aper koji je 284. pogubljen pod nerazjašnjenim okolnostima - priča Marko Dragić.

Dioklecijan je nakon toga proglašen carem, a ubrzo je podijelio vlast s prijateljem Maksimilijanom. Proglasio ga je augustom i suvladarom koji je bio odgovoran za zapadni dio carstva, dok je Dioklecijan preuzeo kontrolu nad istočnim dijelom. Kako bi osigurao granice carstva 293. godine uvodi tetrarhiju, odnosno četverovlađe i to tako da je sebi za suvladara i cezara uzeo Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu, a istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. kojeg je oženio svojom pokćerkom.

Dioklecijana se kroz povijest optuživalo i da je ubio svetog Dujma, salonitanskog mučenika, koji je proglašen zaštitnikom današnjeg Splita, ali povijesne činjenice upućuju na to da je sveca smaknuo Dioklecijanov zet Galerije koji je Balkanom vladao u vrijeme Dujmove smrti.

- Dioklecijan je bio ujak svetoga Kaje koji je bio papa od 283. do 296. te rođak biskupa Gabinija i svete Suzane. Priča se i da je imao dva brata, da je bio iz dobre i bogoljubne familije. Imao je kćeri Artemiju i Valeriju te sina kojega je prema legendi sv. Vid izliječio od padavice. Pripovijeda se da je dolazio u lov na Vilar i da je ondje imao vilu. Krajem njegove vladavine tolerancija prema kršćanima je počela nestajati. Učestali su neuspjesi u ekonomskoj politici što je rezultiralo i strahom od kršćana, a 301. godine Armenija je kršćanstvo priznala državnom religijom. Dioklecijan se konzultirao s filozofima i javnim mišljenjem, ali ga je na progone najviše poticao zet Galerije koji je vladao Balkanskim poluotokom - kaže profesor Dragić i dodaje kako je Galerije potplatio Apolonove svećenike koji su savjetovali Dioklecijana. 

Progoni su već započeli kada je izdana prva careva naredba protiv kršćana kojom se naređuje da se izdvoje iz vojske. Prema predaji što se pričala u Gardun-Vojniću, starom Delminiju kod Trilja, Solin je sagrađen od kamena starog grada Garduna, a za prijenos kamena Dioklecijan je uzduž puta dugog preko 20 kilometara postavio vojnike koji su kamenje predavali iz ruke u ruku, sve dok se grad nije sagradio. Priča se i da je u Srinjinama 'pod Baščom' bio Dioklecijanov ribnjak, a kod Konjica je imao obor divljih životinja. 

- U Splitu i okolici u usmenoj su komunikaciji i predaje o Dioklecijanovim podrumima i tunelima kojima su se služili car i njegovi vojnici. Jedan od tunela povezivao je palaču sa Solinom i Sinjom. Tridesetih godina 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja tih tajnih podruma i katakombi. Nijedan od istraživača nije se vratio. Govori se da su te katakombe i podrumi puni zamki - koplja koja probadaju, ploče koje se okreću i tako gutaju sve koji se usude tuda prolaziti, svi nestanu u bezdan. Tako je zabilježeno sljedeće: 'Jedna je ekspedicija pošla s arijom kako bi se mogli čut s drugim članovima na površini, ali i oni su se u jednom trenu prestali javljat. Od tada više nije poznato da je netko išao istraživati te podrume i katakombe.' - kaže Marko Dragić i dodaje kako su se u vrijeme mučenja sv. Jurja, 303. godine, mnogi obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Aleksandra i njezina tri roba. 

- Druga Dioklecijanova supruga Serena potajno je u Kalistinim katakombama pokopala tijelo sv. Suzane. Kad je Dioklecijan saznao da mu je supruga Serena kršćanka, dao ju je pogubiti 304. godine. O tome svjedoči i Martirologij Adona iz Vienne (800. - 875.) kao i Martirologij Katoličke Crkve koji je odobren 15. prosinca 1953. godine, a spomendan sv. Serene je 16. kolovoza - kaže profesor Dragić i navodi legendu koja se o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji priča u današnje vrijeme:

'Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite neće vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.

I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: 'U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!' Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka...'

Kada je to čuo Dioklecijan, priča se, naredio je da se pobije 500 djece što nije htjela dopustiti Valerija koja je bila naklonjena kršćanima. Kada se usprotivila ocu, kaže dalje legenda, Dioklecijan joj je odgovorio: 'Đava te nosa!' na što se dignuo vjetar, odnio Valeriju skupa s kočijom. Više se nije vratila, ali legenda kaže da dva puta godišnje sablasna kočija obiđe Solin.

Legenda dalje kaže: 'To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena.'

Ta se predaja, kaže profesor Dragić, donekle razlikuje od 'Priče o Dioklecijanovoj kćeri' koju je polovicom 19. stoljeća zapisao Josip Ceresatti i u Vjesniku arheološkoga društva 1919. godine objavio Frano Bulić. 

- U narodnoj je živoj tradiciji  predaja o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji koja je bila naklonjena kršćanima i nije htjela dopustiti da joj otac ubije pet stotina kršćanske djece. Zbog toga ju je prokleo i ona otada dva puta godišnje u sablasnoj kočiji obilazi Solin i traži nekoga da joj pomogne i da je spasi. Valerija je u prostoj odjeći lutala 15 mjeseci po različitim provincijama. U Solunu je prepoznata i s majkom Priskom uhvaćena 314. ili 315. godine. Objema su odrubljene glave, a njihova su tijela bačena u more - priča Dragić i navodi predaju koju je kazao Mato Čović: 

'Car Dioklecijan imao je jedinu kćer. Za nju su se mnogi jagmili, a otac ju bješe obećao jednom kraljeviću. Ali ona nije htila poć ni za nj ni za nikoga. Zato je otac stao proganjati, pa je napokon baci u tamnicu u Splitu pokraj mora, di je bilo puno vlage i vode. Ipak bi ona, dopušćenjem Božjim, svake godine izlazila iz tamnice jedanput na godinu i to sva u zlatu i sjaju u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima. Ko bi tada moga nju susrist pa zaustavit konje i nju poljubit, bio bi čestit za vavik. To Dioklecijanu nije bilo drago, pa bi zato, kad bi ona izišla iz tamnice, naredio svojim slugam da s latom čine po gradu naokolo veliku grmljavinu, neka bi se pripao svaki oni koji bi pokušao nju zaustavit i poljubit. Napokon to je više bilo dodijalo Dioklecijanu, pa je odluči smaknuti. Kad je on to bio odlučio, najedanput nestane nje iz tamnice. Ona još ni danas nije umrla. Ona se prikazuje i sada svaki hiljadu godina isto u zlatnoj karoci, i to u Splitu i Solinu, u Mravinskom polju pod Kamen i u nas u Srinjinam 'pod Baščom'. Pripovidali su stari ljudi da ona traži u Mravinskom polju jednu ženu koja ju je puno ljubila i bila je zato progonjena od Dioklecijana. U nas u Srinjinam dolazi 'pod Baščom' gdi je bio Dioklecijanov ribnjak, a ona se tu igrala kad je bila malena i bacala ribicam mrvice od kruva i mesa.

Ko nju i sada vidi, pa zaustavi konje i karocu i nju poljubi, ostao bi čestit za vavik. Bijaše se našao jedan naš Srinjanin od srca - ovo mi je kaziva moj pokojni otac - pa je odlučija pokušati sriću, pa šta Bog da, da. Ode zato u Split, ali je nije naša. Vrati se natrag da će kući u Srinjine, kad eto ti nje pod Kamen, gdi je kupina, a još se nije bilo svanulo. Sva u sjaju i zlatu kao zvizda Danica, u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima, lipa ka ružica, stasita ko jela, da je se ne mogu dva oka nagledati od velike plemenitosti, a leti, brate, ka vila. Skoči on prida nju, ufati konje za uzde, ali ona ošine konje, konji upropanj, on se pripade, problidi i onesvisti, a ona pobiže. Ona je bila ošinula konje samo da njega kuša. Ne bi ga bili konji satrli, jer je ona puno dobra. Vidi se da mu nije bilo dano da je poljubi pa da bude čestit za vavik. Nju je sigurno moga zaustavit i poljubit pokojni don Nikola Mužinić, ali se nije na nju namirio.'

Dioklecijanovu smrt spominju mnogi izvori, ali informacije nisu podudarne, ni oko vremena, ni oko uzroka, a pripovijeda se da je sv. Lucija prorekla smrt Dioklecijana.

Pročitajte priču o posljednjem hajduku Andriji Šimiću, slavnom junaku obožavanom diljem Dalmacije

Andrija Šimić, legendarni hrvatski hajduk, zbog kojega je najvjerojatnije i splitski klub dobio ime, umro je 5. veljače 1905. U knjizi Jurice Gizdića '100 godina Hajduka' jedna je priča posvećena Šimiću, pa je prenosimo...

