Ovo je priča o vukovarskom vatrogascu koji ni nakon stravične osobne tragedije, u 80. godini života, ne odustaje od svog poziva

Silvestar Doroghazi danas je 80-godišnjak. Vukovarac je to koji je proživio golemu tragediju kao i većina njegovih sugrađana, ostavši u gradu koji je nestajao pod granatama i u plamenu. Izgubio je sina, bio je u zarobljeništvu.

Prije i za vrijeme Domovinskog rata bio je vatrogasac, a po povratku u Vukovar, 2000. godine, ponovno se učlanio u DVD u kojem je još uvijek aktivni član.

'Završio sam srednju školu za mehaničara. Kada sam odslužio redovni vojni rok za cijelu našu generaciju, iako nam je bilo obećano zaposlenje, nije bilo radnog mjesta u struci. Kako sam imao dobar zanat, odlučio sam potražiti neko drugo radno mjesto te se 1966. zaposlio kod vukovarskih vatrogasaca kao vozač. Položio sam C kategoriju, a onda sam imao obavezu da u roku od dvije godine položim i vatrogasni ispit. U to vrijeme svi su vozači morali biti i vatrogasci. Morali smo proći tečaj u Vukovaru, a ispit smo polagali u Zagrebu i Vukovaru. To su bili moji prvi koraci u vatrogastvu.

Nakon nekoliko godina sam išao u Zagreb u Tehnološku školu kako bih stekao zvanje inženjera zaštite od požara. Trebao sam onda ići na drugo radno mjesto, međutim, ja kao vozač nisam htio ići dalje. Ja kažem mom šefu Mati Vukičević da hoću održavati sva vatrogasna vozila i opremu kao mehaničar, ali da ostajem na radnom mjestu vozača. Malo je negodovao, ali dogovor je ipak postignut', prepričava nam Doroghazi.

Kaže kako su u to vrijeme imali četiri navalna vozila i dvije cisterne, jedan kamion i autobus kojeg je on isto vozio.

'Od svih nas osam vozača, samo smo Slavko i ja imali potrebnu kategoriju', prisjeća se.

Vatrogasni dom je bio na Sajmištu, 300 metra od centra grada. Jedini je problem bio što su početkom Domovinskog rata imali samo jedan izlaz iz vatrogasnog doma. 

'U ono vrijeme se postrojba zvala Teritorijalna profesionalna vatrogasna jedinica Vukovar. U istoj zgradi je bio i DVD. Tako da smo bili svi zajedno. Svi koji su radili u današnjoj javnoj vatrogasnoj postrojbi bili su i članovi DVD-a. Bilo je zafrkancije, druženja, sve smo zajednički radili, organizirali vježbe, nikada nikakvih tenzija nije bilo. Bili smo odličan tim. U sastavu vatrogasne jedinice imali smo i glazbenu sekciju koja je bila u istim prostorijama s nama pa su čak i članovi te limene glazbe bili i članovi DVD-a. Već pred sam rat oni koji su se osjećali da nisu za Hrvatsku, otišli su na drugu stranu. Bilo je podjele, ne mogu reći da nije', kaže nam Doroghazi.

Prisjeća se kako su čak 23 člana postrojbe odmah postali hrvatski branitelji. Među njima je bila i jedna žena, čistačica, koja je također postala članica Garde.

Neki od njih su i poginuli. Jedan se i danas vodi kao nestali.

'Na samom početku smo mogli otići kući. Kasnije su naše familije došle u vatrogasni dom i u njemu smo bili dok smo mogli biti, bilo je sigurnije nego u našim stanovima i kućama. Vatrogasni dom je bio pod paljbom. Kad je gorio Vuteks, mi smo tvornicu gasili, pucalo se po nama. Ne znamo ni tko je i odakle pucao.

Zgrada Vatrogasnog doma snimljena 1997. godine

Išlo se na gašenje kada bi građani zvali. Problem je bio što je naša zgrada bila odmah blizu kasarne. Kako smo imali jedan ulaz u našu zgradu, a bili smo stalno na ciljniku, morali smo dislocirati vatrogasna vozila. Bili smo fokusirani da požar ugasimo što je brže moguće, tako da su intervencije jako kratko trajale. Čim bismo vatru 'stišali', odmah bismo bježali. Glavnina posla tijekom ratnog vremena odnosila se na osiguranje pitke vode za skloništa, posebno se to odnosilo na vukovarsku bolnicu i štab civilne zaštite, ona nam je bila apsolutni prioritet. Skrbili smo o 18 skloništa u kojima su bili civili. Vodu smo osiguravali i stožeru Hrvatske vojske. Posebna ekipa bila je zadužena za dostavu hrane. Gradom se nije smjelo hodati bez dozvole. Samo su na ulici smjele biti hitne službe', kaže nam vukovarski vatrogasac i vozač.

Navodi kako je u tom trenutku bilo vrlo malo vatrogasaca. Poziv na intervenciju oglašavali su sirenama kako bi aktivirali i profesionalne i dragovoljne vatrogasce.

'U normalnim uvjetima do rata, kada bi građanin pozvao na gašenje požara, uzelo bi se od njega ime, prezime, adresa i broj telefona. Za vrijeme rata smo išli bez puno pitanja, na povjerenje. Nije bilo vremena, ni mogućnosti provjeravati tko i zašto zove. Mi smo bili i na liniji razdvajanja 50-ak puta. Kako je neprijatelj dopirao, tako se linija micala, a s njom i skloništa. Tako smo i mi nakon početka rata jako kratko ostali na Sajmištu. Morali smo napustiti taj dio grada i premjestiti se bliže centru', kaže Doroghazi.

Vatrogasni zapovjednik Đuro Ivanković je kontaktirao s prvim ljudima obrane grada.

'I u suglasju s njima mi smo i obavljali zadaće. Vatrogasci su funkcionirali sve dok nije pala bolnica, 18. studenog. Mi vatrogasci tada smo se dogovorili. Imali smo samo jedan kombi, ostala su vozila bila devastirana, neka su nestala. Vozila koja su bila dislocirana su oštećena. Kad Vukovar padne da ćemo tim vozilom bježati dalje u dubinu Hrvatske.

Devet naših vatrogasaca je poginulo obavljajući vatrogasne poslove. Jedan se vodi kao nestali koji je bio smjenovođa, ni danas ništa ne znamo o njegovoj sudbini. Imali su nekoliko članova koji su bili ranjeni', kaže nam Doroghazi.

On je u ratu izgubio starijeg sina.

'Imao je 23 godine, bio je na prvoj crti bojišnice na Sajmištu. Ja sam ga vidio kad je poginuo, ali sam mislio da je samo ranjen. Zvali su me iz bolnice. Zapovjednik Ivanković mi je rekao da me doktor treba. Pitao sam: 'Što je s mojim Borisom?' Zapovjednik mi nije htio reći. Otišao sam doktoru, a on me uputio u zgradu pored bolničke, gdje je bilo njegovo tijelo. U toj zgradi su se odlagala tijela za koja u bolnici više nije bilo mjesta. Bilo je mnogo mrtvih', prisjeća se 80-godišnjak.

Pogibija sina bila je samo jedna od tragedija s kojima se trebao nositi...

'Jedan kolega vatrogasac je poginuo pred mojim očima, točno preko puta bolnice. Pogodio ga je metak. Baš trenutak prije ja sam osjetio kako će se dogoditi neko zlo i pozvao sam ga da prijeđemo u ulaz zgrade preko puta. Na moje oči ga je pokosio metak. To je bio veliki šok', navodi Vukovarac.

Odmah na početku rata mu je izgorjela kuća. Mogao sam je samo bespomoćno gledati.

'Onda sam 7. studenog otišao po vodu u Borovo naselje i više se nisam mogao vratiti u Vukovar. Tako da sam s mlađim sinom, ni sa suprugom nisam mogao kontaktirati. Htio sam niz Dunav proći do bolnice, nisu me pustili. Obalom Dunava je nemoguće proći u Vukovar.

Pad Vukovara sam dočekao u Borovom naselju (Komercu), tako da ni s mlađim sinom ni suprugom nisam mogao kontaktirati. Htio sam niz Dunav proći do bolnice, ali me nisu pustili, rekli su da obalom Dunava nije moguće doći u Vukovar. Odatle sam završio u zarobljeništvu  u Begejcima i Nišu', dijeli s nama tužnu sudbinu ovaj hrabri vatrogasac.

U logoru je bio do veljače 1992. godine, do predzadnje razmjene.

'To što smo bili vatrogasci, a ne naoružani vojnici ništa nije značilo. Samo su nam rekli: 'Vi ste tata Franji vozili vodu'. Tretirali su nas kao 'izdajnike'. Iz vatrogasne postrojbe ipak nisu otišli svi Srbi. Ostao je vozač, vatrogasac i oni su zajedno s nama bili odvedeni u zarobljeništvo.

Na tim ispitivanjima je bilo isto kao da sam bio vojnik. Grozno je to bilo. Teško mi je o tome pričati. I batinanje i svašta. Onaj koji nas je ispitivao sve je te informacije dobio od četnika, naših susjeda, ljudi s kojima smo živjeli i sve je o nama znao. On je ispod stola držao papir i s njega čitao pitanja', prisjeća se Doroghazi.

Nakon razmjene je došao u vojarnu na Črnomercu u Zagrebu.

'Tamo nas je u tom trenutku bilo oko 300. Onda sam otišao u Slatinu. Kada je došlo do mirne reintegracije u Vukovar sam se vratio 2000. godine. Ne mogu uopće govoriti kako sam se osjećao.

Kada sam se vratio vatrogasni dom još uvijek nije bio obnovljen. Ja sam se ponovno učlanio u DVD i do danas u njegovo sastavu. Svake godine jedno naše vozilo odlazi na dislokaciju na Hvar. Ne možemo grad ostaviti bez osiguranja', kaže nam Silvestar Doroghazi, koji unatoč svojoj osobnoj tragediji nije odustao od pomaganja ljudima u nevolji.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija