METLE ZAMIJENILI PUŠKAMA Neispričana priča o dvojici mladića koji su poginuli u Štafeti smrti, bili su gotovo tinejdžeri

'HOS-ova štafeta smrti' jedan je od najpotresnijih događaja u Domovinskom ratu, o toj herojskoj i tragičnoj akciji proboja iz okupiranih Bogdanovaca snimljen je i dokumentarni film. Poznata je priča o grupi hrvatskih branitelja koji su po svaku cijenu odlučili spasiti 30-ak civila, plan im je bio da oni idu prvi, pa ako netko stane na minu i strada - da ga zamijeni drugi vojnik dok se ne dokopaju slobodnog teritorija. Legendarni hosovac Žarko Manjkas Crvenkapa preuzeo je najveći rizik, vodio je grupu i, nažalost, aktivirao minu. Idućih minuta, sati i dana osim njega izdahnuli su Zoran Antunović, Anto Šarić, Antun Petričić, Stjepan Katić, Josip Knežević i Marko Knežević. Međutim, manje je poznato da su među tim poginulima bila dva skoro pa tinejdžera - 17-godišnjak i 18-godišnjak, koji su svukli trliše zagrebačke Čistoće i odlučili odjenuti HOS-ovu uniformu i krenuti u pakao Vukovara. 

Donosimo nikad ispričanu priču o Anti Šariću i Zoranu Antunoviću, koji su se gotovo kao djeca otisnuli iz svog doma u Kotor Varoši, mjestu nedaleko Banje Luke, da bi ubrzo zagrebačke ulice zamijenili blatom istočnog fronta gdje se branila Hrvatska. 

Popričali smo s Ivicom Jurčanom, koji je ostao bez obje noge u Štafeti smrti i kraj kojega su u minskom polju u Marincima umrli ovi hrabri mladići. Ante i Zorana se sjetio i Damir Radnić koji je organizirao obranu u Bogdanovcima. Najteže nam je, razumljivo, bilo razgovarati sa Zoranovim bratom Željkom i Antinim bratom Veseljkom. Ali njihova pala braća zaslužuju više od do sada poznatoga.

- Anto Šarić, Zoran Antunović i Jako Kalauz su se družili, a njihov sumještanin iz Kotor Varoši Luka Zeba im je bio uzor. On je bio prva postava Tigrova i kad bi se vratio s ratišta u Zagreb, njima bi oči zasjajile. 'Daj, Luka, sredi nam da idemo i mi u Tigrove', govorili bi mu. A on bi ih odgovarao riječima da je dovoljno da je on iz Kotor Varoši u ratu. Naravno, bilo je još branitelja, ali Luka je znao da je prva crta za njih tako mlade jako opasna. Anto je imao 17, Zoran 18, a Jako nije bio puno stariji - tek 20. Smirivao ih je Luka, govorio im je: 'Sredite se, ima vremena za vas. Doći će vaše vrijeme'. Nažalost, nisu bili dovoljno strpljivi, kada se ukazala prilika, prijavili su se u HOS i odmah bili poslani prema Vukovaru. Bez ikakve obuke - rekao nam je pukovnik Damir Radnić.

Željko Antunović nam je kazao da je njegov stariji brat bio kao od brda odvaljen, visok 1,95, a kao dijete se sjeća da je Zoran imao jaku želju priključiti se obrani Hrvatske.

- Znam da ga je otac odgovarao, govorio bi mu: 'Nemoj sam, ići ćemo skupa'. 'Ma, nemoj brinuti za mene, neću ja', odgovarao bi mu Zoran. Nismo znali da se prijavio u HOS, ali u njemu se očito probudio inat. Dalmatincima će biti zanimljivo čuti da je zbog 'ludila' vratara Zorana Varvodića počeo navijati za Hajduk, išao je u Split, dojmio ga se klub i taj dišpet. Vjerojatno ga je je i taj dišpet zbog nepravde motivirao da ode na bojište - ispričao nam je Antunović.

Ni Antini roditelji nisu znali da im se 17-godišnji sin prijavio za odlazak u Vukovar. Vjerojatno je krivotvorio datum rođenja pa je kao maloljetnik bez vojne obuke poslan na brutalno ratište.

- Volio je Hrvatsku, ali ništa nije moglo naslutiti da bi to mogao učiniti - rekao nam je njegov stariji brat Veseljko Šarić tri desetljeća nakon njegove pogibije.

- Kada mi je na vrata došao momak s vojnom odjećom za Antu, rekao sam ženi: 'On se više neće nikada vratiti'. Znao sam da je neiskusan i da ne zna ništa o oružju i ratištu, a bio je hrabar i poslušan. Nije to moglo dobro završiti... - sjetio se Veseljko, koji je također bio sudionik Domovinskog rata.

