Nepo Kuzmanić: Antonio Bajamonti ima dalmatinske korijene, s naglaskom na Split

Prije nekog vremena na stranicama Slobodne Dalmacije u tekstu u kojem se pokreće inicijativa da splitska gimnazija ponovo dobije ime Ćire Gamulina (koju apsolutno podržavam), navedena je konstatacija o Antoniju Bajamontiju kao deklariranom talijanašu.

Pritom se ne kaže odnosi li se talijanaštvo na njegove korijene ili na njegovo kulturološko ili političko opredjeljenje. Kako je od smrti Antonija Bajamontija prošlo 125 godina (umro je 1891.), a od pada Italije 73 godine (mnogi su upravo Bajamontija krivili radi talijanskih pretenzija na naše krajeve), te od prvih konzula (Bruta i Kolatina) kao i liktora, sjekira i snopova pruća (koje će fašisti uzeti kao svoj simbol i svoje ime) 2525 godina, mišljenja sam da bi pripadnost mediteranskoj civilizaciji trebali dokazivati mirnom i trezvenom analizom sine ira et studio, u kojoj htijenje za utvrđivanje geneze neće istodobno predstavljati niti prihvaćanje niti apologiju.

Antonio Bajamonti (1822-1891)  je sin pravnika Giuseppea Bajamontija i Elene Candido. Giuseppe Bajamonti je praunuk nahočeta Julija, rođenog u Splitu 1671. godine, dok je Elena Candido šukununuka pokrštenog muslimana iz Bosne Vicenza Candida, koji je prezime dobio po svome kumu (na krštenju u odrasloj dobi) iz Starog Grada na Hvaru. Prezime Bajamonti, koje je taj rod dobio od svećenika (kao uostalom svi nahodi) vjerojatno potječe od venecijanskog oblika imena Bohemund (spomenut ću Mlečanina Baiamonte Tiepola koji je nakon neuspješnog državnog udara u trećoj dekadi XIV stoljeća pobjegao iz Venecije i postao saveznik Šubića).

Bohemund je bio i normanski vojvoda, sin Roberta Guiscarda (oko 1050-1111), istaknuta ličnost Prvog križarskog rata. Njegovi nasljednici, istog imena, bili su knezovi od Antiohije i grofovi od Tripolisa, a zadnji od njih Bohemund VII, umire 1287. godine.

Antonio Bajamonti dobio je ime po svojem djedu, austrijskom okružnom komesaru Antoniju Candidu. Analizirajući njegove pretke do šestog koljena doći ćemo do sljedećih podataka: 56,25% predaka Antonija Bajamontija su iz Splita, 25% iz Šibenika, 6,25% pokršteni muslimani iz Bosne, 6,25% su nepoznati (vjerojatno iz Splita onog vremena), 4,7% iz Italije, te 1,55% iz Kaštel Lukšića.

Evidentno je dakle da je Antonio Bajamonti bio dominantno dalmatinskih korijena s naglaskom na Split, te je njegovo proglašavanje Talijanom, temeljem njegovih predaka u potpunosti neutemeljeno. Dodat ću da 1882. godine stanovnici Lučca i Manuša imaju u prosjeku 0,9%, a stanovnici Varoša i Dobrog 0,8% talijanske krvi.

Kad je riječ o političkom opredjeljenju Antonija Bajamontija, on je zagovarajući autonomiju Dalmacije bio uvjereni autonomaš i nikad u svojim brojnim nastupima nije zagovarao pripajanje Italiji. Štoviše, jedno kraće vrijeme u sedmoj dekadi XIX stoljeća kao liberalni autonomaš bio je u koaliciji s narodnjacima. Talijanaštvo, kao iredentizam koji je pozivao na pripojenje Italiji, pojavit će se u Splitu istom nakon smrti Antonija Bajamontija kod značajno reducirane autonomaške stranke (autonomaši izumiru, iseljavaju, ali i mijenjaju politička uvjerenja) s neznatnim utjecajem u gradu.

Jedan od poticaja za nastanak iredentizma u Splitu jest činjenica da je nakon 1866. godine (bitka kod Visa, bitka kod Sadove, pripojenje Venecije Italiji) Austrija uskratila podršku autonomašima opredjeljujući se za narodnjake što je značajno doprinjelo njihovoj pobjedi 1882. godine.

No, Antonio Bajamonti je do kraja života ostao vjeran autonomaškoj ideji u okviru Austro-Ugarske, ne uskraćujući joj svoju lojalnost.

Što se kulturološkog aspekta tiče, Antonio Bajamonti je bio uvjereni poklonik talijanskog jezika i talijanske kulture nastavljajući kontinuitet dug nešto više od četristo godina (oko 13-14 generacija). Od dobrovoljnog prihvaćaja vrhovništva Venecije 1420. godine, pa do sredine XIX stoljeća talijanski jezik je dominirao kod splitskih plemića i građana, pri čemu pad Venecije 1797. godine gotovo da nije imao nikakav utjecaj.

Jezik u splitskim školama bio je kao i ranije talijanski, dok su akademske stupnjeve nastavili dobijati u talijanskim gradovima (ponajviše u Padovi i Macerati), bilo da je riječ o svećenicima ili svjetovnjacima. Hrvatski jezik će postepeno (vrlo sporo) ulaziti u škole nakon 1850., da bi nastavni i službeni jezik postao tek 1882., nakon pobjede narodnjaka.

Studij u Padovi Antonija Bajamontija bio je logičan slijed, kao uostalom i njegova brata (Girolamo, doktor prava, umro 1848. u dobi od 27 godina), njegova oca i strica, djeda i djedove braće, te pradjeda Ivana-Dominika, koji je prvi od obitelji Bajamonti postigao akademski stupanj. Evidentno je, dakle, da je talijanski bio jezik kojim se govorilo u kući, u školi, na sveučilištu, kada je riječ o plemićima i građanima Splita.

Nadalje, talijanski je više od 450 godina bio službeni jezik u gradu Splitu. Venecijansko vrhovništvo, kao i vlastita romanska tradicija logično su usmjeravali Split prema moru, te kulturnim utjecajima sa zapada. Antonio Bajamonti je teško komunicirao na hrvatskom jeziku, kao uostalom i drugi iz njegovog socijalnog statusa, pa čak i oni koji su se zalagali za njegovo očuvanje i unaprijeđenje (kao nužnu pretpostavku korištenja) kao na primjer moj srodnik Ante Kuzmanić, liječnik, pokretač 'Zore Dalmatinske' u Zadru.

Kroz brojna stoljeća ekonomski, kulturni i socijalni napredak ostvarivao se preko talijanskog jezika, u ono vrijeme superiornog hrvatskom, kojim su se služili težaci, ribari i poneki obrtnik. U težnji da se identificiraju s talijanskom kulturom građani (među kojima ponajviše svećenici) su vrlo često talijanizirali svoja prezimena  Tako su Božići (kasnije Božičevići) postali Nadali, Ravnohodović Stalio, Orlović Aquilla, Zeković Leporino, Skarnić Skarneo, Križanović Della Croce, Karepić Caripeo, Kuparić Cuppareo, Urmanić Urmaneo, Bokarić Boccareo, Punošević Marchi, Radovčić Gaudenzio, Petrović Cattonari, Dumanić Dumaneo  (plebejci su ostali Dumanić ), Cvitišić Florio, Mafijević Maffei, Ivanišević Giovannizio, Žestoković Acutis, Vukoslavić Lupusignoli, Mačukat Mazzucatto i brojni drugi, uz napomenu da su Tomašići postali Tomaseo još na Braču.

Očito je iz iznesenog da je orjentacija prema talijanskom jeziku i kulturi za vrijeme venecijanske uprave, ali i više od pola stoljeća nakon njezinog pada (1797.godine) bio logičan slijed, uz vrlo rijetke iznimke.

Orijentacijom prema talijanskom jeziku i kulturi Antonio Bajamonti nastavlja kontinuitet velike većine njegovih dominantno hrvatskih predaka (Bajamonti, Candido, Tartaglia, Marinković, Andreis (splitski plebejci), Dumaneo, Capogrosso, Mratinović, Scarpeta, Cavagnini, Guido, Galuagna, Vusio, Marchi, Rudičić, Nadali, Augubio) kao i pripadnika socijalnih slojeva kojima je i sam pripadao.

Iz iznesenog je potpuno jasno da Bajamonti ima u visokom postotku dalmatinske korijene, da po svom političkom opredjeljenju nije bio talijanaš (iredentista), dok je u kulturološkom smislu bio talijanaš kao i gotovo sve splitske obitelji čija je povijest slična povijesti njegovih predaka što je u onom vremenu u datim okolnostima bio apsolutno logičan slijed.

Nitko iole obrazovan niti može niti želi dovesti u pitanje činjenicu da je takvo opredjeljenje stajalo na putu afirmaciji i razvoju hrvatskog jezika. Isto tako je izvjesno da je Bajamonti svojim opredjeljenjem i autoritetom za desetak godina odgodio uspon i razvoj hrvatskog jezika u Splitu, premda je kao vrhunski intelektualac bio duboko svjestan da je riječ o procesu koji se ne može zaustaviti. No, isto tako nitko ne može dovesti u pitanje činjenicu prema kojoj je za vrijeme njegove dvadesetogodišnje uprave ostvaren najveći razvoj grada, polazeći dakako od njegovih ondašnjih raspoloživih mogućnosti.

Nije, nadalje, moguće negirati da je Antonio Bajamonti u razvoj Splita uložio sve svoje potencijale, kako intelektualne tako i materijalne, pri čemu nije pokazivao nikakvo materijalno koristoljublje, sa čime se u višestoljetnoj povijesti grada samo rijetki mogu pohvaliti.

Mišljenja sam da u svojem dosadašnjem izlaganju nisam iznio mnogo novog, nečeg što u stručnoj javnosti nije poznato i napisano. Moje javljanje potaknuto je uvjerenjem da percepcija Bajamontija nije na razini povijesnih činjenica, odnosno njihove korektne interpretacije. Kvalifikacija Antonija Bajamontija kao deklariranog talijanaša, bez obzira na namjeru, stvara kod neupućenih (a nije da ih nedostaje) dojam da je riječ o čovjeku isključivo negativnom, koji ničim nije zadužio svoj grad, te da ga treba osuditi na zaborav, da ne kažem damnatio memoriae.

Želim izraziti čvrsto uvjerenje da se u 125.-godišnjici njegove smrti moramo argumentirano suprostaviti ovakvim stavovima, dokazujući pripadnost mediteranskoj civilizaciji, sjećajući se da je povijest učiteljica života.