Ukorijenjena zabluda prema kojoj isto prezime predstavlja isti rod snažno se opire mojem tridesetpetogodišnjem djelovanju. Tako na primjer pojedinci tvrde da su Mihanovići iz Dolija (iseljeni u Argentinu) i poljički Mihanovići (izvorno iz Sitna iz kojeg su se spuštali u Žrnovnicu) isti rod, što je u potpunosti netočno. No, krenimo redom...
Matične knjige mjesta Doli kod Dubrovnika teku od 1660. godine uz napomenu da su u prvih dvadeset godina (od 1660-1680) zabilježeni gotovo isključivo imenom i imenom oca, iz čega je evidentno da proces dodatne identifikacije pojedinca još nije reproducirao prezime. Tako će se prezime Mihanović pojaviti u prvoj polovini XVIII. stoljeća (kontinuitet se može pratiti od samog početka matica). Dvojica braće su oženila dvije sestre Čule, čiji otac je bio Mihovil, te je vrlo vjerojatno da prezime čuva spomen na njihovog punca.
Uz to treba kazati da se nijednom članu obitelji, s prezimenom ili bez njega, ne navodi kao domicil bilo Poljica bilo Sitno. S druge strane Mihanovići pripadaju najstarijim poljičkim obiteljima (knez Juraj Mihanović, poodmakle dobi spominje se 1662. godine), a u splitskim maticama se spominju od početka XVII. stoljeća, te se nastanak prezimena može smjestiti u XVI. stoljeće, dakle dvjesto godina prije nego što je nastalo prezime u mjestu Doli. Međutim ovi podaci, te činjenica da nije zabilježeno ni jedno doseljavanje iz Poljica u Doli, niti pak obrnuto, nije bilo dovoljno. No kad metoda kontinuiteta kroz matične knjige nije dovoljan argumement, morat ću pozvati u pomoć filologiju.
Uz poznatu činjenicu da u 'Spliskom govoru moje babe Franine' ne postoji 'h', reći ću da je i u Poljicima postojala averzija prema spomenutom suglasniku. Tako je knez Juraj iz 1662. zapisan kao Mijanović, te veliki poljički knez Mate iz 1799. godine također kao Mijanović. U popisu splitske nadbiskupije iz 1725. u Sitnu se navodi prezime Mijanović, a u Ostrvici Mijalević. Od ovog posljednjeg će nastati Mihaljević (moja supruga je Mihaljević iz Ostrvice), koje prezime nosi 'dotur Vice', splitski gradonačelnik iz 'Velog mista', kome je Smoje produžio život.
Kao još jedan dokaz da je Mijanović prethodilo prezimenu Mihanović, navesti ću splitsko prezime Mijan, poljičkih korijena. Njihov rodonačelnik, Mijan Mihovil, čiji će se potomci pisati (ili točnije biti zapisani) i Mijan i Mijanović, iz Poljica oženio je 1684. Družijanu Žorić iz Ostrvice. Splitska težnja ka kratkoći i jednostavosti oblikovat će prezime kao Mijan, čuvajući spomen na izvorno Mijanović, na sličan način kao što je od Rojanković nastalo Roje, od Smoljanović Smoje, od Šorolić Šore, te Begović Bego.
Iz iznesenog je evidentno da su Poljičani svoje prezime oblikovali kao Mihanović istom u XIX. stoljeću. S druge strane Mihanovići iz Dolija, koji su svoje prezime formirali dvjesta godina nakon Poljičana, nikad nisu mijenjali njegov izvorni oblik. U mjestu Doli kao i cijeloj Dubrovačkoj Republici nije postojala averzija prema slovu 'h' što uz prezime Mihanović potvrđuje i prezime Hrtica, i danas prisutno u mjestu. Temeljem svega može se konstatirati da za krvno povezivanje Mihanovića iz mjesta Doli i Poljica treba, uz neuvažavanje metode kontinuiteta kroz matične knjige, u potpunosti ignorirati i filologiju.