Hajduk je prije točno 30 godina pobijedio Rijeku u finalu Kupa: Skakali smo, urlikali, svi smo htjeli zagrliti Ramba

Na današnji dan prije točno 30 godina Hajduk je osvojio Kup Jugoslavije, pobijedivši Rijeku u finalu u Beogradu boljim izvođenjem jedanaesteraca 9:80 (nakon 120 minuta je ostalo 1:1).

U spomen na te dane Frane Grgurević je ispisao svoja navijačka sjećanja, koja bi ovog ljeta trebala biti ukoričena u knjigu, a ovom prigodom donosimo zanimljiv odlomak koji se odnosi na događanja tog 9. svibnja 1987. godine:

'Ušli smo na jug nekoliko sati prije utakmice i zauzeli odlično mjesto, dosta bočno i dosta visoko. Stadion JNA sam poznavao od ranije, pa nisam bio nešto fasciniran njegovom arhitekturom i veličinom. Uostalom, bio je manji od Marakane, na kojoj sam također bio tri puta. Marakana je zaista impresivno velika, ali osim onog huka kada je prepuna, a na utakmicama s Hajdukom to je bilo vrlo blizu, ostatak doživljaja nikad mi nije bio impresivan. 

To je i logično, jer smo se tih 80-ih godina upravo udomaćili na Poljudu koji je ne bez razloga tituliran jednim od najljepših i najfunkcionalnijih stadiona u ovom dijelu Europe, pa smo s dosta bahatosti i oholosti na gostovanjima komentirali onih nekoliko stadiona u Jugi (Maksimir, Marakana, JNA, Koševo ...), kao i njive na kojima se igrao nogomet u Zenici, Bugojnu, Banja Luci, Rijeci, Nišu, Titogradu....

Ovoga puta na stadionu JNA nalazili smo se u neprirodnom položaju, na južnoj tribini koja je inače rezervirana za domaće 'grobare'. 

Odgledali smo tako u iščekivanju utakmice Hajduka i Rijeke i finale juniora, tada sam prvi i jedini put u životu navijao za Velež koji je igrao protiv Crvene Zvezde. Beograđani su pobijedili, a broj devet, klinjo Vladan Lukić nam je oduševljeno u počasnom krugu pokazivao visoko uzdignuti srednji prst, pa se i iz tog bezobrazluka jasno vidjelo da ga čeka bogata nogometna karijera, usprkos našim psovkama i kletvama. 

Na jugu je bilo i dosta 'grobara', ali nisu iskazali pretjeranu agresivnost, bilo je nekih čarki, kasnije se pričalo i o pravim okršajima, ali ja ih zaista nisam vidio, nekako sam više bio skoncentriran na samu utakmicu. Osjećali smo se prilično sigurno na tuđoj tribini, jer nas je bilo oko sedam tisuća u bijeloj boji, pa je očito za sve neprijatelje najpametnije rješenje bilo pustiti da odradimo svoj party i u miru se vratimo kući. 

Zato je na 'severu' bilo zanimljivo. Jednu stranu okupirala je Armada, a drugu Delije i u jednom trenutku ispravno su procijenili kako je s druge strane zajednički neprijatelj, pa su zajednički navijali protiv velikog protivnika. Lako za njih, ali cijela sportska javnost, svi su bili na strani Rijeke, očito je postojala želja da se 30 godina prije 'lijepe riječke priče' složi priča o Davidu koji je pobijedio Golijata. Ali uzalud, jednom David, uvijek David - isto vrijedi i za Golijata. 

-------------------------------------------------------------------------------------Serija jedanaesteraca se otegla, došao je red na našeg junaka Ramba, a kratkotrajno ukroćeni Mauro Ravnić opet je počeo s provokacijama i otezanjem prilikom postavljanja na gol crtu. Rambo ga je potcjenjivački čekao s rukama na bokovima i onda hladnokrvno pogodio donji desni kut uz naknadno unošenje u facu riječkom vrataru.

Poveli smo 9:8 i za Rijeku je preostao još samo Paliska. Uslijedio je još jedan snažan udarac po sredini, ali Varvodić ovaj put nije birao stranu. Ostao je na crti i obranio nogom, a onda trkom 100 na sat i preskačući reklame i likove iza branke dotrčao pred našu tribinu.

To ludilo teško je opisati. Skakali smo, urlikali, svi smo htjeli zagrliti Ramba, pa sam sa skoro samog vrha tribine u nekoliko sekundi završio na ogradi, a potom me val opet vratio gotovo do samog vrha. Valovi su me nosili lijevo i desno, grlio sam se s poznatima i nepoznatima, liječili smo frustraciju sušnih 80-ih godina barem tim utješnim nagradama kako smo tada zvali Kup. 

Nakon '84. osvojili smo ga i sada '87. i zadržali kakav-takav kontinuitet. Tako se i Joško Skoblar upisao u trofejne Hajdukove trenere, a treba svakako istaknuti činjenicu kako je i sljedeći osvojeni Kup, onaj posljednji pred smrt bivše države 1991. imao njegov pečat. Iako u Hajduku nije proveo mnogo vremena očito je bilo da se radi o pravom poznavatelju nogometa, ali i velikom radniku - čovjeku s karizmom i rođenom dobitniku.'