IZ PRVE RUKE: Oluja je majka svih bitaka i ona je oslobodila našu domovinu, teško da će se takvo jedinstvo ikada više dogoditi

Fotogalerija (14)

U svitanje 4. kolovoza 1995. godine počela je 'Oluja', najveća i najpoznatija akcija Hrvatske vojske koja je označila kraj Domovinskog rata. Prošle su 23 godine od vojno-redarstvene akcije u kojoj su u samo 84 sata, nakon četiri godine okupacije pobunjenih Srba, oslobođena područja Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. O tim danima 'ponosa i slave' popričali smo s Damirom Gabrićem, bivšim zapovjednikom 1. bojne 6. domobranske pukovnije i Dušanom Dadićem, bivšim zapovjednikom 4. interventne bojne 6. domobranske pukovnije. Obojica su u rat otišli na samom početku i ostali do kraja te napredovali od vojnika do čina zapovjednika. I danas se naježe kada pričaju o tom dobu i kada se prisjete atmosfere koja je vladala uoči 'Oluje'.

- To mi je poseban doživljaj. Bio sam v.d. zapovjednika 1. bojne 6. pukovnije, a moj zapovjednik Ivica Bubić se dan prije akcije vratio iz škole u Zagrebu i vodio akciju. Moja je bojna bila izdvojena na području između Dinare i Svilaje, prostor Perućkog jezera, a pred 'Oluju' nam se pridružila 144. brigada koja je uzela desnu stranu Peruće. Trenutak kojeg ću pamtiti cijeli život bio je kad nas je zvalo u Ogorje dva dana ranije i kada su nam izložili što se od nas očekuje. Cijelim putem dok sam vozio auto natrag sam se smijao, ljudi su mislili da sam poludio jer se nisam mogao prestati smijati. Znao sam da taj trenutak mora doći i kada sam shvatio da je to baš taj trenutak bio sam ushićen, auto je letjelo, jedva sam se mogao kontrolirati na cesti od ushićenja i nade, ali i od brige kako će sve to proći. Znali smo da je neprijatelj ispred nas, ali nisam mogao vjerovati da će se taj trenutak za dva dana stvarno i dogoditi, bio sam kao u nekom snu - priča Gabrić.

- Pukovnija je imala jako tešku zadaću i bezobrazno se malo o tome zna, pogotovo stoga jer smo mi baš splitska postrojba. Držali smo područje Moseća do lijeve strane Peruće, pravac Potravlje - Otišić - Vrlika, između je Moseć, Svilaja i Dinara... Kompletno područje pokriva jedna Domobranska pukovnija. Obodina iznad Svilaje je bilo najjače četničko uporište u to doba, to je izvorno pravac koji je trebala odraditi 4. brigada, ali taj pravac dobiva jedna Domobranska pukovnija i o njoj ovisi, ako se taj klin Svijale probije lijeva i desna strana može napredovati - dodaje Dadić i napominje kako ni u kojem slučaju ne osporava značaj i ulogu 4. gardijske brigade koja je uzela najteži pravac. 

Radili su se planovi, državni vrh ih je nadzirao...

- Čak su Bobetko i Gotovina dolazili gledati jesmo li spremni, možemo li to ostvariti. To je pravac za koji smo pripremili napad, ali nismo imali pojma hoće li se desiti ili neće. Dva dana prije, ja kao zapovjednik interventne bojne koja ide centralnim smjerom, dobivam zadatak da krenemo s izviđanjima, da uđemo u teritorij i utvrdimo pravce ulaska tako da mi uđemo, a da neprijatelj to ne primijeti kako bi mogli krenuti i likvidirati centralna uporišta čime se stvari onda olakšavaju svima. Mi smo to odradili, ali nismo znali da će to biti takav udar na svim područjima okupirane Hrvatske, jer naš dio operacije se zvao 'Kozjak '95'.

Nisam imao uvid u ostale smjerove, znao sam lijevog i desnog susjeda i centralni dio. Naš cilj uopće nije bio Knin nego kote iznad Knina i mislio sam da ćemo opkoliti Knin pa što bude. Nastojati ga osvojiti, ne i uspjeti. Iako smo znali da smo svaki dan sve jači, sve bitke smo od '92. dobivali jer smo znali da smo svoji na svome, u međuvremenu smo se organizirali i opremili, naučili neke stvari i stvorili vojsku. Znali smo da su oni sve slabiji, da smo mi dominantniji, da imamo moralno i svako drugo pravo da vratimo svoje. Bilo je samo pitanje trenutka. Danas se plasiraju razne priče, da su oni svi pobjegli, ali nisu. Civili, žene i djeca su krenuli, ali su vojnici bili na crti i prvi dan su se baš žestoko branili. Tek kada su shvatili da smo zauzeli sve važne položaje počeli su bježati, ali prvi dan je bila vrlo jaka borba. Napad se odvijao diverzantski, morali smo ući sa skupinom ljudi preko minskog polja i okružiti neprijatelja. Prelazak preko minskog polja bio nam je najteži zadatak - priča Dadić.

Prisjetio se i trenutka kada je prvi put čuo riječ 'oluja'. Bilo je to krajem 1995. na položaju Antića glava na Dinari.

- Dolazi nam u posjet general Ademi s operativcima iz zbornog područja, ja ga kao zapovjednik odvedem malo ispred i četnici nas zaspu granatama, neki su se čak i bunili poput bivšeg ministra Vlahe Orepića koji je rekao: 'Gdje si nas ovo Dule doveo da poginemo?', na što sam mu odgovorio da sam ja tu svaki dan. Ademi je samo rekao: 'Svaka čast Dadiću'. Nije više govorio, otvorio je kartu i pokazuje Dinaru kninsku i kaže: 'Kakav Bljesak, ovo će biti Oluja'. Sad se cijeli naježim kad se sjetim. I on planira kako će preko Dinare kninske i Crvene zemlje napasti Knin. Ja nisam ni slutio da će se to tako dogoditi manje dva mjeseca kasnije, ni da će se tako zvati operacija jer naša se operacija zvala 'Kozjak '95' - priča on.

Akcija je počela u 5 sati, a Dadić kaže da je kota Lisina, dominantan neprijateljski položaj na Svilaji, osvojena već u 5.50 sati. To je prva uporišna točka koju je operativna grupa Sinj zauzela u 'Oluji', a on dodaje da voli vjerovati i da je to prva osvojena točka u cijeloj operaciji. Vijest da je 4. brigada ušla u Knin dočekao je spuštajući se u Badnju, a Gabrić je bio blizu Vrlike.

- Vijest smo dobili iz zapovjedništva i isprva nismo vjerovali. To je bilo takvo veselje kakvo je teško opisati. Od sreće smo pucali u zrak, skakali k'o mala djeca, veselili se, grlili, ljubili se, to se ne može zaboraviti... Vodio sam skupinu koja je išla cestom D-1 i toga ću se sjećati cijeli život. Išao sam tom cestom prema Vrlici i doživljavao je kao cestu budućnosti, zamišljao sam svoju domovinu slobodnu i prosperitetnu i vjerujem da ćemo je danas zaista takvu i stvoriti. Ja sam prvi uveo vojsku u Vrliku gdje smo čekali vrličku satniju, a onda je došla 72. bojna Vojne policije. Ja sam iz Ružića i moja ljubav je bio taj pravac i velika želja. Tražio zamjenu, ali već je sve bilo dogovoreno i nije se moglo mijenjati. Možda i bolje jer bi me emocije ponijele, ovako smo čini mi se dosta profesionalnije odradili zadaću. Najteže nam što su 3 vojnika poginula iz 6. domobranske pukovnije, 15 je ranjeno, a 6 ljudi teže. Četvrtog je bilo zaista jakih borbi, ali petoga je već bio put otvoren i bilo je dosta lakše - kaže Gabrić.

Napominje da iako su s Olujom završila vojna djelovanja na teritoriju Hrvatske za pripadnike njihove postrojbe borbe su se nastavile sve do studenog 1995.

- Do dočeka u Splitu postrojba je bila na terenu, imali smo veliki broj poginulih i ranjenih vojnika i odradili smo neke velike borbene akcije koje su pridonijele uspostavi mira. Oluja je majka svih bitaka i ona je oslobodila našu domovinu, ali nama kao vojnicima tada nije prestao ratni put. Neprijatelj još nije bio potučen, ostale su jake neprijateljske snage u BiH koje su bile stalna prijetnja - priča Gabrić.

- Osim toga, sjetimo se Bihaća i Bihaćkog džepa. Da nismo reagirali bilo bi gore od Srebrenice - ubacuje se Dadić. 

Danas kada se sjete tih dana, tvrde, većinom se sjećaju anegdota i nekih pozitivnih trenutaka, a svake godine cijela pukovnija krene putevima Oluje, kroz Otišić i Vrliku gdje popiju kavu, u Grahovu odaju počast poginulim pripadnicima, odu u Knin i druženje završavaju kod Gabrića u Ružiću. 

- To što se sjećamo lijepih trenutaka nas na neki način čuva. Jedan detalj koji opisuje pravu sliku 'Oluje' i onoga što je ona značila je kada je jedan naš dozapovjednik bojne, inače akademik i dr. znanosti koji je već prešao u mornaricu gdje je predavao vojsci, čim je čuo da je krenula 'Oluja' obukao se i došao za nama. Iz mornarice su ga pokušali odgovoriti, ali uzalud. Sviće 5. kolovoza i mi gledamo kako netko klapa iza nas s puškom na ramenu kad ono on. Nije bio dio naše postrojbe, ali isto nije mogao izdržati da ne ide s nama u akciju - prisjeća se Gabrić, a Dadić dodaje kako je sličan slučaj imao i on kada ih je na Svilaji pronašao demobilizirani vojnik koji je na ratište došao motorom. 

- Ko zna kuda je on bauljao dok nije stigao kod nas 5. kolovoza. Mogao je poginuti, moglo mu se bilo što dogoditi. To vrijeme ponosa i slave se najbolje može usporediti s ovim uspjehom nogometaša. Svi smo mi tijekom rata čekali taj trenutak, spremali se za njega i kada je on napravljen onako kako je napravljen, veličanstveno, viteški i časno, veselili smo se kao mala djeca kad im daš sladoled. To se ne da opisati, strašno nešto, nešto što se generacijama sanjalo, a mi smo imali tu sreću da to i ostvarimo. U psihologiji je poznato da s vremenom čovjek one ružne stvari pretvori u lijepe. Recimo, digli ste se zorom, drhćete od zime i nakon par godina vam je sve to divno, krasno i idilično kako ste uživali u svježem zraku, a zapravo ste se smrzli. U nekim stvarima smo postali pozitivnije osobe jer nas je rat očvrsnuo, pripremio na neke teškoće koje u životu možda ne bi imali, ali je isto ostavio tragove. Malo nas je ruvina, što bi rekli - kaže Dadić koji je posebno ponosan na svoju suprugu, ali i na sve druge žene i majke bez čije potpore bi teško uspjeli.

- Teško da će se takvo jedinstvo ikada više dogoditi. Žene su nam nosile vunene čarape, malo kave, kolača, svatko dao svoj doprinos. Ja svojoj ženi dižem spomenik. Ostavio sam je s dvoje male djece, položila je vozački, naučila je promijenit plin, osigurače, sve što je trebalo, bila je prisiljena sve napraviti jer nas muškaraca nije bilo. To jedinstvo je to što nam je omogućilo da napravimo to što smo napravili - siguran je Dadić.

Nakon rata Damir Gabrić zaposlio se u Županiji gdje je radio s braniteljima i kaže kako je najveće zlo koje se dogodilo to što su se ugasile tvornice, a s njima i brojna radna mjesta. 

- Mislim da država nije imala lošu namjeru prema hrvatskim braniteljima. Danas se kao najveća zamjerka može čuti kako je netko otišao mlad u mirovinu, ali nije imao drugog izbora i tražio je izlaz za sebe i svoju obitelj. Kada ste u vojsci znate tko vam je neprijatelj, znate da je s vama u rovu prijatelj koji će vam sigurno priskočiti u pomoć, znate tko vam donosi hranu, tko vam zapovijeda, u cijelom ratnom neredu je postojao veliki red unutar vojske i kada čovjek izlazi iz vojske, nema posla on tek tada nakon pakla rata za njega proživljava još veći pakao. Mislim da taj dio nismo najbolje odradili, prelazak iz vojnika u civila, ali možda nitko nije mogao predvidjeti kako će biti i pored najbolje volje taj dio nije ispao onako kako je trebao. Ipak, mislim da smo napravili jedno veliko djelo. Stvorili smo državu, ona sigurno može biti bolja i mislim da sada ide jednim snažnim iskorakom naprijed. Imam dojam da će tek kada nas ne bude ljudi moći suditi o onome što smo napravili. Mi smo subjektivni, ali stvarno mislim da su hrvatski vojnici napravili jedno grandiozno djelo, a Oluja je bila točka na 'I' stvaranja hrvatske države - zaključuje Gabrić.