Trojica nerazdvojnih prijatelja - Zoran Antunović, Anto Šarić i Jako Kalauz - prijavili su se u HOS, te poslani u Bogdanovce, takozvana 'vrata Vukovara'. Radnić se sjeća da je 1. listopada obilazio položaje i da mu se jedan od njih požalio jer 'samo mlađi drže stražu'. Zaista je bilo tako, pa je rekao Tihomiru Iveti Piđi da ne može tako. Taj hosovac je, inače, bio prava faca zagrebačkog asfalta i ključni čovjek obrane Bogdanovaca.

- 'Daj, Piđo, nemoj zajebavat, ne mogu mladi toliko', rekao sam mu, a on mi je odgovorio: 'Lakše je njima nego meni starome biti u rovu' - sjetio se Radnić, pa pojasnio.

- On ih je u biti čuvao, najsigurniji su bili u rovu. Koliko je u ostatku Bogdanovaca bilo rizično, možda dobro ilustrira scena sa češnjakom obješenim za luster u jednoj kući. 'Sada smo sigurni', zezali su se branitelji u toj kući punoj rupa - sjetio se Radnić.

Sutradan, 2. listopada, uslijedio je prvi pješački napad, a mladići su sačuvali svoj položaj, svoj rov.

- Sudjelovali su u odbijanju tenkovskog i pješačkog napada, tog dana smo razbili i Bele orlove i JNA i četnike. Navodno se sam Arkan spasio sakrivši se u jedan podrum nekoliko dana.

Radnić je u tom ratnom metežu ipak uspio doživjeti Antunovića i Šarića.

- Zoran je bio fin i pristojan, čak i preozbiljan za svoje godine. A Ante je bio fakin, imao je dužu kosu, želio je svugdje nos gurnuti, bio je osebujan. Želio je da ga stavimo u interventni vod, da ide na tenkove, da uzme snajper... Nastojali smo ga sačuvati, govorili smo mu: ‘Kad mi poginemo, onda ćeš. Naučit ćeš u međuvremenu nešto’.

Sjetio se HOS-ov dragovoljac i pukovnik HV-a i kako je saznao da Ante ima samo 17 godina.

- Slavili smo jedan rođendan, a to nije moglo proći bez njega. Tada nam je priznao da je tek napunio 17. rođendan. A što ćeš, 17-18, isto je, zagrizeš jezik, žao ti je da netko pogine s 18, a još više sa 17, veći je teret. Nekada bismo trebali i podviknuti na njega, samo da ga zaštitimo - rekao nam je Radnić.

Nakon što su branitelji ostali bez protuoklopnih sredstava, a armada tenkova i transportera navalila na Bogdanovce, jedino logično rješenje je bio proboj prema Vinkovcima i Nuštru. Ivica Jurčan je bio jedan od branitelja u Štafeti smrti, kada je Crvenkapa poginuo od eksplozivne naprave koju je usred noći zakačio, on je teško ranjen, gelere je imao po cijelom tijelu, a noge i ruka su mu bile zdrobljene pa se doslovno nije mogao maknuti s mjesta. 

- Bio je mrak, nismo ni znali tko je živ, a tko mrtav. Ujutro smo vidjeli da je Antunović preminuo, iskrvario je tijekom noći. Šarić je umro treći dan. Normalno smo komunicirali dva dana, praktički smo se tada i upoznali, pričao mi je kako je došao u Bogdanovce. Okretali smo sve na zafrkanciju da bismo se izvukli, iako sam bio raskomadan i nije mi bilo do ničega. Bio je ranjen u donjem dijelu tijela, neću nikada zaboraviti da mu je čizma bila puna krvi, a pulsiranje srca bi stvaralo mjehuriće. Nije dao da mu skinemo čizmu i podvežemo rane. Trećeg dana je Ante počeo halucinirati, nesuvislo je govorio, vidjeli smo da se počeo gubiti. Odjedanput je zašutio, drmali smo ga, ali... - ispričao nam je Jurčan, inače dragovoljac HOS-a i bojnik HV-a.

Tihomir Iveta Piđo je preživio Štafetu smrti, on je tijekom oporavka u zagrebačkoj bolnici rekao Zoranovom ocu da mu je sin poginuo.

- Tata je telefonom majci u Kotor Varoši javio da je Zoran umro. Mama se srušila na pod, pala je u komu. Hitno su je vodili u Banju Luku, gdje smo trebali reći da joj je sin poginuo u JNA jer bi je vjerojatno pustili da umre da su čuli istinu, iz tog kraja je dosta četnika išlo na vukovarsko područje. Tada sam imao 12 godina, od šoka mi se dosta toga izbrisalo iz sjećanja, ali i danas bih mogao nacrtati scenu moje majke kako drži telefonsku slušalicu - kazao nam je Željko Antunović.

Veseljku Šariću je uplakani Jako Kalauz rekao da mu je brat Anto skončao u minskom polju, no on mu nije vjerovao. Nije vjerovao sve dok nakon osam godina nije ekshumirano njegovo tijelo.