Ekipa Speleološkog društva 'Špiljar' na čelu s Tonćom Rađom nekoliko se puta godišnje spusti u podzemni dio Dioklecijanovog akvedukta, najbolje očuvanog objekta takve vrste na području Hrvatske. Impresivan je njegov nadzemni dio u dužini od 180 metara koji se vidi na ulazu u Split, a ništa manje impresivan nije ni njegov podzemni dio u kojeg su imali priliku zaviriti tek rijetki sretnici.
Akvedukt ide od izvora rijeke Jadro do Dioklecijanove palače i dug je oko 9,5 kilometara, a za sada je prohodan dio od petstotinjak metara, ali isključivo uz speleološke vodiče i posebnu opremu poput ribarskih čizama i kacige sa svjetiljkom jer su uvjeti u tunelu jednaki uvjetima u špilji. Ekipa Špiljara tijekom godina pomalo je sređivala ulaz, montirali su stepenice i polagano čiste kanal od blata i stijena kako bi ga učinili prohodnijim.
Tonći Rađa snimio je fotografije stalagmita i stalaktita u Dioklecijanovom akveduktu i otkrio zbog čega su posebni.
- Kanal je iskopan u tupini, a ona je nepropusna sedimentna stijena posebnog sastava i budući da nema protoka vode u njoj se ne može ništa formirati. Međutim, kako su se tada svakih 40-50 metara kopali vertikalni otvori iz kojih su se izvlačile ogromne količine tupine, voda je u ovih 1700 godina kapala kroz te otvore, u gornjim dijelovima je otapala vapnenac i nakon 7-8 metara počela ga taložiti u obliku stalaktita i stalagmita. Šahte su zasigane i ima jako lijepih ukrasa - kaže Rađa i ističe kako je ovo posebno važno jer daje mogućnost da se točno ustanovi kolikom brzinom su stalaktiti i stalagmiti rasli.
- To je pitanje na koje mi inače teško možemo dobiti odgovor, ali ovdje točno možemo znati jer je akvedukt napravljen prije 1700 godina. Oni nisu nešto veliki, u skoro dvije tisuće godina formirao se sloj od tri, četiri ili pet centimetara, ovisno o debljini i o vrsti, odnosno je li tanka zavjesa ili je stalaktit. To je posebnost jer u tupini može biti na tisuće iskopanih kanala, ali u njima nikada nema stalaktita i stalagmita - zaključuje Rađa.