Nikad mirno: Kuće u Vrgorcu su služile kao mali fortifikacijski objekti

Vrgorska tvrđava je središte srednjovjekovne Gorske župe. Tvrđava se spominje sredinom 15. stoljeća u vrijeme kada iz posjeda kneževa Jurjevića-Radivojevića prelazi u ruke Kosača. Sagrađena je vjerojatno krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Već krajem 15. stoljeća, Turci osvajaju Vrgorac, gdje ostaju do 1690. godine. Tijekom njihove vladavine i ova je tvrđava, kao i ona imotska ili zadvarska, popravljana i ojačavana.

Tvrđava se sastoji se od dva dijela. Uskom i strmom stazom iz Vrgorca dolazi se do njenog prvog dijela, okrugle samostalne kule s rekonstruiranim 'gibelinskim' kruništem, vrlo rijetkim u ovim krajevima. Odmah do kule je i presvođena cisterna za vodu. Ispred istočnog bedema nalazi se predtvrđavski prostor branjen niskim zidom iz kojeg se kroz natkriveni prolaz ulazi u dvorište. Tu se nalaze vojnički 'kvartiri', zapovjednikov stan te ostaci crkvice sv. Ante. Na srednjovjekovnu gradnju ukazuje i visoka pravokutna kula na sjevernom bedemu, svojevrsni donžon. Vjerojatno su u njemu kao najsigurnijem mjestu nekada obitavali gospodari Vrgorca. 

Osim srednjovjekovnih utvrđenja na ovom prostoru razvio se tijekom 17. i 18. stoljeća jedan poseban oblik stambeno-fortifikacijske arhitekture. Radi se o kućama-kulama koje susrećemo diljem Imotske i Vrgoračke krajine te na prostoru susjedne Radobilje, Poljica, Makarskog primorja Neretve i Hercegovine. To su samostojeće kule najčešće pravokutnog ili kvadratnog tlocrta (iako ima i okruglih), debelih zidova  i izvorno pokrivene krovom od kamenih ploča, a danas susrećemo i ravni crijep. Kule imaju dva ili tri kata s drvenim međukatnim konstrukcijama dok zadnji kat može završavati i kamenim ili sedrenim svodom. Kako je to bio običaj i kasnije, na zadnjem katu se nalazila i kuhinja. Ulaz u kule se najčešće nalazio na visini prvog kata, a vjerojatno mu se pristupalo pokretnim drvenim stepenicama. Kasnije su ti ulazi spušteni u prizemlje ili su do ulaza preko manje balature vodile kamene stepenice. Prozora u prvoj fazi gradnje kule nije bilo već su to bile uske puškarnice. Do otvaranja prozora dolazi kasnije. Ne radi se ovdje o običnim kućama, već o kućama koje su istovremeno služile i kao mali fortifikacijski objekti s obzirom na nemirni život na mletačko-turskoj granici, a kasnije radi sve češće pojave hajduka i ostalih razbojnika.

Gradnja ovakvih objekata zadržala se dugo nakon odlaska Turaka s ovih prostora (gotovo do kraja 18. stoljeća). Gotovo sve vrgoračke kule (a u tom gradići ih je sačuvano najviše) imaju turska imena, što ukazuje na njihov raniji nastanak: kula bega Cukarinovića (ili Fratarske kula - s obzirom da je desetljećima služila kao župnikov stan), Dizdarevića kula (ili Tinova kula), Muminova kula (kula Mumin age-Atlagića), Pakerova kula itd. Najveća sačuvana danas je tzv. Tinova kula u Vrgorcu (iako do danas nije točno utvrđeno je li se taj najveći hrvatski pjesnik rodio u toj ili tzv. Fratarskoj kuli).

Na njoj su jako dobro vidljiv najmanje dvije faze gradnje, pa su nam između ostalog sačuvane i prvotne puškarnice kao i naknadno otvoreni prozori.