MALOLJETNICI U RATU 'Kako ću tvojim roditeljima na oči ako ti se nešto dogodi?'

Fotogalerija (5)

Nedavno smo pisali kako smo pronašli čovjeka koji je s nepunih 14 godina branio svoje selo. Nevjerojatna snimka iz lipnja 1993. proširila se društvenim mrežama, a mi smo otišli u Ramu i popričali s Miroslavom Brizarom, zvanim Henkel. Spojio nas je zadarski županijski vijećnik Mate Lukić, koji je pokrenuo akciju da se ovom maloljetnom branitelju nabavi autodizalica, potrebna u njegovoj autolimarskoj radnji. Nitko nije mogao slutiti da će ovaj poziv pokrenuti lavinu...

Miroslav Brizar s nepunih 14 godina i danas s 46 na leđima

Ne samo da je riješena autodizalica, nego mu kompletnu radionicu obnavljaju: rade WC, mijenjaju stolariju, prozore i vrata, montiraju klime, uplaćuju mu sredstva na račun, dolaze kući s novcima u rukama...

- Skoro mjesec dana poslije, Miroslav je novi čovjek, pun volje za životom radi vas. A država neka se srami jer je ovog čovjeka sustav odbacio i ostavio bez pomoći i primanja - poručio je Mate Lukić, podijelivši na Facebooku informaciju kako se ekipa iz Širokog Brijega probila kroz snježno nevrijeme da bi u Rami odradila što je naumila.

Podsjetimo, snimku je u javnost prije dvije-tri godine pustio Nenad Koroman, predsjednik udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske zajednice Herceg Bosne Ljubuški, koji obnaša i funkciju dopredsjednika te udruge na razini Županije Zapadnohercegovačke. Dosta je trebalo proći vremena da se zakotrlja priča, a Koroman ne želi da sada stane na pomoći jednom čovjeku.

- Vodim braniteljsku udrugu i gledam kako mogu pomoći maloljetnim dragovoljcima, ali i svim ostalim braniteljima. Dosta maloljetnih branitelja nije riješilo svoj status, nadam se da možemo nešto pokrenuti - rekao nam je Koroman, koji je i sam kao tinejdžer bio vojnik.

I nije bio jedini...

- Sa mnom u ratu su bila i trojica iz mog susjedstva, išli smo u istu školu, oni su bili malo stariji. A bilo je još dosta maloljetnih branitelja – dodao je.

Maloljetni Nenad na ratištu

Uzeo je od brata kamion s ceradom i odvezao se na prvi teren na stolačkoj bojišnici, točnije položaj Drenovac. Koroman ne voli pričati o ratu, kao da mu je neugodno zbog branitelja koji su možda više dali, iako je on sudjelovao od početka do kraja, ali smo ga zamolili da nam otkrije kako se priključio...

- Zrakoplovi su nadlijetali moj Ljubuški i u više navrata bombardirali naša sela. Kao dijete s nepunih 16 godina odlučio sam se dati svoj obol i sudjelovati u obrani koliko mogu. Nisam ima vojnu obavezu, ali nisam mogao stajati sa strane i gledati. Majka i otac su mi govorili da ne idem u rat, ali ja sam odlučio sudjelovati. Zapovjednici su me u više navrata 'tjerali' s terena kući, ali ja sam bio uporan i vraćao se – ispričao nam je.

Posebno je istaknuo jednog čovjeka.

- Moj zapovjednik Ivan Luburić Ković uvijek mi je nastojao zadati neke obaveze što dalje od prve crte. Ja bih mu rekao da želim ostati, a on bi mi odgovorio: 'Kako ću tvojim roditeljima na oči ako ti se nešto dogodi, a još si maloljetan?' To je i dan danas duša od čovjeka.

Smatra da rat ostavlja posljedice na svakome, a posebno na maloljetnicima s puškom u ruci. Sjetio se momenta koji to dobro oslikava:

- Jedne večeri je zapovjednik pitao tko će cijelu noć čuvati stražu iznad kuća u kojima je spavala naša vojska. Nas dva najmlađa smo se javili, ja sam imao 16, a moj susjed 17 godina. U jednom trenutku je on rekao da je čuo da nešto šuška i počeo se nekontrolirano tresti, a ja sam ostao pribran i pozvao na motorolu da nas dođu zamijeniti. Ti proživljeni strahovi sigurno utječu na današnje naše zdravlje.

Jednu situaciju će uvijek pamtiti, kaže da mu se još vrti po glavi ta scena.

- Bili smo u jednom selu u napredovanju i 'čišćenju'. Kad sam prolazio pokraj jedne sušnice čuo sam jauke, otvorio sam vrata i ugledao starca gdje leži sav u krvi. Pokušao sam mu pomoći, imao je tada godina negdje kao i moj otac, odmah sam pomislio: 'Ovo je mogao biti i moj tata'. Zavikao sam: 'Daj pomozite ovom čovjeku', to mi se urezalo u sjećanje i danas mi je taj prizor pred očima. To je jedna od težih situacija za mene, ali mi je glupo to spominjati jer su mnogi prošli ogromne kalvarije...

Nenad Koroman i Miroslav Brizar

Na kraju je istaknuo:

- Ima branitelja koji su dali puno veći doprinos i podnijeli veliku žrtvu pa smatram da se trebamo svi puno više uključiti i pomoći im tako da ne osjete da su zaboravljeni, a ima ih, nažalost, dosta koji jedva preživljavaju.

Da zaključimo: Miroslav Brizar Henkel nije jedini dječak koji je branio svoje selo, vrijeme je da se neke stvari isprave i ljudima u danas zrelim godinama pokaže da nisu zaboravljeni i vratimo im bar na trenutak dječji osmijeh na lice...

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija