Poljudski kukasti križ ne propagira nacizam već se simbolom zla usmjerava pažnja na ljude u kravatama

Kukasti križ na poljudskoj travi naišao je na složne osude, od predsjednice države do nogometnih funkcionera i to je normalna i očekivana reakcija. Ipak, oštra osuda neće doprinijeti razumijevanju problema zbog kojeg se ukazala svastika na poljudskoj travi, kao ni istovjetnih događaja koji su prethodili.

Za početak važno se osvrnuti na neke važne stvari vezane uz ovaj eksces. Split nije fašistički grad, a Europa (UEFA) je posebno osjetljiva na nacističko znakovlje i druge pojave rasizma i nacizma. Suvremeni nogomet konstantno se udaljava od publike, u prvom planu je novac i menadžeri. Navijačku populaciju u Hrvatskoj svakako ne treba podcjenjivati, skup na Rivi je pravi primjer toga jer je okupio ogroman i raznolik broj ljudi kakav nijedan drugi prosvjed ne bi mogao okupiti. HNS je odavno na ratnoj nozi sa splitskim navijačima, sustavno se ponaša centralistički i u svrhu vlastitih interesa. Imajući to na umu, sukob je neizbježan.

Navijači a priori snose teret i stereotip huligana i provokatora. Ipak, znak kukastog križa ne mora biti propaganda nacizma, iako sam znak simbolizira najveće zlo. Ne vjerujem da ideologiju, koja stoji iza ovog simbola zla, pojedinci prakticiraju u svakodnevnom životu izvan stadiona. Ovdje se radi o preuzimanju forme ideološkog aparata, ali dalje od toga se ne ide. U Engleskoj ili nekoj drugoj zemlji koja se nalazi pod budnijim svjetlima UEFA-e i cijelog svijeta, vjerojatno nije potrebno ići ovoliko daleko da bi se privukla pažnja i upozorilo na problem, igrači bi izašli u majicama podrške ili s nekom porukom, ali, nažalost, možda je kod nas bilo nužno otići toliko daleko.

Siromašni Brazilci, buneći se protiv skupog svjetskog nogometnog prvenstva u svojoj zemlji pribjegli su pak prosvjedima i nasilju. Da postoji simbol ili pojava koju bi UEFA drastičnije osudila, vjerojatno bismo na poljudskom i drugim terenima gledali drugačiju ikonografiju. Kukasti križ ovdje funkcionira kao simbol, označitelj, koji skreće pažnju svjetske javnosti na probleme u hrvatskom nogometu. To je upozorenje Europi da se malo pozabavi Hrvatima koji ne nose navijački šal oko vrata već akreditaciju i kravatu. Nažalost, ovaj simbol pogađa u najosjetljiviju točku i zato su mu pojedinci pribjegli, očito svjesni posljedica koje ih zbog toga mogu sustići.

Također, moguće je postaviti pitanje u kakvom odnosu prema ovome stoje sami nogometaši. Govorimo o situiranim igračima, koji plaću zarađuju u najvećim svjetskim nogometnim klubovima i koji se ne trebaju više dokazivati. Za njih više ni novac ne predstavlja motivaciju. Kada bi se među njima pojavio netko tko bi predvodio bojkot koji bi krenuo iznutra, zanimalo bi me kako bi se HNS nosio s tom situacijom. Bi li nastavili s upornošću, pa zamijenili svjetske zvijezde juniorima ili bi napokon odstupili? Ne vjerujem da igrači podržavaju HNS i ne vjerujem da preferiraju igru pred praznim tribinama. Igrači uglavnom šute i suzdržavaju se u komentarima, a šutnja u ovom slučaju znači pristanak, tj. slaganje. Navijači u ovom sukobu imaju loptu, ali možda je vrijeme da ipak nogometaši postignu taj presudni, aktivistički gol.