Kada se u siječnju mjesecu 1871. godine pročulo da žandari dovode uhapšene hajduke u Split, mnoštvo naroda okupilo se oko zatvora čekajući njihov dolazak. Sve je bilo krcato ljudima pa nije bilo mjesta ni u blizini zatvora ni naokolo jer se narod naguravao trudeći se vidjeti okovane hajduke, koji su trebali tuda proći. Ni o čemu drugom nije se govorilo u gradu, nego o tome. Nakon istrage, suđenje hajducima počelo je 1872. godine. Nemir je ušao među splitski puk. Svako jutro iz zatvora koji je bio u nekadašnjem Lazaretu žandari su provodili vezane hajduke u palaču Tartaglia, gdje je bio sud, a to je današnjoj Šubićevoj ulici broj 2. Put je bio zakrčen ljudstvom, koje se okupljalo da ih vidi pa su žandari morali intervenirati i udaljavati narod da mogu proći s uznicima.

Najvažnija osoba hajdučke družine bio je njihov harambaša Andrija Šimić (1833. - 1905.). On je bio najistaknutija osoba o kojoj se pričalo u Splitu, ali i središnja osoba sudskog procesa koji je trajao 22 dana. Tijekom suđenja ostavio je takav dojam na sud da je sudac porotnik Anton Brčić zapisao da se Šimić ne smije smatrati silnikom jer je njega kruta sila odagnala od očinskog doma i obiteljskog zakona. Pred strahom od smrti otišao je u hajduke. Da se odgajao u povoljnijih prilikama, bio bi pravi dobrotvor za čovječanstvo.

Nakon što je Šimić osuđen na doživotnu robiju, upućen je brodom u zatvor u Kopar.

Svako malo tadašnji je tisak izvještavao što je s njim, kako mu je zdravlje i hoće li ga car pomilovati. Jednog dana pronio se Splitom glas da je car pomilovao hajduka Šimića i da će stići brodom. Glavni urednik Pučkok lista Juraj Kapić, 2. siječnja 1902. godine donosi vijest: 'Kad se bilo pročulo da je car pomilovao hajduka Šimića, te da on ima stignuti poda Split, za tri dana zasebice mnoštvo naroda na svaki sat i po danu i po noći čekalo je doti jednu lađu koja je stizala iz Trsta misleći da je u njoj Šimić. Po gradu se na sve strane govorilo 'Dolazi Šimić'! Od velikih kiša na splitskoj obali bilo je gliba nazuvuk, ali to svijetina nije gledala, već kao začarana trčala je da vidi hajduka Šimića. On je stigao u Split, dne 17. prošlog mjeseca (17. prosinca 1901.) i nastanio se kod Mije Gotovca Lečevičanina. Odma u petak jutrom svjetina je bila opkolila Gotovčevu krčmu, željna da vidi Šimića. Redari su neprestano stražarili i odalećivali puk. Pošto je hajduk Šimić glasan po cieloj Dalmaciji…'

Nakon Splita Andrija Šimić obilazi Dalmaciju, dijelom Bosnu i Hercegovinu. Gdje se god pojavi pojavi narod znatiželjan, dolazi ga vidjeti jer je on živa hajdučka legenda, borac protiv turskog zuluma. On je preteča hercegovačkog ustanka, koji je u konačnici promijenio sudbinu balkanskih naroda, ali i europskih zemalja. Razgovara s novinarima, koji ga prate kamo god hoda i koji pišu što sve čini u susretu s narodom koji ga oduševljeno dočekuje. On demonstrira okupljenim ljudima, pored zavidne inteligencije i izvanredne fizičke osobine za njegove godine. O njemu piše tadašnji tisak kao što danas piše o filmskim, sportskim i drugim zvijezdama. Eto što je značio hajduk Andrija Šimić, koga je od milja narod prozvao Andrijica, splitskim ribarima, težacima i gradskim intelektualcima.

O Šimiću se u Splitu i cijeloj Dalmaciji pričalo tridesetak godina prije izlaska s robije, a posebnom 1902. godine kada se našao na slobodi nakon 31 godine tamnovanja. Postao je slavan u narodu. Tadašnji splitski intelektualci slušali su priče i bili okupirani Šimićevom osobom kao i njihovi mještani. O njemu su čuli mnoge interesantne priče iz hajdučkoga života, koje su kolale Splitom, posebno o njegovim junačkim pothvatima.

Bio je slavan u Dalmaciji, dijelu zapadne Bosne i Hercegovine, ali i po cijelom svijetu, gdje su živjeli iseljenici rodom iz naših krajeva. Andrija Šimić je bio zadnji, jedini veliki i u narodu omiljeni hajduk u prošlosti Dalmacije.

U takvom ozračju 1911. godine dolaze studenti iz Praga u Split i osnivaju nogometni klub. Kakvo će mu ime dati, pitaju profesora Josipa Barača? Što im je on mogao adekvatnije predložiti nego da se zove Hajduk. Otac profesora Barača rodom je iz sela Muć Gornji u Dalmatinskoj zagori. I on je slušao priče o hajdučkom harambaši Andriji Šimiću u svom rodnom selu. Sigurno mu se divio kao i njegovi seljani. On je to prenio na svoju djecu. Pričao im je na način kako se to prenosilo usmenom predajom kroz naraštaje prije i poslije. Otac Josipa Barača bio je poštar koji je zasigurno u to vrijeme znao talijanski jezik, a vjerojatno i njemački.

Da bi taj čovjek tada došao na to mjesto, morao je biti inteligentna osoba jer kako drugačije da dođe za 'pošćera' iz sela Muć Gornji u Split?! On je svojoj djeci prenio ljubav za hajduka Šimića. Kad se svi prethodni navodi dobro analiziraju, postaje mnogo jasnije zašto je profesor Barač upravo predložio takvo ime nogometnom klubu Hajduk. Taj pojam je za profesora Barača kao i mnoge druge stanovnike Splita, cijele Dalmacije i šire simbolizirao hrabrost, odlučnost, upornost, ponos i čast kao i borbu hrvatskog naroda protiv neprijatelja. Takvu sliku o hrvatskom nogometnom klubu Hajduk nosile su u svijesti sve starije generacije njegovih simpatizera i navijača, nose i današnje, a nosit će i u budućnosti!

Tko je bio Baćo iz Velog mista?

U Splitu je 1. srpnja 1882. godine rođen Ante Ružić - Baćo, svojevremeno poznati splitski trkač-maratonac, ali i osobenjak.

Bio je poznat po svom čestom dugoprugaškom trčanju, koje je trajalo satima, bilo ulicama Splita ili na relacijama od Splita do Solina, Klisa, Sinja, Trogira, Dugog Rata i Omiša ili od Drniša do Knina i sličnim odredištima. Svojim osebujnim trčanjem posebno je svakog 7. svibnja upotpunjavao proslavu Sv. Dujma (Sudamju) zaštitnika grada Splita.

Počeo je trčati kao 23-godišnjak 1905. godine na proslavi Sudamje i to je redovito radio do početka tridesetih godina 20. stoljeća.

Posebno je bio poznat što se utrkivao s uskotračnom željeznicom na relaciji Split - Sinj, poznatoj po nazivu 'Rera'.

Značajan datum je 27. rujna 1908. godine kada je dionicu Split - Klis pretrčao za 15 minuta brže od 'Rere', o čemu je dobio potvrdu željezničke stanice Klis i načelnika Klisa.

Dolazio je (pretrčao) i u Sinj prije 'Rere'. Po njemu su sve Splićane koji su trčali nazivali Baćo. Utrkivao se i s konjem, i pobjeđivao.

Poznato je da je u svoje trke uključivao i svog malodobnog sina Izidora, koji je kao devetogodišnjak-desetogodišnjak s ocem trčao splitskom Rivom ili do Žrnovnice, a znali su svoje trkačke sposobnosti pokazivati i u Zagrebu.

Bio je zapamćen kao propagator i zagovarač rekreativnog trčanja te je svojim posebnim pristupom tom vidu športa dokazivao osobnu volju, srčanost i izdržljivost, istovremeno ukazujući na mogućnost da se prevladaju neka, tada neshvatljiva, ljudska dostignuća. Govorili su da ima 'dupla pluća i junačko srce'.

Osim trčanja zanimalo ga je i uređivanje humorističnih listova, koji su dvadesetih godina 20. stoljeća izlazili u Splitu pod imenom: Kalamita, Kukumar, Lavandera, Luce Kusa, Marun, Palombaro, Rešeto, Rombizon, Šajeta, Škovacin, Šupljača, Zvončić, itd...

Zbog nekih provokativnih napisa u tim šaljivim novinama odležao je neko vrijeme i u zatvoru.