Nepo Kuzmanić: Oko 3.600 članova najstarijih splitskih obitelji i danas živi u Splitu

Tvrdnja da su dalmatinska prezimena najstarija u slavenskom svijetu je u potpunosti točna, ali tvrdnja da se ona pojavljuju u 12. stoljeću nužno zahtijeva komentar.

Prezime po sadržaju znači pripadnost određenoj obitelji, dok po nastanku pretstavlja zadnju fazu dodatne identifikacije pojedinca. U svojim knjigama i brojnim nastupima na radiju i televiziji ja sam dokazao da je prezime u Splitu počelo nastajati sredinom 14. stoljeća, dok je isti proces u Zadru i Dubrovniku počeo pedesetak godina ranije. Proces dodatne identifikacije pojedinca pratimo u Splitu od tisućite godine.

Premda su priori (upravljači gradova) najčešće zabilježeni samo imenom (Prestancije, Nikifor, Nikodem, Valica) već 1020. se uz ime javlja i nadimak (Duimo Caputa = Duje glavonja ili splitski glavardo). U 12. stoljeću su rijetki slučajevi bez dodatne identifikacije pojedinca, koja podrazumjeva ime ili nadimak oca, ili oboje, vlastiti nadimak te ime djeda ili strica. Razlog za raniju dataciju prezimena mogu biti nadimci, koji se javljaju u duljem razdoblju.

Ne želeći se ovdje upuštati u detaljnije obrazlaganje, reći ću da su nadimci Caputa, Mezagalina, Kačeta, Gumaj, Bogobojša, Buvina i mnogi drugi, samo jedna faza u dodatnoj identifikaciji pojedinca, koja će dovesti do nastanka prezimena u 14. stoljeću. Zatim bih komentirao naslov objavljen davno u Slobodnoj Dalmaciji, u tekstu Domagoja Vidovića, prema kojem 5.000 potomaka prvih Splićana danas žive u gradu, a da se pritom nije definiralo što se pod prvim Splićanima podrazumijeva.

Govoreći o najstarijim splitskim prezimenima, od stvarno najstarijih (najmanje 800 godina u Splitu) spomenuti su samo Cipci, dok se Cindro, Grisigono i Tartaglia (moj prijatelj Siniša Tartaglia objavio je knjigu o svojoj obitelji), uopće ne spominju. Danas u Splitu živi oko 30 članova ove četiri najstarije splitske obitelji. Ako njima dodamo članove obitelji koje su se u Split doselile prije velike kuge 1607. godine,a i danas žive u Splitu, doći ćemo do ukupno 46 obitelji koje su 1948. u Splitu imale 4.000 članova, dok je 2001. njihov broj pao na cca 3.600 članova, vezano za izumiranje i iseljavanje.

Nadalje se u članku konstatira da su od 100 obitelji koje navodi Nepo Kuzmanić, izumrle prema službenom popisu iz 2001. samo Cambi i Domjanović. U članku nije objašnjeno na kojih se 100 obitelji od mene spominjanih misli. Kazat ću da sam u knjizi 'Splitski plemići: Prezime i etnos' spominjao manje od stotinu, a u knjizi 'Split u zemljišniku iz 1832.' više od 350, te u feljtonima u Slobodnoj Dalmaciji (zajedno s rođakom Brunom Kuzmanićem) blizu 450.

No. vratimo se na kvalifikaciju o izumiranju Domjanovića i Cambija. Nemam dovoljno riječi da izrazim iznenađenje lakoćom kojom Slobodna Dalmacija prihvaća izumiranje obitelji Cambi. Oni naime ne moraju znati o nešto više od deset članova obitelji Cambi, koji danas žive u Splitu, ali jednostavno ne mogu vjerovati da nitko od njih ne zna za vrhunskog znanstvenika, akademika Nenada Cambija, relativno često prisutnog na stranicama Slobodne Dalmacije.

Gdje je onda istina, zapitat će se netko? Istina je da se krivo interpretira službeni popis iz 2001. (Enciklopedija hrvatskih prezimena) u kojem nisu zabilježena prezimena obitelji koje u Hrvatskoj imaju pedeset ili manje članova. Tako u navedenom popisu nema 85 splitskih obitelji doseljenih prije 1832., koje i danas žive u Splitu, kao što su Aržić, Cambi, Cindro, Cipci, Despalatović, Draganja, Fradelić, Grisogono, Kliškić, Ligutić, Morpurgo, Nonveiller, Paparella, Poduje, Puizina, Tartaglia, Tecilazić, Unušić i Zlodre da spomenem samo neke.

Zašto su među izumrle navedeni Domjanovići, kojih u Hrvatskoj 2001. godine ima 290, od čega u Splitu 40, potpuno je nejasno. Premda u spomenutih 40 Domjanovića u Splitu ima i onih koji su se nedavno doselili, među njima vjerojatno ima i starih Splićana s nadimkom Mlade. Prispodoba izumiranja obitelji Splita i Dubrovnika je krajnje površna. Ozbiljan pristup podrazumijevao bi analizu grupacija istog socjalnog statusa, plemića, građana, težaka, uvažavajući promjene koje su se tijekom vremena događale.

Stoga je prispodoba dubrovačkih obitelji pretežno višeg socijalnog statusa, sa splitskim u kojim dominiraju nekoč težačke, potpuno neprimjerena. No, da je izumiranje itekako bilo prisutno u Splitu, ilustrirat ću podatkom da od 357 obitelji koje su 1832 živile u Splitu, danas u gradu živi manje od 200, pri čemu brojne imaju manje od deset članova.

Kazat ću nadalje da od trideset građanskih obitelji, koje se spominju 1619. godine, danas u Splitu živi samo obitelj Cambi (svekolikom izumiranju usprkos), te da od trideset građanskih obitelji iz 1765. godine, danas u Splitu žive samo članovi obitelji Pavlović. Iznijet ću još da od osamnaest obitelji koje su u rasponu od 1671 – 1721. (Arneri, Benedetti, Boccareo, Cambi, Capogrosso, Cavagnini, Cattonari-Petrović, Cerineo, Cupareo, Dumaneo, Gaudentio, Ivellio, Marchi, Marjanović, Mazzarelli, Milesi, Tisičić, Tomaseo) primljene u splitsko plemičko vijeće danas u Splitu živi samo obitelj Cambi, te u Hrvatskoj Cerineo i Ivellio (odnosno Degl Ivellio, kako se danas pišu).

Riječ je dakako o fenomenu prisutnom u Splitu, ali i znatno šire, da obitelji višeg statusa (bogatije,obrazovanije) izumiru, te nešto manje iseljavaju.

Sada bih se osvrnuo na kvalifikaciju iz članka prema kojoj je Marko Marulić Poljičanin. Podsjetio bih da sam na stranicama Slobodne Dalmacije prije više od dvadeset godina otklonio tvrdnju, koja se temeljila na podatku da su Maroliji bili primljeni u poljičko plemstvo. Ukazavši kada su, kako su i zašto su to učinili Maroliji (potomci pjesnikovog brata Aleksandra), koji su početkom 18. stoljeća izgubili splitsko plemstvo, ja sam smatrao bajku o poljičkom podrijetlu Marulića završenom. Dodao bih iznesenom da sam na valovima Radio-Dalmacije, govoreći o nastanku prezimena u Poljicima, utvrdio da je prvo useljavanje iz Poljica u Split, usljedilo početkom 16.stoljeća.

Podsjetio bih da sam u knjizi 'Splitski plemići: Prezime i etnos', dokazao da je hrvatski pjesnik dobio prezime po Marulu rođenom oko 1140. godine, te je njegovo proglašavanje Poljičaninom na temelju događaja potkraj 18. stoljeća, više nego smiješno, lišeno elementarne logike. Što se dočetka 'ul' tiče ja neću reći da on nije prisutan kod Vlaha, ali ću isto tako decidirano ustvrditi da je splitski 'ul' dočetak prisutan kod hrvatskih i romanskih imena nedvojbeno romanskog podrijetla. Nećemo valjda Lukula, Lentula, Bibula, Katula i druge Rimljane, koji se protežu kroz više od 1.200 godina, od Romula do Romula Augustula, proglasiti Vlasima.

