Osam mu je bilo kad su ga četnici izboli devet puta. Danas, u 92., jedini je živi svjedok pokolja u Gatima

Fotogalerija (72)

Sjećanje na krvavi 1. listopada 1942. Andrija Pivčević nosi već više od osamdeset godina i neće ga zaboraviti do zadnjeg daha. Toga dana, usred vihora Drugog svjetskog rata, okrutna sudbina zauvijek je obilježila Gata i okolna poljička sela.

Združene snage talijanske vojske i četnika popa Momčila Đujića počinile su pokolj nad hrvatskim stanovništvom. Ubijeno je 96 osoba, a među njima osmero djece. Najmlađa žrtva bila je beba od devet mjeseci, najstarija starica od 87. Ljude su poklali, selo spalili.

Preživjelo ih je tek nekoliko. Danas je jedini koji još uvijek može svjedočiti kao očevidac upravo Andrija. Gazi prema 92. godini, polako ali vitalno. Ništa od onoga što je vidio kao dijete nije izblijedjelo. Kao 12-godišnjak je 1945. godine sjeo u klupu za svjedoke i prokazao četničkog zločinca Dražu Mihailovića. Danas svjedoči ponovno – pred nama.

- Bilo mi je osam i po godina. Sićan se svake stope, svake riči, di su nas vodili, šta su nam govorili. Mogu ja danas opet svjedočit - kaže, pa započne pripovijedati.

- Toga jutra doručkovali smo ja, mater i otac. Otac je zna talijanski, reka' nam je da će doć' Talijani. Dogovorili smo da on ostane čuvat kuću, a ja i mater idemo pazit živinu u Dubrave. Prije toga san mora odnit litru mlika jednoj partizanki šta joj je ćer imala kašalj kukurikavac - kaže.

Kad je došao do susjedove kuće, zatekao je pet-šest neobrijanih, zapuštenih vojnika.

- Takve nikad nisan vidija, a nagleda san se i žandara, i partizana, i ustaša. U kući se čulo razbijanje. Ja san ostavija mliko i tija poć materi, kako mi je otac naredija, ali četnik mi reče da stanen. Zapritija da će me ubit - priča. Stao je.

Potom su četnik i talijanski oficir sišli s kata i naredili svima da izađu iz dvorišta.

- Okupili su mene, gazdu kuće, njegovu ženu, brata i još jednog čovika iz Dubrave. Talijan je otiša prema cesti, a nas su poveli seoskin puten, istočno, jedno tristo metri od kuće - prisjetio se. 

Tu je, kaže, počeo pakao.

- Vidili smo da imaju zle namjere. S nama je bija i jedan momak Perišić, ima je petnaest-šesnaest godina i uspija je uteć. Ja san potrča za njin, ali me pogodilo iz puške u bedro i tu san se srušija. Fila - žena od onoga čovika šta je s nama bila - pokušala je pobić priko zidića. Četnik je skočija za njon i ubija je iz pištolja u glavu. Vratija se onda opet prema nama - u dahu nastavlja. 

Danica Miloš držala je u naručju malo dijete. Curici je još nedostajalo deset dana do prve godine. Kraj nje je stajao sin od deset godina, držao se za njezine skute, nije je htio pustiti.

- Četnik se okrenija prema njima. Malo dite je bacija u zrak i nabija na bajunetu. Sina od deset godina i Danicu je zakla. Imala je trideset i šest godina - priča. 

- Doša red na mene. Drža je bajunetu na puški i pita me šta mi je draže - da me ubije metkon ili nožon. Ja san ga molija da me poštedi jer san u matere jedino dite. On je svejedno počeja bosti. Devet puti me ubo bajuneton. Ja san uvatija za nož, ali mi je sve ovde rasika, criva su mi se vidila - gleda u trbuh dok to govori.

Ležao je prekriven leševima tri sata.

- Četnici su šetali ceston, pivali i brojili koliko nas je mrtvih. Danica je još bila živa. U bunilu je ponavljala 'ugljen'. Možda jer je vidila dim svoje kuće koja je gorila - pokušava razumjeti zašto su to bile njezine zadnje riječi.

Jedini koji je ostao neozlijeđen bio je čovjek iz Dubrave – neozlijeđen, ali obliven tuđom krvlju.

- Pita mene jesan živ. Želija je da odemo prema kućama, ali san mu reka da još malo pričekamo jer su četnici bili okolo. Kad je utihnilo, da mi je ruku, podigao me i krenili smo kući - kazao je. 

Andrija se ranjen držao za suhozid. Izdržao je petsto metara do prvih kuća i srušio se.

- Kad mi se iscidila krv, lega san. Tu me naša Mijo Očašić. Da mi je tri kacijole mlika da se okripin. Onda me odveja materi. Doša san do svoje kuće, a u njoj mi otac mrtav leži, još pet-šest njih s njin - rekao je, kao da priča o nečemu najnormalnijem. 

Stavili su ga u košaru, podložili jastuke i nosili ga prema Mosoru, preko mrtvih tijela.

- Rane su mi prali rakijon, previjali me i ostali smo tamo osam dana. Pod Mosorom je skrivećki dva puta doša doktor, a poslin me tetak iz Splita konjem odveja u bolnicu. U kartonu piše da me izboja jedan pijani čovik, jer nisan smija reć da su četnici, zato šta su oni tada surađivali s fašistima - ističe još jedan zanimljiv detalj.

Niti četiri godine kasnije, pred novinarima je pokazivao rane i gledao u oči Mihailoviću. Svjedočio je protiv njega.

- Na suđenju je Mihajlović svalija sve na popa Đujića, da on nije kriv za ono šta se događalo u Dalmaciji. Ali javni tužitelj mu je tada reka: 'Od tvojih grija ne može te oprati ni Sava ni Dunav'. A 2015. godine ga rehabilitiraju – to je njihova sramota, ne naša - poručio je. 

Unatoč svemu, nikada nije mrzio.

- Imam četvero dice, sedmero unučadi i osmero praunučadi. Nikad in nisan reka da mrze Srbina, crnca ili ikoga. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Žena mi je bila dobra i vrijedna, Bog joj da pokoj. Sve nam je bilo dobro u životu i nikad dicu nismo učili mržnji. Sačuvaj Bože - više puta je ponovio. 

Toga kobnog dana ostao je sam s majkom. Bez jednog roditelja ostala su 174 djeteta, a bez oba 25.

- Mater me sama odgajala, uz pomoć dobrih ljudi. Tada su ljudi bili drugačiji - priča. 

Za svih kojih se prisjetio pomolio se danas u župnoj crkvi sv. Ciprijana, gdje je služena misa zadušnica, a potom su položeni vijenci i zapaljene svijeće pred spomen-obilježjem.

Na komemoraciji je bio i Zdravko Vladanović, predstavnik Udruge zagrebačkih Poljičana 'Sveti Jure', koji je prije petnaest godina sudjelovao u istraživanju uzroka pokolja. Kako pojašnjava, desetljećima nakon rata u Gatima je bila prisutna kriva interpretacija.

Prema njegovim riječima, godinama se ponavljala priča da su 'četnici došli iz osvete zbog nekakvog Mačekovog incidenta. To jednostavno nije točno'.

Obilazili su arhive, prikupljali dokumente i stupili u kontakt s talijanskim institucijama. Njihovo istraživanje pokazalo je kako se radilo o tipičnom okupatorskom obrascu odmazde, kakav je, primjerice, primijenjen i u češkim Lidicama.

- Samo nekoliko dana prije pokolja partizani su srušili cestu iz Omiša prema Gatima kako bi spriječili prolaz talijanskih kamiona prema Bosni. Talijanski general Umberto Spigo, tada zadužen za područje Splita, tražio je da se to zaustavi, no kako lokalne hrvatske vlasti nisu imale snage reagirati, Talijani su pozvali kninske četnike kao kooperante u tom poslu. Oni su toga dana prije došli iz Knina u Kopilicu, iz Kopilice u Omiš na svečanu večeru i ujutro su krenuli prema Gatima.

Zašto partizani nisu pokušali spriječiti njihov ulazak u selo, ostalo je otvoreno pitanje. Vladanović smatra da je možda netko politički računao da će zločin natjerati narod da masovno pređe u partizane, ali naglašava da to ne mijenja činjenice.

Kad su prikupili sve dokaze, obratili su se talijanskom veleposlanstvu. Godine 2011. u Gata je došao veleposlanik Alessandro Pignatti Morano di Custoza. Na komemoraciji je zamolio mještane za oprost i zagrlio Andriju Pivčevića. Za Vladanovića, taj trenutak je imao težinu: 'Ne tražimo osvetu, nego istinu. Samo na istini se može graditi mir.'

Ove godine Gaćani i gosti nisu preskočili obilježavanje krvoprolića koje je zauvijek obilježilo njihov kraj. U ime Republike Hrvatske vijenac je položio brigadir Nikša Mikučić kao izaslanik predsjednika Republike. U ime Sabora počast je odao zastupnik Ivan Bugarin, a u ime Vlade zamjenik splitsko-dalmatinskog župana Ante Šošić.

Vijence su položili i gradonačelnik Omiša dr. Zvonko Močić. U ime lokalne samouprave počast su odali načelnik Općine Dugi Rat Tonči Bauk i predsjednik Mjesnog odbora Gata Jakov Pivčević. Cvijeće su položile predstavnice Veleposlanstva Talijanske Republike - generalna konzulica u Rijeci Iva Palmieri i počasna konzulica u Splitu Maja Medić. Molitvu je predvodio župnik don Pero Badrov.

Svim ubijenim Gaćanima, kao i stradalnicima iz okolnih mjesta, zajednički je odana vječna zahvala i pijetet. U Gatima se, 83 godine poslije, opet šutjelo - ali ovaj put u čast živima i mrtvima.