Nepo Kuzmanić: Slaveni, Avari i sličnosti u antroponimiji

Povjesničari se uglavnom slažu da slavenska plemena pristižu u Europu (ponajviše u širim područjima oko Dunava i Save) u V., odnosno u VI. stoljeću, ostvarujući pritom jače ili slabije kontakte sa sjedilačkim stanovništvom kao i drugim plemenima iz seobe naroda (germanskim i azijatskim). Njihov međusobni odnos varirao je od nadređenog do podređenog, pri čemu je ovo posljednje prema bizantskim autorima bilo više zastupljeno.

Uz povremene sukobe, glavnina njihovog djelovanja usmjerena je prema Bizantu, praćena izmjenom oružanih sukoba i mirovnih sporazuma. Sredinom VI. stoljeća u Europu prodiru Avari, ratnički narod iz Azije, koji se za razliku od Slavena ističe konjaništvom. Avari pod kanom Bajanom zajedno s Langobardima pobjeđuju Gepide, a 568. godine nakon odlaska Langobarda u Italiju u potpunosti zaposjedaju Panoniju, podvrgavajući svojoj vlasti prisutne Slavene. Avari s pojedinim slavenskim plemenima sklapaju savez, pri čemu oni uvijek imaju vodeću ulogu.

Zajedno sa Slavenima oni napadaju Dalmaciju, ruše Salonu početkom VII. stoljeća, a 626. godine opsjedaju Carigrad, pod kojim su pretrpjeli poraz. Slavenska plemena na sjeveru iskoristila su poraz Avara da se oslobode od njihove vlasti, te pod Samom (623-658) osnivaju Veliku Karantaniju, ali se njihov savez raspada nakon Samove smrti, te oni ponovo priznaju vrhovništvo Avara, koje potkraj VII. stoljeća s jugoistoka počinju ugrožavati pridošli Bugari (679. godine pod kanom Asparuhom) koji su se slično Avarima nametnuli kao gospodari prisutnoj slavenskoj većini.. U takvoj situaciji Avari se okreću prema zapadu upadajući u prostor Franačke države, što je za posljedicu imalo odlučnu reakciju Karla Velikog, čiji je sin Pipin Grbavi potkraj VIII. stoljeća srušio avarsku državu uz izvjesnu pomoć okolnih Slavena (što ne treba potcjenjivati, a još manje predimenzionirati).

Početkom treće dekade devetog stoljeća nestaje avarskog imena u Europi. Ova konstatacija de facto znači nestajanje avarske države u upravnom i organizacijskom smislu. Premda je u ratu s Francima u najvećem dijelu istrijebljen avarski vladajući sloj, preostali Avari su se stopili sa slavenskom većinom, nastavljajući davati doprinos slavenskoj etnogenezi, kao što su činili i u prethodnih dvjesta pedeset godina. Nakon pada avarske države koja je više od dvjesto godina, uz kraće prekide, dominirala nad Slavenima na zapadnom dijelu Balkana (na istočnom su vladali Bugari), te u širem području Panonije, dolazi do stvaranja slavenskih država. Nastanak najstarijih slavenskih država de facto koincidira s padom avarske države. Tako već početkom devetog stoljeća bilježimo nastanak države kod Hrvata i Srba (Raška), kao i u Moravskoj i Slovačkoj (Nitra). Rekao bih da je vrlo teško pronaći argumentaciju prema kojoj je rušenje avarske države bilo uzrokom značajnih slavenskih migracija potkraj osmog stoljeća.

Odvajanju podrijetla Hrvata od ostalih Slavenskih plemena protivi se, uz jezik i antroponimija njihovih vladara. Naime i kod Hrvata kao i kod ostalih slavenskih plemena jako su zastupljena imena s dočetkom na 'mir' i 'slav'. Tako kod Hrvata od Borninog nećaka Vladislava do Dmitra Zvonimira (821-1089.) uz iznimku Stjepana (1030-1058) i Domagoja (864-876) imamo kontinuirano imena vladara sa spomenutim dočecima: Vladislav, Mislav, Trpimir, Ratimir, Zdeslav, Braslav, Branimir, Muncimir, Tomislav (Domislav), Trpimir, Krešimir, Miroslav, Mihajlo Krešimir, Stjepan Držislav, Svetoslav, Krešimir, Gojslav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir. Od devetnaest spomenutih vladara devet ih ima dočetak na 'slav', a deset na 'mir'.

Prvi moravski vladari su Mojmir (830-846) i Rastislav (846-870). Prvi češki vladar je Vaclav Sveti (924-935), a slijede ga Boleslav I, II i III (935-1003 ). Spomenut ću Bžetislava I i III iz jedanaestog stoljeća, te Vaclava (Većeslava) I, II, III i IV. Prva trojica su iz dinastije Pšemislovića, pri čemu je Vaclav III njezin posljednji član. Većeslav IV (1378-1417) pripadnik dinastije Luksemburgovaca,  po svojoj baki praunuk Vaclava II, svjedoči o dugom kontinuitetu narodnog (slavenskog) imena. Među poljskim vladarima (Poljska se kao država javlja u drugoj polovci desetog stoljeća) najprije bilježimo Boleslava Hrabrog (992-1025), unuka po majci češkog Boleslava, te još dva vladara istog imena u jedanaestom i dvanaestom stoljeću.

Kazimir I vlada od 1034-1058, dok je Kazimir III (1333-1370) posljednji iz dinastije Pjastovića. Na poljskom tronu nalazimo i Kazimira IV (1447-1492), te Jana Kazimira (1648-1668). Od brojnih Vladislava spomenut ću Vladislava II (1138-1146), te Vladislava IV iz švedske dinastije Vasa iz sedamnaestog stoljeća (vrlo kratko vrijeme bio je ruski car). Od srpskih (raških) vladara od početka devetog stoljeća spomenut ću Višeslava, Radoslava, Vlastimira, Mutimira, Strojmira, Prvoslava, Klonimira i Časlava (čijom se smrću 960. godine gasi ova dinastija), uz iznimke Prosigoja (isti dočetak kao Domagoj i Berigoj), Gojnika, Petra, Zaharije i Pavla. Od Dukljanskih vladara spomenut ću Vladimira s kraja desetog stoljeća, te Vojislava iz prve polovica jedanaestog stoljeća.

Od relativno rijetkih imena sa spomenutim dočecima u Bosni spomenuti ću bana Matiju Ninoslava iz trinaestog stoljeća, te Tvrtkovog oca kneza Vladislava iz četrnaestog stoljeća. Kod Slovenaca se nakon Valuka, Boruta i Gorazda iz osmog stoljeća spominju franački vazali Hotimir, Pribislav i Stojmir, a spomenut ću i mitskog Črtomira iz Prešernovog 'Krsta pri Savici'. Premda Bugari do Borisa (853-888) zadržavaju tatarska imena s naslovom kan, već ranije nalazimo Malamira (831-836). Stariji Borisov sin je Vladimir (888-893), koji je evidentno dobio ime prije Borisovog krštenja (865.), za razliku od Simeuna (893-927) koji prvi ima isključivo svetačko ime ( Boris je prilikom krštenja dobio ime Mihajlo ).

Zabilježit ću da je Samuilov nasljednik bio njegov sin Gavrilo Radomir, te nećak Ivan Vladislav (1015-1018). Dodat ću iznesenom da je bugarski car u Vidinu bio Ivan Sracimir (1356-1396), čija je kći Doroteja bila supruga bosanskog kralja Tvrtka. Kada se nakon slabljenja Duklje ponovo diže Raška na njenom čelu 1168. nalazimo uz Nemanju i njegovu braću Tihomira, Stracimira i Miroslava. Zadnji s dočecima 'mir' i 'slav' su Nemanjini unuci Radoslav i Vladislav (1227-1243), te Dragutinov sin Vladislav, koji u borbi sa Stevanom Dečanskim (1322-1331) nije uspio osvojiti srpski tron. Kao što su se Bugari nametnuli za gospodare znatno brojnijim Slavenima, isto su učinili i Varjazi (Normani sa sjevera) osnovavši u Kijevu u drugoj polovici devetog stoljeća zametak ruske države. Nakon sjevernjačkih imena Rjurik, Oleg, Olga, Igor (Ivor) na prijestol se penje Svjatoslav (964-976). Njegov sin je Vladimir (980-1015), pod kojim su Rusi primili kršćanstvo, ali za čije ime ne mogu sa sigurnošću reći da je slavensko. Ne može se naime isključiti mogućnost da je riječ o ruskom izričaju nordijskog imena Valdemar (Voldemar, otuda Volođa). No kod Vladimirovog sina Jaroslava (1019-1054) tih dilema nema. Zabilježit ću i Vladimira Monomaha (1113-1125), kao i oca Aleksandra Nevskog (rođenog 1221.), velikog kneza Jaroslava iz grada Vladimira.

Velika učestalost imena vladara s dočetkom na 'mir' i 'slav' kod gotovo svih slavenskih naroda nedvojbeno ukazuje na njihovo zajedničko podrijetlo. No isto tako treba kazati da među njima postoje značajne razlike, vezane za njihovu cjelokupnu povijest, od prvih migracija pa do današnjih dana. Različiti kontakti, te njihov različiti intenzitet tijekom migracija, te različiti starosjedioci (kako brojem tako i osobnošću) na koje su naišli, nužno je za posljedicu imalo smanjivanje sličnosti, dok je novija povijest od zadnjih stoljeća srednjeg vijeka pa do današnjih dana značajno povećala razlike. No sličnost, pa i identičnost imena vladara ukazuje na isto ishodišno podrijetlo.

Samo takvom konstatacijom možemo objasniti da se ime Vladislav nalazi kod Hrvata, Poljaka,Srba, Bugara, te u Bosni.