U spomenutom tekstu se konstatira da su se prvi Krstulovići doselili iz Poljica, a dio njih sa Brača, iz čega bi se mogao izvući zaključak o značajnoj participaciji bračkih Krstulovića (Škrip, Nerežišće, Bobovišće, Milna) u Splitu, što bi u odnosu na stanje do 1918. godine bilo u potpunosti neutemeljeno. Od 531-og vjenčanja Krstulovića u Splitu do 1918. samo se dvadeset (manje od 4%) odnosi na Bračane, i to ponajviše na žene. No, samo se sinovi Bernarda Krstulović-Juras iz Bobovišća oženjenog 1834. žene u Splitu, pri čemu ne bilježimo ni jedno vjenčanje pripadnika treće generacije, što znači da su svi Krstulovići rođeni u Splitu do 1918. potomci Poljičana, dok su današnji Krstulovići u Splitu, bračkih korijena, doselili poslije Prvog, odnosno Drugog svjetskog rata.

Kada je riječ o istraživanju predaka i prezimena, metoda kontinuiteta koja podrazumjeva utvrđivanje nepobitnog srodstva između dvije susjedne generacije nema alternative (koristim i ovu priliku da se uzaludno pobunim protiv prve, druge... pete alternative, pri čemu se ignorira činjenica da alternativa,izvodeći se od pridjeva alter, altera, alterum, koji znači jedan od dvojice, označava izbor između dva riješenja. Broj varijanti međutim nije ograničen.).

Metoda kontinuiteta nadalje nudi vrlo često odgovor na etimologiju prezimena. Ozbiljne rasprave o etimologiji moguće su istom onda kada utvrdimo kada je i gdje je prezime nastalo, što uz poznavanje povijesti i jezičnih utjecaja njome uvjetovanih, znatno olakšava posao. Služeći se ovakvim pristupom ja sam kod najvećeg broja splitskih plemića utvrdio kada je prezime nastalo, po kojem predlošku, utvrđujući također i njegovu starost. Moguće je s velikom sigurnošću konstatirati da u onim sredinama čiji sačuvani dokumenti sežu duboko u povijest, kao što je slučaj sa splitskim, nema mnogo problema u utvrđivanju vremena nastanka kao ni etimologije prezimena uvažavajući povijest, jezik(e) i logiku.

No, unatoč mojem istraživanju etimologije prezimena još uvijek se može sresti pristup koji se potpuno ignorantno odnosi prema metodi kontinuiteta kroz analizu dokumenata. Tako se navodi da je prezime Aljinović nastalo od turskog imena (valjda Alija) što je u potpunosti neutemeljeno. Kada je riječ naime o etimologiji žrnovničke i splitske (isti korijeni) obitelji Aljinović metoda kontinuiteta nudi decidirani odgovor. Korijen ovog nadimačkog prezimena vodi nas u 1514. godinu, kada Katarina, žena Antonija iz Cremone (još nisu reproducirali prezime), stanovnica Splita, daje u zakup Stjepanu Radihaljini i braći 16 vriti zemlje u Primorju ispod sela Podstrane, kod zemalja Papalija i Martinija (splitski plemići). Nakon dvadeset godina isti Stjepan se bilježi kao Aljinović i tako do današnjih dana.

Riječ je evidentno o zanatu ili sposobnosti rodonačelnika po kojem je obitelj dobila ime. Svi zaključci koji bi polazili od Alije, Fatime i šijita potpuno su neutemeljeni. Pogrešno je nadalje u isti koš trpati prezimena Mladineo, Tomaseo i Depolo. Dok za Mladiniće i Tomašiće nije teško utvrditi kada su 'ić' zamijenili sa 'eo', kod korčulanske (hrvatske dakako) obitelji Depolo nikakvih promjena nije bilo. Od samog nastanka u 16. stoljeću,koje čuva spomen na Pavla (venecijanski Pola) prezime se nikad nije mijenjalo.

Nadalje se navodi da je prezime Sanader najvjerojatnije romanskog podrijetla, te da znači ili 'iscjelitelj, vidar' ili 'svirač', polazeći od sanare = liječiti, ili suonare = svirati, što ne može preživjeti iole ozbiljniju analizu.

No, krenimo redom. Sanaderi potječu iz sela Dugobabe u dalmatinskoj zagori, naseljenom za vrijeme ili nakon Morejskog rata (1684-1699). U katastiku trogirskog dijela 'nove stečevine (aquisto nuovo)' iz 1711. godine u selu Dugobabe se spominju Kulići, Rožići, Vučičići i Jurići, od kojih će prva dva ostati nepromijenjena, od Vučičića će nastati Vučice, dok će od Jurića najvjerojatnije nastati prezimena Pisac, Sanader i Zoko.

Prije svega želim kazati da su stanovnici Dugobaba, kao i ostalih sela u Zagori doselili s istog područja (Bosne onog vremena), te se dugo vremena nisu miješali sa stanovnicima Primorja, te posebno gradova u kojima je bio prisutan utjecaj talijanskog jezika. Stoga se njihov govor i danas značajno razlikuje kako u obliku tako i u naglasku od starih Kaštelana na primjer. Obrađujući tridesetak prezimena trogirske zagore nisam naišao ni na jedno koje bi bilo romanskog korijena.

Ne niječući izvjestan utjecaj talijanskog jezika u Mletačkoj republici kojoj do 1797. godine pripada i Zagora, smatram da je na relativno udaljenim lokalitetima, kao što su Dugobabe, bio vrlo mali. S druge strane, sjećanje na jezik koji su donijeli iz stare postojbine bilo je izuzetno jako,jer su se sva miješanja u Zagori odvijala među doseljenim stanovništvom, čiji se jezik vrlo malo razlikovao.

Stoga ne začuđuju prezimena kao Odža, Rizvan, Vetma na Klisu, te Alajbeg u Ljubitovici, koja nisu nastala u Bosni nego na području Dalmacije, 30-50 godina nakon doseljenja. Stoga je i prezime Sanader, koje se pojavljuje 50-60-godina nakon doseljenja, najvjerojatnije nastalo pod ujecajem jezika iz stare postojbine, kojim su govorili i u novoj.

Za precizniju kvalifikaciju morali bi poznavati dijalekt mjesta (sela) iz kojeg su došli, pri čemu zasigurno treba voditi računa o krivoj interpretaciji izvornog oblika. No, da je prezime Sanader sigurno bosanske provenijence dokazuje postojanje ovog evidentno nadimačkog prezimena kod Srba u Hrvatskoj Kostajnici, naseljenoj u približno istom vremenu kada i Dugobabe, gdje zasigurno nikakvog utjecaja talijanskog jezika nije bilo. Nema nikakve dileme da etimologiju prezimena Sanader treba tražiti u bosanskom govoru iz 17. stoljeća, u kojem je prisutan veliki broj turcizama.

Kako je zanat nastao od turske rječi san at, vrlo je vjerojatno da prezime Sanader označava obrtnika, ma što njegovi nositelji bili po nacionalnosti. Pogledajmo sada kako stoji s utjecajem talijanskog jezika na oblikovanje prezimena u Splitu u 18. stoljeću. Praktično jedino prezime talijanskog korijena koje nema nikakve veze sa izvornim oblikom (Duplančić) jest prezime Šegvić, koje se izvodi od nadimka Segue,Seguetello (onaj koji slijedi) odnosno seguire = slijediti, uz napomenu da u splitskom dijalektu  's' postaje 'š' kao na pr. šubito, šoto, šuditi, šufit, Šanto itd. Prezimena Pavazza i Mladineo talijaniziraju se samo dočetkom, dok se prezime Lupi (ovo splitsku obitelj treba razlikovati od drugih obitelji Lupi diljem Dalmacije, a i šire) izvodi od nadimka obitelji Pezeljević koje je glasilo Vuk.

Ponovit ću još jednom da je zaključak o romanskom korijenu obitelji Sanader u potpunosti neutemeljen, ukazujući na krivi pristup, te skromno poznavanje materije.

Evidentno je iz iznesenog da rasprava o etimologiji prezimena bez uvažavanja često spominjane metode kontinuiteta može dovesti do potpuno krivih zaključaka. Tako je samo metodom kontinuiteta moguće utvrditi da li je prezime Scipioni naš proizvod, nastao od šćapa, ili je riječ o doseljenicima iz Italije, pri čemu ni jedni ni drugi nemaju ništa zajedničko sa slavnim Kornelijevcima, osim nadimka. Tvrdnja iznesena u članku prema kojoj se Muljačići nalaze pred izumiranjem čini mi se donekle ishitrenom, jer još uvijek imamo žive muškarce u reproduktivnoj dobi.

No, osim reprodukcije postoji i mogućnost adopcije, kojoj uostalom i Muljačići duguju svoje prezime. Kako prezime Muljačić vrlo lijepo ilustrira mogućnosti metode kontinuiteta reći ću o njemu nešto više. Obitelj Munjačić, vjerojatno vezana za munju, spominje se još 1493. u potkozjačkom selu Kruševiku, čiji je sljednik Kaštel Kambelovac. U splitskim maticama su kontinuirano prisutni od 1639. godine, pri čemu će težnja k lakšem izgovoru sredinom 18. stoljeća prezime promjeniti u Muljačić.

Prezime dakle nema veze s muljačom za srdele, već je nazalno 'nj' zamijenjeno lakšim likvidnim 'lj'. Splitski Muljačići duguju svoje prezime udaji Jele, udovice Pave Aržića, za Mihovila Munjačića 1675. godine. Njezini sinovi iz prvog braka Ante i Vicko preuzet će prezime svog očuha. Munjačića. Muljačići dakle ne prenose kambelovačku krv, što se ne može reći za obitelji koje svoje prezime duguju pramajkama, čija priča nije moguća bez metode kontinuiteta.

Tako su današnji Ferići potomci Luke Grgurinovića iz Tugara koji je početkom 18.stoljeća oženio posljednju Feričku (Splićani bi rekli Ferišnu), Kragići su potomci Lovre Marinčića iz Kaštel Gomilice, koji je početkom 18. stoljeća oženio zadnju Kragićku, Martići su potomci Jakova Jelavića iz Muća, koji je sredinom 18. stoljeća oženio zadnju Martićku, dok su Prvani potomci Stjepana Papića (iz trogirske okolice) koji je oženio posljednju Prvanovu.

U navedenom članku se nadalje konstatira da se istraživanje podrijetla prezimena u načelu provodi kombiniranjem terenskog i arhivskog rada. Iz mojeg iskustva istraživanja tisućugodišnje splitske antroponimije mogu konstatirati da mi nikakav terenski rad nije bio potreban. Na temelju istraživanja dokumenata i matičnih knjiga utvrdio sam da Jelaska i Pavazza predstavljaju grananje obitelji Alujević, da je izvorno prezime Dvornika bilo Vesanović, da Sirišćevići čuvaju spomen na Radivacija zvanog Sirišće iz 1476. godine, da su od Rojankovića nastali Roje, od Šorolića Šore, od Gazdića Gazde, od Dobrića Čulići i Peračići, te da ne nabrajam dalje od Račića Draganje.

Dok sam za sve nabrojene i nenabrojene primjere odgovore nalazio u Splitskim dokumentima, za neke sam kao primjerice za Draganje odgovor morao potražiti u drugim arhivima. Obitelj Draganja pratimo u Splitu od 1619. godine kada se Trogirannin Mihovil (Mijo) Račić oženio Splićankom Matijom Alujević. Nakon što su se dvije generacije pisali Račić oni će preko Draganin. Dragana, Draganić oblikovati prezime kao Draganja, za što u splitskim dokumentima nisam našao odgovor. Trogirske matice u kojima su od samog početka prisutni Račići daju međutim jednostavan i decidiran odgovor. Majka rodonačelnika splitskih Draganja zvala se Dragana, te je prezime metronimik koji čuva spomen na pramajku iz Trogira.