Na Trpinjskoj cesti su ga zvali 'Splićo', Bračanin koji je preživio Ovčaru prvi put iznosi svoju fascinantnu priču

Ova priča prvi put izlazi u javnost. Ne samo da je Petar Kuščević prvi put iznio novinarima, nego, kako nam je rekao ovaj Bračanin, nikada do sada nije ispričao cijeli svoj ratni put: od odlaska na služenje vojnog roka u JNA do povratka u svoje Nerežišće, nakon uzničenja u zatvorima iste te armije. Svojoj obitelji je, naravno, pričao o toj golgoti, ali fragmentarno, nikada od početka do kraja kao što je sada nama...

Fascinantno je što je preživio: bio je ročnik JNA, potom hrvatski zarobljenik, pa vukovarski branitelj, da bi nakon pada 'grada heroja' završio u srbijanskim zatvorima.

Rođen je u Splitu 14. srpnja 1972., osnovnu školu završio je u Supetru, srednju Prometnu u Splitu, a nakon što je nešto malo radio sezonske poslove stigao mu je vojni poziv. Nije pratio Dnevnik i političke vijesti, kao brački tinejdžer brinuo je o zabavi, izlascima, curama, druženjima uz gitaru... 

- Imao sam 18 godina kada sam 15. prosinca 1990. postao ročnik JNA, služio sam prvo u Banjoj Luci kao tenkist, a nakon tri mjeseca sam kao jedan od najboljih u klasi prekomandom Bosnu zamijenio Srbijom, poslan sam u Smederevo. Baš u to vrijeme su se održao veliki oporbeni prosvjed u Beogradu 9. ožujka 1991. protiv Slobodana Miloševića. Ja sam bio apolitičan, nisam bio baš svjestan što se događa, a u vojsci nisam doživio neke veće provokacije, mogu reći da mi je služenje vojnog roka ostalo u dobrom sjećanju - iskreno nam je rekao Bračanin 34 godine nakon tog razdoblja. 

Petar i Karolina, fotografirani prije njegovog odlaska na služenje vojnog roka. Tada su bili momak i cura, a danas su bračni par

Bio je u srcu Srbije, u vojarni je trebao slušati 'službene' vijesti, nije imao doticaj s hrvatskim informativnim programom.

- Pitali bi me oficiri i podoficiri kakva je situacija na Braču, jesam li se čuo sa svojima. Bilo je onih koje je to zanimalo da bi saznali kako moja obitelj 'diše', ali i onih koji su bili dobronamjerni. Sjećam se jednog oficira Šibenčanina, on je bio baš dobar, pitao bi me dira li netko moje u Nerežišćima. Izgradio je vojnu karijeru u Srbiji, dobio tamo djecu, život ga je usmjerio daleko od Šibenika...

Koliko nije bio svjestan situacije najbolje oslikava sljedeća situacija: u svibnju 1991. je dobio četiri slobodna dana, tada su Hrvati već masovno bježali iz JNA, a našem sugovorniku to nije bilo ni na kraj pameti.

- Do kraja vojnog roka mi je ostalo oko 150 dana. Kako sam dobio slobodno, otišao sam u Beograd i pitao koji vlak vozi za Zagreb. Rekli su mi da ne voze vlakovi za Hrvatsku. Mislio sam da sam se 'krivo' izrazio, pa sam pitao 'idu li vozovi'.  No, bio je isti odgovor. Naletio sam na autobus za Zagreb, prenoćio kod očevog prijatelja, nastavio sutra busom prema Splitu i Braču, da bih se nakon četiri dana kod kuće avionom vratio u Beograd - ispričao nam je Kuščević.

Iako se već dogodio Krvavi Uskrs na Plitvicama i pokolj hrvatskih policajaca u Borovom Selu, za ovog momka s nepunih 19 godina rat nije počeo. Računao je da će se stvari smiriti i da će snositi posljedice ako se ne vrati odslužiti još tih pet mjeseci. Ukrcao se u zrakoplov i vratio u Srbiju.

Uskoro je došao i taj trenutak, uzbuna u vojarni nije bila jedna  od onih kojima se mladiće podsjećalo da su u vojsci. Nije ga spasilo ni to što se dobrovoljno prijavio na stražu kako bi u miru odradio služenje vojnog roka.

- Nisam pridavao veću pažnju uzbuni jer smo bili postrojeni bez oružja, samo s transportnom vrećom preko ramena i rancem. No, kada sam vidio da se naš zapovjednik Savić uzmahao i da viče, prvi put mi se činilo da nešto nije u redu. Dolazi autobus, jasno je da negdje idemo, da je vrag odnio šalu. Stavljaju nas u vrstu i kažu da idemo braniti Beograd. Kakva obrana Beograda?! Računam neka patka. Zadužili smo oružje i bojevu municiju, tada već shvaćam da je ozbiljna situacija. Ušli smo u autobuse bez ikakvog objašnjenja, a nakon nekoliko kilometara nam zapovjednik kaže da idemo osiguravati vojarnu u Sremskoj Mitrovici jer su oni išli na položaje u Vinkovcima i Vukovaru. Uvečer smo u vojarni u Sremskoj Mitrovici. Nakon par sati odmora dobivamo poziv da se javimo mi vozači i zapovjednici tenkova, te nas odvoze do skladišta u kojemu sam ugledao more glanc novih tenkova, napunjenih gorivom i municijom. Nisam ni bio svjestan da ih JNA ima toliko puno. Formirala se kolona, ali i dalje nemam pojma gdje idemo. 

Tenk kojim je upravljao je bio drugi u koloni, nepregledan niz oklopnjaka je bio iza njega, a po buci koju su stvarali mogao je zaključiti da ih je barem 50.

- Nisam znao jesmo li još u Srbiji ili Hrvatskoj, a rečeno nam je da zbog minskih polja pratimo tragove gusjenica tenka ispred. U jednom trenutku je tenk ispred moga nagazio na minu, shvatiš tada kolika brzo postane bezvrijedna hrpa željeza. Vozili smo pet noći i četiri dana uz male stanke za odmor i punjenje goriva, kroz sela, polja, livade, dok nismo došli do jednog mjestašca gdje smo stali. Toliko smo bili umorni da nam nije bilo važno ni gdje smo, samo smo se željeli odmoriti. 

Došli su do grudobrana, tenkovima su virile samo cijevi...

- Tu smo bili 15-ak dana, spavali smo u tenku ili boravili ispod njega, često su letjele granate, bili smo gladni i žedni jer hrana koja nam je dostavljana gotovo da i nije bila jestiva. Jednom prilikom sam u zapovjednom tenku vidio kartu i shvatio gdje smo. U Negoslavcima kraj Vukovara

Inače, važno je reći da se zna s kime je komunicirao, sastav tenka čine četiri vojnika, u Kuščevićevom slučaju su uz njega Hrvata bila još dva Muslimana te zapovjednik srpske nacionalnosti, postavljen neposredno pred pokret. Iskreno nam Bračanin govori da se s četiri kolege uputio prema prvim kućama kako bi našli hranu. S njim su bili Hrvati Marko Kobaš i Zlatko Zlogleđa te Musliman Rašid Abdibegović.

- Udaljili smo se 700-800 metara od položaja, iako nam se činilo da su kuće bliže, prema nama je bačeno nekoliko ručnih bombi, polijegali smo, nakon čega su nas zarobili hrvatski vojnici. Mi smo bili filovani pričama da 'ustaše' kolju,čupaju nokte i oči, te moram priznati da sam se tada zaledio od straha. Ipak, ništa od toga se nije dogodilo, završili smo u pritvoru policijske stanice.

Prilikom zarobljavanja, sjeća se, prišao mu je jedan visoki, jaki vojnik, te ga pitao odakle je.

- Odgovorio sam mu da sam iz Splita, na što mi je on uzvratio: 'Koga ti zajebavaš, četniče!', pa sam nastavio objašnjavati da sam s Brača, iz Nerežišća. 'Tamo ima neka tvornica koja radi žvake?', pitao me. 'Da, radi mi majka u njoj', potvrdio sam mu. Kada je vojnik potom kazao: Ovi je moj', tek tada sam se usrao! Nisam znao što misli pod tim, hoće li me zaštititi ili kazniti.

Uglavnom, dobro je prošlo, a načelnik vukovarske policije Stipo Pole imao je dva sina Petrovih godina, pa ga je, vjerojatno i zbog toga, gledao drugim očima. Dao mu je da se telefonom javi svojima na Braču.

- Dobio sam oca na telefon. Plače on, plačem ja, nismo ništa uspjeli pričati - sjetio se Kuščević prvog poziva.

Polako Bračanin zadobiva povjerenje ljudi unutar policije, zadužuje uniformu, a šef Pole mu počinje dodjeljivati kurirske poslove. 

- Moji zadaci su bili, primjerice, otići u bolnicu i odnijeti neku kuvertu doktorici Vesni Bosanac, zaletjeti se do Radija Vukovar i nešto prenijeti Siniši Glavaševiću. Naravno, brzo shvaćam što se događa: Hrvati se brane za život, priča o ustašama je srpska propaganda...

U tom razdoblju njegov prijatelj Srećko Ravlija ostaje bez noge. Pala je granata u dvorište i otkinula mu ud, pa Petar sve češće posjećuje vukovarsku bolnicu, svjedoči tim traumama...

Vukovar ulazi u fazu početka kraja: nema dovoljno ni hrane, ni streljiva, ni ljudi, svega fali. Do policijske stanice je došao jedan od vukovarskih heroja - Josip Horvat zvani Mađar, zapovjednik četvrte bojne tenkovske jedinice 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske, poznat po tome što je 2. studenog 1991. zaustavio napad srpskih tenkova na Lušcu.

- Zarobio je dva tenka, a nije ih mogao pokrenuti. Kako se Stipo Pole prema meni ponašao zaštitnički, nije me želio pustiti u rizičnu akciju, pa sam im skicirao na papiru kako će pokrenuti tenk. Nije im išlo, pa su došli ponovno po mene. Pole me pustio, ali je rekao Horvatu da će biti on kriv ako mi se nešto dogodi.

Bračanin u Vukovaru: prvi slijeva u gornjem redu

Došli su na mjesto gdje su se nalazile dvije nepokretne grdosije T-55, na ničijoj zemlji.

- Ušao sam u prvi tenk, upalio ga, zadimilo se sve, a tada su naši počeli pucati po njemu dok nije uspostavljena veza i iskomunicirano da se radi o zarobljenim tenkovima. Pokazao sam im kako će ga voziti, ušao u drugi i rekao da idu za mnom.  Sjećam se da smo išli preko jednog brežuljka, do prvih kuća smo imali možda dvjestotinjak metara, a meni se činilo kao vječnost. Smjestili smo ih u neke garaže, sakrili ih.

Nakon te zadaće su ga pitali da se pridruži vodu tenkista u ZNG-u, što je on prihvatio. Kako je Trpinjska cesta postala groblje tenkova, Kuščević je imao dosta posla na tom području: gledao je što od pogođenih oklopnjaka može iskoristiti, odnosno staviti u funkciju obrane grada.

- Malo tko me znao po imenu i prezimenu, ali po nadimku 'Splićo' su me svi znali.

Na Trpinjskoj cesti, ispred kafića Mustang, naš sugovornik je ranjen.

- Pala je granata, ranilo me u nogu, a detonacija mi je izbila zube, kao i Rašidu Abdibegoviću koji je stalno bio sa mnom, on je dobio još geler u crijeva. Tenkom na kojem je Mađar dolazimo pred zgradu policije, izlazi Pole, grli me i kaže: 'Ako se ikad Vukovar oslobodi, ti ćeš biti na stranicama Vukovara'. U bolnici su mi izvadili geler iz koljena, pogledali usnu šupljinu i otklonili što trebaju, tako da sam ostatak rata bio krezub...

Uspio je dobiti roditelje na telefon, oca Jakova (zvali su ga Miro) i majku Vinku Kuščević (rođena Mihovilović).

- Majci bih uvijek govorio da se ne brine, da je sve u redu, rekao sam joj da za par dana izlazimo iz Vukovara. Kada je otac preuzeo slušalicu, kazao sam mu da ništa nije onako kao što sam rekao mami, da je ovdje sve gotovo, te da ako se ne javim u dogledno vrijeme da proda mog 'stojadina' kako ih ne bi podsjećao na mene. Poklopio je slušalicu bez da mi išta odgovorio, nije mogao naći riječi.

Preostao im je samo proboj.

- Formirane su tri grupe po dvadesetak ljudi. U prvoj je bio Stipo Pole i zapovjednici, po njih je došao vodič. Ja sam bio u drugoj grupi, mi nismo dočekali vodiča, probali smo sami proći uz rijeku Vuku. Nakon 500-tinjak metara jedan iz grupe je ugazio na minu i poginuo. Vidjeli smo da ne možemo dalje i vratili se u bolnicu. Čuli smo poslije da je treća grupa sva izginula u proboju, ne znam je li ta informacija bila točna.

Vojnici JNA već se prošetavaju bolnicom...

- Očekujem da će nas zaklati, oči su mi veće od glave. Došlo je vrijeme smrti, a imam samo 19 godina. Nikakav strah se ne može usporediti s tim strahom u bolnici. Kada si na terenu, puca se, može te pogoditi, ali ako te pogodi - pogodi. Ovdje će ti doći netko, dignuti pištolj ili nož na tebe i - nema te. Opraštam se sa Srećkom, govorimo jedan drugome da se javimo našima ako preživi netko od nas.

Pretresaju ga od glave do pete, ulazi u autobus...

- U busu nitko ni s kim ni riječi nije progovorio, glava je na koljenima, nisi je smio dignuti. Nakon jednog zaustavljanja u vojarni, došli smo na Ovčaru. Izlazimo jedan po jedan, dočekuje nas špalir od pedesetak ljudi s motkama, lancima, kundacima... Ako padneš, najebao si, ne dižeš se više. Vikao sam: 'Nemojte me tući, zarobile su nas ustaše', ali oni su i dalje tukli. Netko je pokazao rukom da sam vojnik, više ne znam tko. 'Koga su zarobili?, upitali su me. Pokazao sam na Hajdara Dodaja, Zlatka Zloglođu i Samira Hakića. Prvo su mislili da lažem, ali kako su nam se poklopile priče o zarobljavanju, odvojili su nas. Pojavili su se njihovi glavni ljudi Šljivančanin, Mrkšić i Radić i zapovjedili da nas vode u Negoslavce. 

Nije ni bio svjestan koliko je bio blizu smrti: par metara, par minuta. Bio je u tvornici smrti, o kojoj će saznati detalje tek mjesecima kasnije kada napokon dočeka slobodu. No, vratimo se priči: u Negoslavcima su bili 15-20 dana zatvoreni u podrumu, bilo je neugodnih situacija jer su često do njih dolazili pijani i drogirani četnici.

- Mi smo za njih bili dezerteri. Ispred nas su mučili varaždinskog branitelja, policajca, stavljali su mu sol na ranu, sjekli ga... dok ga nisu odveli.

Sljedeća stanica bila je Beograd, preciznije zatvor u vojarni Topčider.

- Počinje tortura premlaćivanja. Ako kažeš da te nisu tukli, onda te tuku jer ti je malo. Ako si rekao da su te tukli, tuku te jer se žališ. Pitaju me gdje je Brač, ako kažem da je u Hrvatskoj, dobijem batine. Jedanput sam rekao da je Brač u Velikoj Srbiji. Zastavnik koji me batinao nije znao hoće li me udariti, isto se odlučio udariti me. Pa onda one standardne 'šale' da im pokažem kako se Hrvati krste, kao s tri prsta, takvih provokacija je bilo koliko hoćeš. Tu se nad nama iživljavala regularna vojska, uglavnom kada bi dobili dozvolu za izlazak pa se vratili u vojarnu pijani. Svaku večer su nas maltretirali, nisam računao da ću preživjeti. Strah za život je puno veći nego kada si na terenu i gađa te minobacač ili snajper.

Jedno jutro rečeno je njemu i Dodaju da idu, ali nije im kazano gdje.

- Zaključio sam da je to naš kraj. U kampanjoli sam se odvažio i postavio se kao vojnik, rekao sam: 'Petar Kuščević, molim da kažete u kojem pravcu idete!' Oficir se nasmijao na taj moj gard te mi odgovorio: 'Vodim te u vojarnu u Požarevcu'. Promislio sam da je to dobro, Požarevac je bio zapovjedna vojarna za Smederevo. Nešto se odigralo, ali ne znam što. Kada smo došli, dobio sam novu odjeću, obrijao sam se... Ne znam što se dogodilo. Potom su mi dozvolili da nazovem doma! Otac se javio, rekao sam mu: 'Živ sam, za sada. Čut ćemo se'. Moji roditelji nisu vjerovali da sam to bio ja.

Uglavnom, veza je proradila, otac je preko Crvenog križa nekako došao do informacije o Petru te uz pomoć bivšeg mještanina Jerka Pavišića, koji je živio u Beogradu i bio oženjen za Srpkinju, uspio nekako riješiti njegovo puštanje na slobodu. Bračanin s adresom u Beogradu bio je oficir još u vojsci Kraljevine Jugoslavije, dakle čovjek u poznim godinama, tijekom kojih je očito stekao neka jaka prijateljstva u vojnim krugovima.

- Moj otac i Jerko Pavišić su došli po mene u Požarevac, potom smo ručali u Beogradu te se preko Sarajeva uputili kući, taman tri dana prije masakra na sarajevskoj tržnici. To je moja priča, prvi put ispričana od početka do kraja.

Petar Kuščević je o zločinu na Ovčari doznao tek kada se vratio na Brač, a da se nije snašao dok su ga udarali i rekao da je bio zarobljen, on bi također skončao na tom stratištu. Ne voli pričati o ratu, a zaboraviti ga ne može. Možda bi i mogao da mu se grozne scene ne vraćaju u snovima... 

No, ipak, kada su ga na jednom druženju u Vukovaru pitali bi li sve ponovio, odgovorio je: 'Da sam mlađi, ponovio bih! Opet bih išao s istim idealom!'

Petra Kuščevića danas se može vidjeti na pozornici, pjeva u klapi, svira u bendu...

Petar i Karolina sa sinom Jakovom na krizmi nećakinje

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija