Otvoreno pismo jednom sucu

Napisat ću ti jedno neobično pismo, s nekim izmijenjenim događajima, ali ti ćeš ipak, siguran sam, prepoznati sebe i to koliko si svojim častohlepljem i kukavičlukom pridonio strašnim događajima koji su obilježili i zavili u crno mnoge živote un tvome okruženju. Spirala zla, bez ljudi poput tebe, dragi suče, ni upola ne bi bila toliko jako jaka kao što jest. Ali, ne bih ti sada pisao da nema barem trunke nade za tebe da se iskoprcaš iz te spirale. 

Ti jako dobro znaš što je nedavno učinio onaj čovjek kojeg si prije nekoliko godina oslobodio od optužbe za teško kriminalno djelo. Oslobodio si ga, kako se to ponekad kaže, zbog nedostatka materijalnih dokaza. Da, dobro znaš da je nedavno taj čovjek, nakon što je opljačkao mjenjačnicu u centru grada, pucao u policajca koji je potrčao za njim. Srećom, metak je promašio svoj cilj, ali je zato pogodio petogodišnju djevojčicu koja se, uz svoju majku, nalazila desetak metara iza tog policajca. Zalutali metak pogodio ju je u desno rame, nakon čega se odmah srušila na pod i ostala ležati u lokvi krvi. Njena majka je u trenutku ostala nijema, ne stigavši ispustiti niti prigušeni krik.

Vozila hitne pomoći došla su veoma brzo pa su djevojčicu prevezli do bolnice tek minutu-dvije prije negoli je sasvim iskrvarila. Ipak, iznimnim naporima liječnika i pravim čudom ostala je na životu. U komi je provela punih petnaest dana. Kad se probudila, prvo što je uspjela reći bilo je: 'Mama...'. No, mama joj nije mogla ništa odgovoriti. Mogla je samo plakati i grliti svoju voljenu djevojčicu.

Javnost se, naravno, obrušila na uhvaćenog kriminalca tražeći maksimalnu kaznu za njegovo razbojstvo, umalo i ubojstvo. Tih dana, prije nego je događaj počeo padati u zaborav, tek rijetki novinari su spomenuli tvoje ime u kontekstu moguće odgovornosti. Naime, zapamtili su kako si tog čovjeka, prije nekoliko godina, pod čudnim okolnostima i zakonskim tumačenjima, oslobodio od optužbe za neko teško kazneno djelo. Spomenuli su te, eto, samo oni ljudi koje neki 'moćnici' nisu uspjeli zastrašiti. 

Što se tebe tiče, odavno je, naime, poznat način da se ljudi ušute time što im se ponudi primjerena potkupnina (ili unapređenje) u zamjenu da ne postavljaju suvišna pitanja, da zanemare nepobitne dokaze i da presude po želji nalogodavca. 

Drugi uobičajeni oblik ušutkivanja, ako se radi o malo tvrđem orahu, sastoji se od jednostavno i tajno upućenih poruka, odnosno prijetnji tipa: 'Bolje ti je da šutiš, inače...', 'Ako ne budeš porekao prvotni iskaz, pripazi na sebe... i na svoju obitelj...', 'Ako presuda bude takva i takva, znaš što slijedi...' 

Dakle, stradanje ove djevojčice, dobro znaš, posljedica je tvog častohleplja i tvog kukavičluka. Pao si pri prvoj ponudi, ne dočekavši niti miris prvotne prijetnje. Koja je, stoga, razlika između tebe i tebi dobro znanih i zlih krugova? Ti bijedni i bešćutni 'krugovi' ne znaju ništa o tome da će uskoro 'potrošiti' svu svoju moć i da ubrzano klize prema vodopadu vlastite propasti. Ondje gdje im više neće biti do smijeha i odakle nema povratka. S njima hoćeš? 

Iskreno se nadam da te ovaj tragičan događaj prilično uznemiruje i upozorava da zastaneš nad zlokobnom putanjom kojom i sam hodiš. Možda ti ovaj događaj pomogne da se otrijezniš i doneseš odluku da 'nedodirljive' ljude više ne štitiš. Da više ne pristaješ na bilo čiji pritisak kako bi donio iznuđene, smiješne i nepravedne presude. Nadam se da ćeš shvatiti da prljavo dobivenim novcem i položajem ne možeš nadoknaditi gubitak obraza - i duše.

Prije ili kasnije se moralo dogoditi nešto slično ovomu što se dogodilo nesretnoj djevojčici. Jer kad je obijest nekažnjena, onda ona još više širi svoja krila. I tko zna koliko se tragičnih posljedica, svih ovih godina, još dogodilo, a koje su se zbile i tvojim kumovanjem. 

Pretpostavljam da znaš dobro zakonitost: Ako se zlo ne zaustavi, onda se njegova zloćudna strijela, prije ili kasnije, okomi i na one koji su do jučer bili njegovi najvjerniji pomagači. U prirodi protagonista obijesti je to da, na koncu, izglođu i svoje 'najbliže suradnike', a i same sebe. Kažu da se to zove – bumerang učinak.

Dakle, kad hotimično zakaže bilo tko iz političkog, policijskog ili sudskog lanca, zlo ima slobodniji prostor za svoje djelovanje. Tako, umočene prste u moru zla imaju posebno oni koji su zlo hranili svojom šutnjom, namjernim propustom ili nekim lažnim iskazom.

Dragi suče, sjeti se samo onog mladog i poštenog čovjeka kojega, svojevremeno, ni neki kriminalni moćnici (s kravatom) nisu mogli ničim uplašiti kad ovaj nije htio da tvrtka u kojoj je radio postane žrtva privatizacijske pljačke.  Sjeti se hrabrosti tog mladog i stručnog čovjeka, kao i čvrstine kojom se nije htio pokoriti, čak ni kad su podizali sudske tužbe protiv njega, ne bi li ga iscrpili i uništili mu život. I ti si sudjelovao u tom 'iscrpljivanju' jer si odbacivao, zataškavao i odugovlačio slučaj kad god bi argumentirana žalba 'optuženog' došla do tebe. A 'optuženi', inače dragovoljac u Domovinskom ratu, ne samo da nije bio kriv, nego ga je trebalo nagraditi za časno postupanje. 

Jasno da si i ti si mogao biti nepokolebljiv na svome položaju. Ali nisi. Napravio si loš izbor. Ti si još uvijek u sprezi s onima koji nisu ništa drugo nego bešćutni i opasni polusvijet. Nemam riječi za opisati kakve su sramote, uz tvoju podršku i pomoć, smišljali i provodili. Nakaradna strast za 'imati i vladati' ukrala je njihovo srce i dušu koja će ići u pakao, ako se ne trgnu i pokaju. Jer ako se ne sretnu s Dobrotom i Ljubavlju i padnu na koljena sa suzama u očima, oni će, kao grabežljivi vuci, i dalje gledati kako da rastrgaju koga i domognu slasnog plijena.

Ovo ti pišem jer mislim da za tebe još ima nade i da ti srce još nije sasvim otvrdnulo. Možda i zbog toga što su mi neki ljudi rekli da si još u studentskim danima govorio da ćeš postati sudac, ali ne s motivom da bi se pravio važan i bio jedan od najuglednijih ljudi, već s čistim motivom da u budućnosti donosiš poštene, pravične i pravedne presude. Čuo sam za tu tvoju davnašnju strast da budeš častan, bez obzira tko stajao pred tobom i bez obzira hoćeš li se zamjeriti bilo kome.

Bio si, kažu, jedan od onih koji su htjeli mijenjati svijet, učiniti ga barem malo boljim mjestom za život. Sjećaš se toga, zar ne? Ne mogu to posve objasniti, ali nekako vjerujem da je ta klica, negdje duboko, ostala u tebi. Bez obzira na godine koje su prošle.

Čuj, pa ti jako dobro znaš da je na mjestu one stradale djevojčice mogao biti i tvoj brat, tvoja žena, unuk ili neka druga bliska osoba. I znaš dobro da događaji u životu nisu slučajni. Da nam se neki neriješeni grijesi, ovako ili onako, obiju o glavu ako se ne prenemo i napravimo veliki zaokret.

Ti znaš da sav novac i svi položaji ovog svijeta ne mogu ništa učiniti za čovjekovu istinsku sreću ukoliko taj čovjek sije gorko sjeme. Kao što slatko sjeme donosi sladak plod, tako gorko sjeme donosi gorak plod. To se zove - zakon sjemena. Protiv njega nema jačega.

Ne samo da sve to znaš, već sigurno ponekad razmišljaš kako nisi krenuo onom stazom u koju si se zaklinjao. Sigurno ponekad razmišljaš kako si izdao samoga sebe. Kako imaš ime i ugled u društvu, ali ne i srce koje počiva u miru i nepatvorenom zadovoljstvu. Nažalost, budući se krećeš u miljeu gdje vladaju sve sami patvoreni razgovori, takve misli ostaju zarobljene u tebi. 

Usudio bih se reći da u sebi njeguješ i neku tinjajuću patnju zbog spomenutog nezadovoljstva. Ono će vladati sve dok živiš život u kojem nema mjesta za uzvišenu pravdu, za istinu i hrabrost. I dok toga nema, nema ni čovjeka. Zato nikome tu ne mogu pomoći ni titule ni novci, ni pehari ni doktorati. Tu pomaže samo osobna i živa duhovna katarza.

Znam da ti govorim o kategorijama koje se rukom ne mogu opipati. No, kao što je tvoje poltronstvo i častohleplje urodilo opipljivim i tragičnim posljedicama, tako bi i spomenuta katarza u tvome srcu donijela obratne i opipljive  učinke. Učinke zbog kojih bi, danas-sutra, mogao biti čak - i ponosan. Zbog čega bi se osjećao kao nekoć u studentskim danima.

Ne boj se istine, dragi suče. Napravi iskorak, napravi ono što znaš da je ispravno. Bez obzira na cijenu... Istina je tvoja jedina šansa na putu ka iskupljenju i slobodi. Jer, znamo dobro, čovjek može biti slobodan i kad je u zatvoru, kao što može biti zatvoren i kad je na slobodi. Baš kao što može biti sretan onaj koji nema ništa, a nesretan onaj koji ima sve.

Na koncu, ako Boga nema zašto se baš nitko ne osjeća sretnim kad čini ono što je nepravedno, što je nemoralno i što drugom nanosi zlo? Možda ipak postoji viša pravda kojoj nitko ne može i neće pobjeći. Da, postoji pravedni i savršeni Sudac koji sve i svakog zna i proniče. Tebe, mene, svih nas. Preda Nj ćemo, prilično skoro, doći svi i odgovarati za sve što smo živjeli. Ono što će biti ključno jest to  smo učinili s njegovim pravednim Darom, Isusom Kristom. Bit će, dakle, ključno jesmo li ga svim srcem primili kajući se za svoju obilnu nepravednosti, za odbijanje pokajanja... Za odbijanje Njega samoga.

Da, možeš i ti sada  sada reći: 'Ma, koji Bog... To je priča za malu djecu... Živjet ću ja kako ja hoću... Što mi tko može... Uostalom, ako ćemo o tome, ima i puno gorih od mene...' A moguće je i da imaš neku težinu dok ovo čitaš. Jer slutiš da, napokon, nešto vrijedno moraš učiniti. To bi značilo da još nisi izgubljen slučaj poput mnogih drugih. 

Vjerujem da stradanje ove nevine djevojčice može biti prekretnicom u tvome životu. I da ćeš izaći iz svog zatvora prije negoli ti, iznenada, smrt pokuca na vrata. Prije negoli i ti sam, kao zemaljski sudac, staneš pred nebeskog pravednog Suca kojemu nam je svima položiti račun.'