'Nosio sam krunicu i krenuo': Priča inženjerskog zapovjednika koji je stvarao temelje za Oluju

Fotogalerija (11)

Ne zna koliko je dana proveo na ratištu. I ne pokušava brojati. Bila su to četiri ljeta i četiri zime - svaka s mirisima zemlje i baruta. Torba s uspomenama, onim fizičkim, nestala je u selidbi prema Zagrebu. Nema ni jedne slike, ni jednog papira, ali Matu Maleša ne vara sjećanje. Pomoglo bi mu jedino da je pokraj nas bila karta Hrvatske pa bi prstom prelazio preko dijelova zemlje gdje je noći provodio pod zvjezdanim nebom.

S njim razgovaramo u Splitu, kamo je stigao na odmor od zagrebačke sparine. Sjeća se brojnih detalja iz tog vremena. I ne priča kao netko tko se prisjeća herojstva - nego kao vjerni svjedok tog vremena, čovjek koji je četiri godine živio na terenu. Kristalno se sjeća dana provedenih s 105 ljudi pod zapovjedništvom, uz 60 tehnički dotrajalih strojeva - bagera, buldožera, kamiona - u okolnostima u kojima greška nije bila dopuštena.

- Morao sam koordinirati s više od stotinu ljudi, plus još šezdesetak strojeva. Imali smo strojeve s motorima na unutarnje sagorijevanje. A to vam je kao star čovjek, jer svaki dan može zakazati. Nismo imali modernu tehniku, sve što smo dobili bio je škart, otpisano. Ali to je bilo naše, i morali smo s tim raditi. Sve je bilo savršeno organizirano. Imali smo skladište od 120 kvadrata - mine, eksplozivi, sve precizno označeno, vođeno. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. I dan-danas, kad idem iz kuće, prvo gledam jesu li prozori zatvoreni, svjetlo ugašeno, smeće izneseno. Žena se smije, ali meni je to ostalo iz vojske. Navika kontrole, reda i odgovornosti - uz osmijeh priča Maleš.

U ratu je bio zapovjednik voda u 4. gardijskoj brigadi, a prije Oluje je postao načelnik inženjerije 6. domobranske pukovnije. Zadaće su bile dvostruke - obrambene i ofenzivne. Postavljali su minske zapreke, ali i uklanjali neprijateljske mine kad su hrvatske postrojbe kretale u napad. Vodovi su bili podijeljeni: izviđačko-pionirski, inženjerijski i putno-mostni. Potonji je bio zadužen za izradu i osiguranje prometnica, pripremu prolazaka preko rijeka, ukopavanje rovova i pripremu terena.

- Imali smo veliku zonu odgovornosti: od Moseća pa sve do podnožja Dinare - cijelo krško područje. To su bili teški uvjeti, a teren pun mina. Sjećam se jedne situacije kad je vozilo prošlo kroz staro, dvostruko tenkovsko minsko polje. Bilo je postavljeno još 1991. i jako dobro maskirano. Vojnici su prošli kroz prvi red, ali su na drugom naišli na eksploziju. Tada sam osobno išao pregledavati teren - otkrili smo makadamski put koji je zarastao s osam ukopanih protutenkovskih mina. Da nismo reagirali, bilo bi još žrtava - sjeća se konkretne situacije naš sugovornik.

Dugo su trajale pripreme za Oluju i one su bile ključne da bi operacija mogla uspjeti. Za Maleša, 2. siječnja 1992. najvažniji je datum zbog kojeg je Oluja mogla biti realizirana. Tog dana, nakon višesatnih pregovora, postignut je sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre u Hrvatskoj. S hrvatske strane potpisao ga je ministar obrane Gojko Šušak, dok je jugoslavensku stranu zastupao general-pukovnik Andrija Rašeta. Upravo taj sporazum otvorio je put međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.

Sarajevskim primirjem započele su i mirovne operacije UN-a, poznate kao Vanceov plan. Uslijedile su ključne vojne akcije poput deblokade Dubrovnika i operacije Maslenica, koje su pokazale da je Hrvatska vojska u međuvremenu značajno ojačala - brojčano, organizacijski, ali i u naoružanju i opremi.

- Prije toga, imali smo mi visokomotiviranu i entuzijastičnu, ali ne i obučenu vojsku. Nisam imao prethodnog vojnog iskustva. Služio sam 12 mjeseci vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), gdje sam bio aviomehaničar i nisam imao nikakav doticaj s inženjeringom - sve sam naučio na terenu, kroz formiranje postrojbi, osvajanje vojarni te čitanjem literature koju smo pronalazili u napuštenim vojarnama. Obično je to bila literatura JNA - pojasnio je.

Nakon spomenutih akcija - deblokade Dubrovnika i Maslenice - osnovano je Hrvatsko vojno učilište, a Maleš je bio među prvima koji su tamo poslani.

- Bilo je to na Črnomercu. Tamo smo prošli temeljnu obuku, a kasnije su nas dodatno obučavali i američki instruktori. Imali smo poligone, izvodili smo praktične vježbe, učili kako se pravilno postavljaju mine, kako se vodi inženjerija u stvarnom ratu. Obuke su bile za sve rodove - pješaštvo, inženjerija, veza, oklopništvo... Sarajevsko primirje iz siječnja 1992. dalo nam je priliku da se organiziramo i pripremimo. Tek nakon toga smo postali prava vojska i počeli se pripremati za Oluju. Nismo znali kada će to biti, ali smo znali da će se jednoga dana dogoditi - ispričao je naš sugovornik.

Hrvatska vojska tada još nije imala tradiciju. Doduše, imali su motivaciju, ali znanje su tek morali steći. Taj proces školovanja, opremanja i formiranja bio je ključan za uspjeh u Oluji. 

Maleš govori da je general Janko Bobetko bio jedan od najzaslužnijih za to što su se educirali te, kao njegovu ključnu odluku ističe što je mnoge uspješne vojnike i zapovjednike izvukao iz gardijskih postrojbi da preuzmu pričuvne postrojbe, kako bi znanje koje su stekli mogli prenijeti drugima. Primjerice, jedan od takvih koji su prepoznati bio je upravo Malešov zapovjednik Mirko Klarić koji je prvo bio zapovjednik 3. imotske bojne, ali je nakon završetka zapovjedno-stožerne škole na učilištu, premješten u 6. domobransku. 

Prisjeća se da su na vojnom učilištu predavali američki stručnjaci i umirovljeni časnici vojske. Njihov je zadatak bio da ih obuče i da njihovu doktrinu iskomuniciraju s NATO-om. 

- Sjećam se da su Amerikanci bili zbunjeni kako smo uspjeli improvizirati i braniti zemlju s tako malo opreme. Nije im bilo jasno kako smo izveli tenkove na Dinaru, jer se to kosi s pravilima i doktrinom NATO-a. Objasnili smo im da smo imali pukovniju koja je danonoćno radila na putevima kako bi tenkovi mogli proći. Eto, tako se uspjelo - kaže Maleš.

A onda je došla Oluja.

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Hrvatska je provela od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska vojska i specijalne jedinice policije krenule su 4. kolovoza u 5 sati ujutro u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin.

- Dva dana prije Oluje nisam vjerovao da ćemo udariti po svim pravcima. A onda je krenulo… Nosio sam krunicu oko vrata i počeo obavljati svoje zadatke. Bio je to snažan osjećaj. Sve je bilo savršeno organizirano - šifrirane poruke, točno zadane zadaće, potpuna koordinacija. Vjerovali smo da ćemo uspjeti. Nije bilo sumnje. Neki su mislili da će se ići samo jednim smjerom, nisam ni ja vjerovao da ćemo baš tako udariti sa svih strana, ali strategija se pokazala ispravnom - u kratkom vremenu smo vratili golem teritorij i povezali zemlju - priča nam i nastavlja u dahu:

- Noć prije Oluje našli smo se na završnom sastanku na kojem je svatko dobio smjernice i zadaće što će raditi. Sjećam se da ljudi nisu mogli dočekat početak akcije, neki nisu ni prespavali noć. Bila je to čista euforija. Bila je to eksplozija emocije - prisjeća se Maleš.

Toga dana je bio u Kninu. Popeo se na tvrđavu, samo kako bi ugledao zastavu.

- Popeli smo se na Dinaru i gledali prema gradu. To ne zaboravljaš. Knin smo čekali dugo - rekao je.

Euforija, međutim, nije dugo trajala. Prisjetio se da je nakon Oluje oko Knina ostalo četnika koji su pružali otpor.

- Među njima je bio Ilija Eraković, zapovjednik tzv. Štikovačkog voda vojske RSK. Tada smo ga priveli i čak sam ga osobno vozio autom do vojne policije u Sinju. Kasnije je podignuta optužnica i optužen je za zločine koje je počinio - priča i dodaje:

- U Grahovu, recimo. Imali smo i gubitke. Šesta pukovnija izgubila je jednog vezistu. Ni danas se ne zna gdje je - govori.

Godinama nakon Oluje, Maleš posjećuje Knin. Kaže da, bez obzira na autocestu, često za putovanje do Zagreba bira staru cestu. Voli obići mjesta u kojima je noći provodio pod zvjezdanim nebom. Voli ih pokazati djeci, da znaju gdje je bio.

Već krajem 80-ih, prisjeća se Maleš, osjećao se kraj Jugoslavije. Kao navijač Hajduka i član Torcide primjećivao je da Hrvati sve više postaju građani drugog reda. Favorizirani su beogradski klubovi, dok je sve hrvatsko, smatra, bilo sustavno potiskivano. Istovremeno, među iseljenicima osjećao se golemi entuzijazam - sve je mirisalo na promjenu.

- Taj osjećaj zajedništva i borbenosti bio je vidljiv i kroz veliki broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su se uključili u obranu. Borili su se rame uz rame u Hrvatskoj, a zatim se vraćali na svoje ognjište, gdje su ih čekale nove borbe - ispričao je.

Poslije rata Maleš ostaje u sustavu - radi u 33. inženjerijskoj brigadi, a zatim i u zapovjedništvu za obuku i razvoj doktrine. Govori kako hrvatski način ratovanja danas proučavaju strane vojske.

- Hrvatska je specifična - s jedne strane imamo krš, s druge nizinsko, močvarno ili planinsko područje. Sjećam se kako su se Tigrovi, koji su se borili u Slavoniji, morali privikavati na dubrovački krš. Kad padne granata u zemlju, pršti zemlja - ali kad padne na stijenu, pršti kamen. Ne udara u tom slučaju samo geler, već i stijene - govori.

Za Maleša, današnja Hrvatska je ono što je zamišljao i nema alternativu osim biti dio Europske unije.

- Imamo svoju državu - to je najveća vrijednost. Demokraciju učimo od nule. Od 1991. godine naovamo, svatko kod nas tumači demokraciju na svoj način, i to nije nužno loše. Imamo izbore, imamo institucije, mogućnost da glasamo, da budemo politički aktivni, da se uključimo - to su sve vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Jesam li uvijek zadovoljan? Nisam uvijek. Imam nekih kritika i mora se bolje. Evo, Hajduk nikako da osvoji titulu. I ne moram biti zadovoljan. Demokracija znači i pravo da budeš nezadovoljan, da izrekneš kritiku, ali i da poštuješ pravila igre - komentira današnjicu.

No, ima on zamjerki prema državi koja se tada stvarala. Otkrio nam je i što smatra da je moglo bolje:

- Jedna od mojih najvećih zamjerki odnosi se na odnos države prema ljudima koji su bili nositelji obrane - časnicima, zapovjednicima, specijalistima. Nakon rata mnogi od njih nisu dobili priliku sudjelovati u obnovi, u izgradnji institucija i sustava. To je propuštena prilika. Vidio sam na primjerima koliko ti ljudi mogu biti sposobni i korisni. Primjerice, jedan moj kolega časnik Hrvatske vojske, Goran Kolak, danas uspješno vodi tvrtku Končar. I nije jedini. Ima desetke takvih primjera koje mogu navesti. Ti su ljudi već u ratu pokazali da znaju voditi, planirati, improvizirati, donositi odluke. I što je najvažnije - da im je stalo. Primjerice, Damir Gabrić bio je pripadnik 6. domobranske pukovnije. Danas je prvi čovjek za krizne situacije u Županiji, sposoban i koristan. Upravo takvi ljudi trebali su se još više uključiti u razvoj zemlje - smatra naš sugovornik.

Kada dođu prirodne katastrofe, ističe, vojska uvijek reagira prva. Civilna zaštita, nažalost, često nije dovoljno brza ni koordinirana. A tu su bili i danas su na raspolaganju ljudi koji su bivši vojnici, obučeni, iskusni i odgovorni.

- Samo ih treba aktivirati i prepoznati. Mnogi branitelji nakon rata nisu željeli 'sjediti kod kuće'. Nisu svi tražili navodne privilegije, mnogi su samo željeli nastaviti doprinositi. Sjećam se i drugih uspješnih kolega. Vlado Čondić, brat Mirka Čondića, bio je član uprave Konzuma u kriznim vremenima, a danas je član nadzornog odbora Podravke. Ante Kotromanović je također uspješan u svom poslu… Damir Krstičević, o njegovom uspjehu ne trebamo niti govoriti. Ne želim nekoga zaboraviti, neka mi ne zamjere, je imamo puno primjera takvih ljudi koji su se snašli u gospodarstvu, menadžmentu, institucijama. Da su na vrijeme dobili priliku, vjerujem da bi mnogi procesi u državi danas izgledali drukčije - nabrojao je Maleš.

I sam je bio među onima koji su pokušavali potaknuti konkretne projekte. Nakon rata je ogromno područje Hrvatske bilo prekriveno minama i izgubili smo puno vremena dok se osnovao Hrvatski centar za razminiranje.

- Tada, nakon rata, imali smo ljude koji su htjeli raditi, koji su imali znanje, entuzijazam i bili su obučeni za rad s eksplozivno-minskim sredstvima. Ali sustav tada nije imao sluha. Izgubili smo dragocjeno vrijeme koje se više ne može vratiti. I danas mislim da smo tada mogli pokrenuti brži i zdraviji razvoj, posebno u područjima koja su bila razrušena ili zapostavljena - prisjetio se.

Vojska, ističe, nije kako je se često percipira. Podsjeća da je tu mnogo visokoobrazovanih ljudi čije se znanje može puno bolje iskoristiti. S mnogima je i danas u kontaktu. 

- Kako godine idu, sve češće čujem da je netko preminuo. Obiđemo grobove, prisjetimo se, podijelimo priče  i družimo se. Čak moje društvo iz Zagreba s kojima vikendom planinarim na Sljeme, ima želju sa mnom posjetiti Šator kraj Glamoča, Dinaru i Osojnik poviše Dubrovnika. Želja im je vidjeti naše visinske vrhove i mjesta gdje smo ratovali - govori. 

Na pitanje je li sve vrijedilo, odgovara bez zadrške: 'Imamo svoju državu. Imamo pravo reći da nešto nije dobro. Imamo pravo kritizirati. Imamo pravo očekivati više.'

A ako ga se pita što bi danas izazvalo toliku euforiju kao prije 30 godina - nasmije se: 'Kad bi sad Hajduk uzeo titulu - to bi bilo kao ona noć prije Oluje.'

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija