LJUBAV NE POZNAJE GRANICE Usred rata, 1992. godine, otišla je u Beograd naći supruga kojemu se izgubio trag na Trpinjskoj cesti

Dosta je varaždinskih policajaca završilo 1991. godine u Vukovaru, a da i nisu bili svjesni da idu u ratni pakao. No, Ivan Hižman je vrlo dobro znao da ne ide u Slavoniju regulirati promet nego na zadatak s kojega se možda neće vratiti. A tako je, nažalost i bilo. No, kako je njegova generacija varaždinskih policajaca, s kojom je radio od početka sedamdesetih, krenula put istoka Hrvatske, smatrao je da mora i on biti s njima. Bila bi ga sramota da ih se odrekao nakon dva desetljeća dijeljenja dobra i zla. A u Vukovaru ih je čekalo pravo zlo...

On i supruga Mira imali su dva sina, Tihomira i Dina, koje je zadnji put vidio 11. rujna 1991.

- Ponašao se kao da ide na teren dva tjedna i da će se vratiti kao i uvijek. Djecu nije išao niti zagrliti, samo ih je pogledao i rekao im: 'Dečki, slušajte mamu'. I otišao je... - priča nam Mira.

Čuli su se telefonski dok je bio u Vukovaru, a on bi samo pitao za djecu, što rade, kako su, nije dizao paniku... No, kada se jedan od njegovih suboraca dokopao telefonske slušalice, prepričava nam Mira, poslao je sljedeću poruku:

- Mira, molim vas, pomozite nam. Ako nam vi otud ne budete pomogli, mi se nećemo vratiti doma.

Bili su tada već u totalnom okruženju, a Mira je krenula u svoju akciju obilaska institucija: kucanja, pričanja, uvjeravanja... Došla je do tadašnjih ministara Ivana Vekića i Ivana Jarnjaka, a njena upornost i želja da spasi svoga muža dovela je do samog Beograda. Usred rata, u travnju 1992. godine!

Vukovarski heroj Ivan Hižman

Vukovar je pao, njen suprug nije se vratio, ali je ona bila uvjerena da je živ. Da je zarobljen u nekom od logora u Srbiji. Od Ivana Jarnjaka je dobila broj srbijanskog odvjetnika Milana Vukovića, koji je angažiran od Hrvatske da brani naše branitelje na Vojnom sudu u Beogradu. Teško da je netko mogao očekivati da će se krhka ženica uputiti preko Mađarske u Srbiju da bi ga pronašla, odnosno da bi pronašla svoga Ivana.

- Ja sam u Novom Sadu imala maminu sestru, pa je meni bilo lakše nego drugim ženama. Imala sam gdje spavati, imala gdje biti. Krenula sam Niš Ekspresom preko Mađarske za Novi Sad. Na granici nije bilo nikakvih problema. Kada sam došla u Novi Sad, zovem moju tetu. Kada sam joj rekla tko sam, ona se izgubila. Došla je po mene na autobusnu stanicu. Ušli smo u bus, a izašli iz njega nekoliko stanica prije jer je ona bila cijela prestrašena.

Bila je udana za Mađara, još kao mlada je otišla živjeti u Novi Sad. Tamo je uostalom i pokopana. Živjela je u kvartu punom oficira, pa joj je moj dolazak iz Hrvatske bio još veći šok. Kćer joj je, pak, stanovala u centru grada, pa me pitala hoću li ići k njoj jer se nije osjećala dobro u mom prisustvu - govori nam Mira Hižman 32 godine nakon putovanja Srbiju.

Kontaktirala je potom odvjetnika Vukovića. I on je ostao šokiran.

- Rekla sam tko sam, da sam Hrvatica koja traži svoga muža, te da imam saznanja da je posljednji put viđen 19. studenoga na Trpinjskoj cesti u Vukovaru, od kada mu se gubi svaki trag. Čovjek mi je rekao ovako: 'Gospođo, ako ste vi došli iz Hrvatske tražiti svojega supruga, ja sutra za Vas otvaram vrata'. Znači, on je došao u kancelariju u nedjelju u 10 ujutro i primio me.

Iznenadilo ga je što je pred njega stala žena od metar i pol i 45 kilograma teška.

- Kada me vidio tako malenu, prekrstio se i rekao: 'Pa kako ste se usudili doći u Beograd?! Ja ne bih imao hrabrosti doći u Hrvatsku'. Ja ga gledam i pitam: 'A zašto? Tko bi vam kaj napravio?'

Rekao joj je da će od ponedjeljka obići sve logore te da će se vidjeti ponovno u petak. Ona, pak, također nije stala prekriženih ruku, nego je tražila informacije u tamošnjem Crvenom križu. Došao je i taj sudbonosni petak. Na Vojno medicinsku akademiju se uputila s tetom i njenim prijateljem Boškom, inače Srbinom po nacionalnosti. Išli su vlakom, pa taksijem.

- Oficir JNA mi je rekao: 'Sjednite', a ja sam odgovorila: 'Ne budem sjela'. Na to mi je odrješito kazao: 'Kad sam rekao da sjednete, onda sjednite'. E, onda sam sjela - prijetila se. 

A ne može zaboraviti ni policu prepunu dokumenata.

- Uzeo je jednu fasciklu i pitao me: 'Je li vaš muž Ivan Hižman, rođen 6. 6. 1953. u Nedelišću, živi u Strahonincu? Otac Josip, majka Marija, supruga Mira, sinovi Tihomir i Dino. Je li to Vaš suprug ili nije?'. Odgovorila sam da je. Pokaže mi fotografiju, moj suprug je imao prerezan vrat, te je bio pogođen u čelo.

Ubili su hrvatske branitelje 19. studenoga na Trpinjskoj cesti, a otkrio joj je i da je pokopan na Bugarskom groblju kraj Vukovara.

- Moj suprug je imao vozačku i zdravstvenu knjižicu kod sebe, fotografije djece, pa su sve znali. Još mi oficir rekao: 'Gospođo, dat ću Vam savjet - ne prijateljski savjet jer da smo prijatelji ne bismo ratovali - nemojte ići u Vukovar tražiti mrtvo muževo tijelo'. Pitala sam potom za Ivanove prijatelje, da mogu informaciju prenijeti njihovim ženama. Rekao mi je: 'Neka svaka od njih dođe tražiti svojega supruga. Vi ste imali hrabrost doći, ja sam Vam dao informacije o Vašem suprugu. Ne pitajte me više ni za koga, vojnik sam i neću Vam ništa reći'. 

Mučni su to bili trenuci...

- Izlazimo iz ureda, a ispred vrata stoji advokat Vuković. Zagrli me, stisne me snažno i kaže: 'Gospođo, ja sam to znao u ponedjeljak ujutro, ali Vam nisam imao hrabrosti reći da je Vaš suprug mrtav kad ste toliko bili uvjereni da je živ'.

On je vjerojatno već tada vidio fasciklu s podacima o smrti. Vuković mi je još rekao: 'Gospođo Mira, recite svima ženama neka organiziraju prijevoz, ja ću ih u Mađarskoj čekati te s njima ići do Beograda da pogledaju fotografije, a potom ću ih odmah ispratiti nazad do granice. Bit ću s njima, garantiram za njih'. Kad sam došla u Varaždin i prenijela poruku, rekli su mi da sam luda baba, kaj ja izmišljam, kaj ovo, kaj ono. I žene su odustale.

Njena muška pratnja, tetin prijatelj, nije imao takta kao odvjetnik. Blago rečeno...

- 'Da je mislio na tebe i na djecu, ne bi tu završio', tada mi je kazao Boško. 'A kaj hoćeš reći, da je mislio na kurve? Pa vi ste nas došli napadati, a ne mi vas', odgovorila sam mu, pa je zastao, valjda nije očekivao da ću to izgovoriti u Srbiji. Nisam se željela s njim vraćati u istom kupeu.

Vratila se istom rutom u Hrvatsku, sinovi su očekivali da će se vratiti s njihovim tatom. Nitko im nije imao hrabrosti reći tužnu informaciju.

- Ne mogu vam opisati kakav je to bio vrisak kada sam se vratila bez njega. Nisam jela tri dana. Cigareta, kava, cigareta, kava... Treći dan sam se skljokala. Stariji sin mi je došao i rekao: 'Mama, mi nemamo više tatu, ako se tebi nešto dogodi, čiji smo mi?' Sabrala sam se i rekla sama sebi da se imam za koga boriti, za svoju djecu koja su još maloljetna.

Da joj je oficir JNA rekao istinu ustanovilo se u lipnju 1998. godine, kada su ekshumirani posmrtni ostaci njenog supruga upravo na mjestu gdje je on rekao. Ivan Hižman danas počiva na groblju u Nedelišću, a u njegovom Strahonincu jedna ulica nosi ime ovog vukovarskog heroja.

Supruga Mira smogla je snage ispričati nam svoju priču: o ljubavi i hrabrosti koja briše sve granice, života i smrti...

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija