NEPO KUZMANIĆ: Tko je financirao školovanje splitskih gradonačelnika?
Potencijali sve tri spomenute obitelji nisu mogli omogućiti ni stjecanje srednjoškolskog obrazovanja, a da visokoškolsko i ne spominjemo
Godišnjica (155.) rođenja Ante Trumbića potiče me da pokrenem raspravu o tome tko je financirao školovanje pojedinih splitskih gradonačelnika čiji socijalni status kao i materjalne prilike to zasigurno nisu omogućavale. Riječ je o Vinku Miliću (1833. - 1910.), Vicku Mihaljeviću (1861. - 1911.) i Anti Trumbiću (1864. - 1938.). Milić je bio gradonačelnik od 1899. do 1906., Trumbić od 1906. do 1907., te Mihaljević od 1907. do 1911. godine.
Premda je to poznato, ponovit ću da su sva trojica postigli akademske stupnjeve (pravnici). Vinko Milić je bio sin Petra Milića-Beketa, krojača iz Trogira koji je 1822. oženio Splićanku, težačicu Anku Bonačić-Lešte, a umro je kad je njegovom sinu Vinku bilo jedanaest godina.
Vicko Mihaljević bio je sin Jure Mihaljevića, radnika iz poljičke Ostrvice i 'mulice', sluškinje Domine Ivanović iz Sutivana na Braču, koju otac nije priznao te je nosila majčino prezime. Želeći ilustrirati sredinu u kojoj je Vicko živio iznijet ću da se njegova teta Šimica (Dominina sestra) udala za nahoda, fakina Ambrozija Ambića, te njegovo okupljanje redikula (kako bi rekla moja pokojna baba Franina) de facto predstavlja sjećanje na ambijent u kojem je odrastao.
Ante Trumbić je bio sin težaka Mije Trumbića i Ane Šegvić, također iz težačke obitelji. Trumbići prema zemljišniku iz 1832. imaju prihod po članu obitelji sa 3367 m2, dok su Šegvići još siromašniji imajući prihod po članu sa 2408 m2. Najbogatije težačke obitelji imale su znatno veći prihod kao primjerice Duplančići (5502 m2), Čulići (4434 m2), kako bi moja baba rekla Rojini (4428m2), te Krstulovići (4342 m2). Dakako da se ovi podaci odnose na 1832. godinu, ali u narednih pedesetak godina nije došlo do značajnijih promjena kad je o težačkim obiteljima riječ. Dodat ću iznesenom da je Ante Trumbić izgubio majku sa 15, a oca kad mu je bilo 18 godina.
Evidentno je dakle da potencijali sve tri spomenute obitelji nisu mogli omogućiti ni stjecanje srednjoškolskog obrazovanja, a da visokoškolsko i ne spominjemo. Potrebno je istaći da se socijalni uspon obitelji u Splitu u 19. stoljeću odvijao u nekoliko generacija, te da su ovakvi skokovi kao kod Milića, Mihaljevića i Trumbića bili izuzetno rijetki. Maksimum koji su mogli doseći težački sinovi bio je da uz pomoć crkve postanu svećenici. Prvi težački sin koji je postigao akademski stupanj, a da nije bio svećenik bio je liječnik Ante Kuzmanić (1807. - 1872.), pokretač 'Zore Dalmatinske' u Zadru (u kojem je i umro) u kojoj Petar Preradović objavljuje vrlo poznatu pjesmu 'Zora puca'. Premda je Antin otac imao nešto povoljniji status (bio je skupljač općinske desetine), ni njegovo školovanje nije se moglo realizirati bez dodatne pomoći.
Potrebno je nadalje kazati da klima u društvu nije pogodovala ovakvim skokovima, te su na ovakve slučajeve s neodobravanjem reagirali slojevi u koje se pojedinac penjao, ali i oni slojevi iz kojih se penjao. Ovakva klima vladala je i u dijelu dvadesetog stoljeća. Tako je moja baba Franina, čija je kći (moja majka) 1937. maturirala na trgovačkoj akademiji, trpjela brojne prijekore što se ona radnica usudila školovati svoju kćer, a mnogi su je, kako je sama govori, krivo gledali.
Nakon svega iznesenog postavlja se pitanje tko je u 19. stoljeću odobrio, podržavao i financirao školovanje sposobnih dječaka iz donjeg djela društvene ljestvice? Da li su to bili neki domaći sponzori ili je riječ o činovničkom, organiziranom djelovanju, što bi pokojni Smoje rekao - 'kurbe Auštrije'.
