Pariški masakr i nadahnuće odozgor

O terorističkom napadu u Parizu, koji je zgrozio gotovo cijeli svijet, već smo dovoljno čuli, čitali, gledali. A da je bombaš samoubojica uspio ući na prepuni stadion Saint Denis i aktivirati eksplozivnu napravu pričvršćenu oko struka, tragedija bi bila još veća. Stampedo koji bi zbog panike nastao, učinio bi to da bi se broj žrtava vjerojatno mjerio i u tisućama.

'Abdelhamid je osramotio našu obitelj. Naši životi su uništeni. Zašto bi, za Boga miloga, želio ubijati nedužne Belgijance (Francuze)?', izjavio je otac 28-godišnjeg belgijskog militanta za kojeg se vjeruje da je bio mozak pariškog napada. Zaista, koji je to nagon u čovjeku da kreira takav zločin? Da je u stanju ući na stadion, u koncertnu dvoranu, u autobus, vlak, kafić ili restoran pa raznijeti sebe i što više drugih ljudi? Što je to toliko jako i strašno u čovjeku da bude doveden u stanje fanatičnog vjerovanja kako tim činom čini uzvišenu stvar? Što se to događa u čovjekovom umu da vjeruje kako će zbog svoje krvave misije biti nagrađen rajskom nagradom jer je, gle, umro mučeničkom smrću? 

Ja nemam drugog suvislog odgovora, nego reći da se ovdje radi o čistom i nepatvorenom - Zlu. O Zlu kao živoj sili koja ima jasan cilj i koja zna kako ga ostvariti. Radi se o sili, odnosno o Zlu koje je jače od čovjeka i koje ga s lakoćom obuzme i vlada njime. Pogotovo ako se odmalena napaja doktrinom kako su oni drugi nevjernici ili krivovjernici pa ne zaslužuju živjeti. 

Ponekad je manifestacija Zla tako očita, kao što je slučaj s pokoljem u Parizu, no češće i nije toliko očita. Zlo se, naime, prerušava u razne oblike, među kojima mnogi oblici imaju bezazleno lice. Prisjećam se kako sam svojevremeno i sam bio primamljen ljepotom jednog od poroka, a koji me zarobio svojom neodoljivom i slatkom laži. Da nije bilo Božje intervencije, možda danas ne bih ovo pisao, a niti bih uopće - bio. 

Povezano s tim, moje se obraćenje, među ostalim, dogodilo nakon tri krupne spoznaje. Prva je bila spoznaja da Zlo kao živa osobnost i kao inteligentna sila doista postoji. Druga spoznaja je bila ta da Bog, kao živa osobnost i kao beskrajna ljubav, također postoji. A treća spoznaja je bila u 'otkrivenju' da nisam dobar kako sam mislio da jesam, tj. da sam, kao čovjek, i malen i slab i grješan. Zaključio sam da sam nezaštićen i, sam po sebi, nemoćan oduprijeti se zlim porivima unutar sebe. Zaključio sam, što drugo nego da mi je potrebna pomoć odozgor, od Boga koji se želi smilovati onima koji ga iskreno traže.

Kad već pišem na ovakav način, onda kao kršćanin danas moram reći da Zlo, još od samih početaka, ratuje protiv života. Protiv Istine, Ljubavi, Milosrđa, Dobrote, Slobode... S druge strane, Zlo voli sve što je obrnuto od toga. Voli laž, mržnju, nemilosrdnost, strah i osvetu, ropstvo i kontrolu.

Kad god nešto od navedenog primijetimo u sebi, znajmo da je u nama 'zakačen' eksploziv s potencijalom da raznese i sebe i druge. Na ovaj ili onaj način. Jer Zlo se ne događa samo u Parizu ili Sarajevu. Ono se događa i u 'mirnoj' seoskoj sredini. Kad god brat na brata diže ruku ili psovku. Što je to ako nije zlo? Kad nevjesta poželi da svekrva nestane s lica zemlje zbog par uvredljivih riječi, što je to nego zlo? Ili kad čovjek likuje što je susjedu crkla krava, što je to nego zlo?

Zlo ima mnogo lica i naličja. Ono, strateški govoreći, za glavni cilj ima držati ljude podalje od Boga, Njegovog glavnog neprijatelja. Pritom se nastoji i narugati Bogu. Tako, iza mnogih zločina u povijesti ljudskog roda, stajala su 'najuzvišenija' uvjerenja kako se to radi 'u ime Boga'. Kakva laž! 

Pariški napad Zla, u jednom od svojih najgorih vidljivih oblika, upućuje ne samo na zgražanje, već i na traganje za odgovorima na vrlo osobna pitanja: Postoji li Zlo kao viša sila koja silno vara ljude i čini ih, tako često i tako lako, neljudima? Ako postoji, na koji način sam zaveden njime? Na koji način sam otvorio vrata za Njegovo djelovanje u meni i kroz mene? Ako pariški napad ima svoje nadahnuće odozgor, onda se svakako radi o Zlu koje baš nikoga ne želi ostaviti van svog domašaja.

Možda nas je nevjera u jedinoga istinskoga Boga, Boga ljubavi, ostavila bez 'kišobrana'? Bez zaštite od Zloga. Stoga, vjerujem da nije samo Pariz napadnut. Napadnuta je i naša zemlja, naš grad, naše vlastito srce. Stalno su pod napadom. I to ne od jučer. 

Svojevremeno sam bio u situaciji u kojoj nisam mislio da zlo tako podlo stanuje u mome srcu. Mislio sam da kontroliram situaciju, ali 'situacija' je kontrolirala mene i umalo me bacila u ponor. I, makar bio na vjetrometini zlog utjecaja, bio sam odgovoran i kriv za svoje postupke. Samo me Milost sačuvala od potpunog raspada sistema.

Da skratim, ovaj svijet sve snažnije negira i prezire Krista. Zato sve više ostaje bez zaštite. Pogodno je tlo za svako zlo pa, logično, sve više tone u strah, mržnju, zločin, nemoral... I sve dublje će s tim utezima tonuti ako ne spozna što je zaista najbitnije za njegov život. Ne zaboravimo, tijek stvari kroz život nipošto nije slučajan. 

Na kraju, opet tvrdim, samo prijelaz na Božju stranu donosi Život i plodove drugačije od plodova Zla. Zbivanja oko nas i u nama su prevelika i preznakovita da bismo olako propustili mogućnost 'povezati stvari' i donijeti najbolju odluku u svome životu.

'Bezuman čovjek ne spoznaje, luđak ne shvaća.

  Sve ako bi bezbošci nicali kao trava, i cvali svi što zlo čine,

  određeni su za vječnu propast;

  a ti, Bože, dovijeka uzvišen ostaješ.'  (Psalam 92:7-8)