Ohran Merić je dobio mural, znate li priču o tom vukovarskom heroju?

Nedavno je u Zagrebu napravljen mural u čast hrvatskom branitelju Ohranu Meriću, čovjeku o kojemu nema puno informacija na internetu, ali dobro poznatom u njegovom naselju Kozari putevi. Radi se o vukovarskom heroju čija je obitelj tek 2011. dobila potvrdu da je poginuo. Godinama su ga tražili, nadali se, izgubili svaku nadu, te je konačno DNK analiza pronađenih posmrtnih ostataka stavila točku na i ove tužne priče. 

Razgovarali smo s njegovim sinom Ademirom, suborcima Zvonimirom Ćurkovićem i Nikicom Burićem - Samoborcem, a prije nego čujemo njihova sjećanja, donosimo dio teksta novinarke Snježana Vučković koja je za Zagreb.info 2020. godine prenijela izjavu Orhanove majke Makbule:

- Uspoređujući srž iz njegove bedrene kosti s mojim DNK-om, sa sigurnošću je utvrđeno da je to Ohran. Ponavljam, znala sam cijelo vrijeme da nije živ, ali sam se tek tog trenutka potpuno oprostila od njega. Najgore mi je što Ohrana ne mogu dozvati u san. Otkako je poginuo, sanjala sam ga samo jednom. Sanjala sam da u nečijem društvu sjedi na osunčanim stepenicama, da se smije i govori mi: 'Mama, ja ću doći'. Kad legnem, zatvorim oči i prizivam ga, ali ne ide…

Našli smo na internetu i ove riječi Snježane Vučković:

- Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran 'pljunuti Freddie Mercury', pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit, a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv.

Ohran Merić prije odlaska u Vukovar

Njegov sin Ademir nam je rekao da mu je tata trenirao boks u klubu Metalac, a pitali smo ga koliko zna o tome da je ime njegovog oca imalo težinu na zagrebačkim ulicama krajem osamdesetih godina.

- Bilo je to vrijeme kada su se momci šakama obračunavali, a ne noževima i pištoljima, bio je ulični fajter, znao se dobro tući pa je u kvartu stekao povjerenje i mlađih i starijih od sebe - rekao nam je Ademir.

On je tada imao osam godina, ali vrlo dobro se sjeća tog razdoblja, kada je njegov otac, među ostalim, s drugim domoljubima držao u okruženju vojarnu Borongaj.

- Sjećam se da bi u dnevnom boravku zaspao s puškom uz sebe, a ja bih to oružje satima gledao. Prije nego što se prijavio u HOS, on je patrolirao po naselju sa sabljom - naveo je njegov sin.

Saznao je da u Šenoinoj ulici u Zagrebu primaju u HOS te da je to najbrži put do oružja i ratišta. 

- Isti dan iz našeg naselja su za Vukovar otišli pravoslavac Vid Ivanić, katolik Ilija Ačkar i moj otac musliman. Strašno me smeta kada danas HOS-u dodjeljuju fašističke etikete - drži Merić.

Sjeća se dana kada mu je otac krenuo na put bez povratka...

- Brat je bio ujutro u školi, a ja popodne, pa smo u kući bili mama, baka i ja. Rekao je mojoj majci: 'Bosiljka, molim te, spremi mi stvari, idem u Vukovar'. 'Pa gdje baš u Vukovar, znaš što je tamo', odgovorila mu je. Mama je počela  plakati, kao i baka. Sjedio sam u kuhinji, čučnuo je pored mene i kazao mi: 'Budi dobar, slušaj mamu, kada brat dođe iz škole, isto mu to reci'. Izvadio je austrijske šilinge i marke, dinare i kazao: 'Evo mami ako bude išla u Austriju da ima', jer smo često išli preko granice po kavu, čokolade... Upalio je žutog fiću i rekao: 'Brzo ću ja doći'. Bio je kišni dan, 26. rujna 1991. Nikada ga više nismo vidjeli.

Ohranov brat Sakib je kao pripadnik 99. brigade HV-a bio na terenu u Novoj Gradišci, zvao ga je da dođe kod njega, ali on je želio u Vukovar, smatrao je da se Hrvatska brani tamo.

Svaki dan je obitelj Merić gledala televizijske izvještaje i slušala Radio Osijek, kako bi eventualno čuli neke informacije o Ohranu.

- Prošlo je mjesec dana, a onda nam je susjed rekao da nas Merić pozdravio preko Radio Osijeka. Nismo to čuli, samo nam je preneseno, ne znamo koliko je to bilo pouzdano, ali to je bila prva informacija o njemu. No, prvi pravi pisani trag stiže krajem listopada. Došao nam je brzojav, naslovljen na mene i brata Edina, a pisalo je samo 'Voli vas vaš tata'. Nemamo više taj dokument sačuvan, brat ga je svima pokazivao u školi, pa ne znamo gdje je na kraju završio. Eto, znali smo da je živ!

Ademir Merić

Uskoro doznaju još jednu pouzdanu vijest...

- Sredinom studenoga nam je stigla informacija od medicinske sestre koja je bila u Vukovaru da je on dobro. Saznali smo da je ranjen u ruku i operiran, ugrađen mu je fiksator i nalazi se u vukovarskoj bolnici. To je jedino što smo znali u ta dva mjeseca.

U siječnju 1992. u Zagreb su počeli stizati prvi razmijenjeni zarobljenici s vukovarskog bojišta, cijela naša obitelj je obilazila školske dvorane gdje su bili dovođeni, od čovjeka do čovjeka smo pokazivali Ohranovu fotografiju iz putovnice i pitali prepoznaju li ga.

- U Kemijskoj školi je jedan brkati čovjek rekao: 'To je Merić'. Ostali smo paf! 'Sjećam ga se, bio je ranjen u ruku, bio je u vukovarskoj bolnici 18. studenoga, a kad je čuo da je pao grad i da će vojska ući, uzeo je pušku koju je imao kraj kreveta i s njih nekoliko otišao u proboj', kazao nam je taj čovjek. 

Potom je u njihov dom došao Ivica Čančar, te im rekao da je bio zarobljen s Ohranom! Završili su u zloglasnom 'plavom podrumu' u Petrovcima. Čančar se dezorijentiran našao u polju, a žena koju je zatražio pomoć mu je dovela neprijateljske vojnike. Za par dana, 18. ili 19. studenoga, tu su završili Merić i još tri branitelja, upali su u zasjedu.

- Čančar je imao polomljene prste. Pendrecima su mu ih slomili prethodnih dana - prepričao je Ademir Čančarove riječi.

Čančar je obitelji Merić ispričao i ovo:

- 'Hranio me vaš otac. Hrenovku mi je davao jer ja nisam mogao prstima jesti. Nakon dan-dva dolazi oficir, predstavi se imenom i prezimenom, izvede njih četvoricu i kaže: 'Ovo su moji zarobljenici, ranjenici, ja ih vodim na liječenje'.

Tu se gubi svaki trag. 

- On je tu dao izjavu pred Crvenim križem i potpisao, to je bila treća istina koju smo čuli sve to vrijeme. Vjerodostojno je i zbog činjenice da je znao da je naš otac imao fiksator na ruci - zaključuje Ademir.

Ivica Čančar je završio u logoru, a razmjenom je spašen.

- Kako je baka imala očuha kod Srijemske Mitrovice, tražili smo oca po srbijanskim zatvorima, ali nije ga bilo na nijednom popisu...

Nakon okončanja Domovinskog rata i bez ikakvih novih informacija, počeli su gubiti nadu, računali su da je završio na Ovčari među mnogobrojnim ubijenima. Pravu istinu saznaju tek u lipnju 2011., kada im dolazi poziv iz Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu.

- Pokazali su nam fotografiju šatorskog krila na kojem su se nalazile poslagane kosti. Četiri lubanje te od 12 do 16 kostiju. DNK analizom se utvrdilo da se radi o našem ocu te njegovim suborcima Draganu Peši - Šilji, Josipu Šeremetu i Miji Bežanu. Posmrtne ostatke su našli na ulazu u Petrovce, u blizini ribnjaka. Malo je kosti ostalo, nisu ni fiksator našli koji je metalan i nije mogao istrunuti, pa se da zaključiti da su vjerojatno bili vrlo plitko zakopani, pa su vremenske uvjeti i vjerojatno životinje raznijele ostatke. Od tate su ostale samo dvije kosti - rekao nam je Ademir.

- Iako smo znali da ne može biti živ, ipak nakon sprovoda počneš razmišljati je li moglo biti drugačije... - otkrio nam je njegov sin godinama nakon sahrane.

Pogreb uz sve vojne počasti

Popričali smo s njegovim suborcima. Koliko ga je cijenio Zvonimir Ćurković, zapovjednik satnije HOS-a u Vukovaru, dovoljno govori da je na njegovom sprovodu prvi put odjenuo svečanu uniformu.

- Kad sam ga prvi put vidio, odskakao je, bio je pojava, zgodan, karizmatičan, poslije sam čuo da je bio boksač. Imao je neka svoja pravila, dobra pravila, bio je karakteran, prisutan u svim bitkama i događajima, uvijek je bio faktor stabilnosti. Malo je takvih ratnika bilo, takoreći je skakao na tenkove! Fenomenalan čovjek - naveo je Ćurković, dodavši da su njegovi sinovi predivni ljudi koji svojim životom svjedoče njega.

Ispričao nam je jednu scenu koja mu se urezala u sjećanje. Možda izgleda 'obična', ali možda je baš zbog toga bila posebna u tom vukovarskom hororu.

- On i Igor Široki su kopali rov na cesti. Široki je u odnosu na Ohrana bio klinac, a tu su mi djelovali kao braća. Ja naletim, a Široki ga zeza, toliko je to bilo dobrodušno, ljudski, prijateljski, izvanvremenski u tim trenucima razaranja i smrti, da mi je bilo predivno, počeo sam se smijati... 

Merić je posebno bio vezan za vukovarskog heroja Nikicu Burića - Samoborca, a evo što nam je on rekao o njemu...

- Ohran je došao s grupom hosovaca u Vukovar, bili su raspoređeni kod mene na Sajmištu. Bili su dobro naoružani, a po kretnjama, pogledima i držanju oružja sam zaključio da su ili već bili negdje na ratištu ili su imali dobru obuku. Većinom su to bili mladi momci od 19, 20, 21 godinu, ali bilo je nekolicina starijih, jedan od njih Merić koji je imao 35. Kako je bio sportski građen, visok i brkat, upao mi je u oči. Par dana sam bio neprekidno s njima. Tijekom prvog napada, bio je mrtav-hladan, skroz staložen, vidjelo se odmah da je iskusan i hrabar - rekao nam je uvodno Samoborac. 

No, bolje ga je upoznao nakon desetak dana kada su krenuli očistiti jednu ulicu.

- Dogovorili smo plan napada. Uvijek bismo prvi išli Brdar, Senzen i ja, a desetak metara iza bi nas pratilo 10 do 15 momaka. Dođe do pucnjave, nas tri pucamo, a ovi iza nas imaju zadatak pričekati da stane razmjena vatre stane i da eliminiraju snajperiste ako izvire iz koje kuće. U jednom trenutku desno od mene, gdje sam računao da je Brdar, pojavio se - Merić! 'Ohrane, što radiš tu, tebi je mjesto nazad', rekao sam mu. A on meni: 'Ne, ne, Samoborac, ja hoću biti uz tebe. Ako budem ranjen, znam da me nećeš ostaviti'. Odgovorio sam mu da ja ni mrtve ne ostavljam, ali da ćemo pričati kasnije... Kad je završila akcija, rekao sam mu: 'Ohrane, točno smo se dogovorili tko, kada i gdje treba biti. Ti si rekao da bi te dečki ostavili, a ja ne. Neće te nitko ostaviti, imaj povjerenja u njih kao i u mene'. On se nasmije i kaže: 'Ma dobro, al' kad bude čišćenje, bit ću uz tebe'. 'U redu, ali ćeš tako prije poginuti', kazao sam mu, na što je on hladno rekao: 'Okej, može' - ispričao nam je Nikica Burić, a kasnije je sam Samoborac 'okrenuo pilu naopako'. 

- 'Budi ti sa mnom, ti si jak, pa ako budem ranjen, ti me jednom rukom možeš ponijeti, al' tebe ne mogu ja nositi, opet će mi trebati drugi momci', zezao sam ga.

Sjetio se Samoborac da mu je Merić pričao o svoja dva sina i ženi.

- Rekao mi je: 'Upoznat ću te sa sinovima, doći ćemo u Samobor ako preživimo', na što bih ga ja kao i sve hrabrio: 'Mi ćemo preživjeti, mi ćemo pobijediti, mi smo neuništivi!' Nažalost, nije doživio da me upozna sa sinovima, ali ja sam im poručio da budu ponosni na tatu... - zaključio je Burić ovu tužnu i herojsku priču.

Edin Merić ispred murala na njihovoj obiteljskoj kući u Kozari putevima. Mirela i Antonio Jurčević su autori spomena na vukovarskog heroja

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija