MARICA BRZICA O OBRAZOVANJU 'Učenici su djeca koja su željna učiti. Samo mi, učitelji, trebamo pronaći način da dođemo do svakoga od njih'

Prije tri dana je izašla lista najboljih nastavnika u Hrvatskoj. Među 513 najuspješnijih djelatnika u području obrazovanja u školskoj godini 2021./2022 našlo se i njih dosta s područja Dalmacije. Jedna od nagrađenih, Marica Brzica iz Osnovne škola Visoka Split, ljubazno nam je odgovorila na nekoliko pitanja vezanih za njen životni poziv.

Zašto ste se odlučili raditi u školi?

Odgovor je vrlo jednostavan. Presudili su prvenstveno moji učitelji i nastavnici koji su mi usadili ljubav prema podučavanju drugih. Od svih predmeta uvijek mi je matematika bila najdraža jer sam logičar i nikad nisam trebala puno vremena za usvajanje potrebnih odgojno-obrazovnih ishoda. Često sam pomagala školskim kolegama kojima matematika nije bila tako jednostavna i znala sam da je to poziv koji će me ispuniti. Pomagati drugima da zavole i razumiju matematiku, naučiti ih i uvjeriti da je znanje nešto što uvijek nosimo sa sobom kroz život, bez obzira na moguće nedaće na koje naiđemo - to je ono što me  potaklo na odabir profesije. Željela sam biti poput nekih mojih učitelja, mojih uzora, koji su svoj posao radili s empatijom i sa sposobnošću da se prilagode  svakom učeniku.

Koji je najbolji, a koji najgori dio Vašeg posla?

Najbolji dio je svakodnevni rad s učenicima. To je nešto što me potiče da se redovito stručno usavršavam, da pronalazim inovativne načine pomoću kojih ću ih zainteresirati i motivirati na rad. Rad s učenicima svaki dan čini drugačijim i to na pozitivan način. Ne bude baš svaka priprema za nastavu realizirana onako kako sam zamislila. Sam tijek nastave bude još kreativniji, bolji, življi, pun smijeha i zadovoljstva. Učenici su djeca koja su željna učiti. Samo mi, učitelji, trebamo pronaći način da dođemo do svakoga od njih.

Što se tiče loših strana, svaka ih profesija ima. Nove generacije su izazov. Treba biti spreman odgovoriti na sve zahtjeve i potrebe današnjih generacija učenika i roditelja, a to nije uvijek lako. Za puno toga nismo valjano educirani te se snalazimo na razne načine. Također,  kao negativnu stranu navela bih i nemogućnost stručnog usavršavanja u opsegu koji bi nam odgovarao. Upravi škola je teško popratiti naše želje i potrebe za stručnim usavršavanjima s obzirom na financijske mogućnosti.

Možete li izdvojiti jedan događaj s posla koji ćete uvijek pamtiti?

Teško je izdvojiti jedan jer se skoro svaki dan nešto događa.

Pamtim svaki ispraćaj generacije osmaša koji napuštaju naše osnovnoškolsko gnijezdo te kreću dalje u život. Kao da se opraštam s vlastitom djecom. Četiri godine nisu malo i svjesna sam da sa sobom nose znanja i vještine u koje sam utkala i svoj dio. Zato je vrlo važan način na koji ih podučavamo. Znanja mogu steći i u budućnosti, ali temeljne vještine i životne vrijednosti kreiraju i pod našim utjecajem. 

Uz sreću i ponos u srcu, oči uvijek budu pune suza. Kada ih vidim kao odrasle, formirane ljude, sretna sam i ponosna što sam učiteljica.