Potvrđena osuđujuća presuda za lažnog ratnog invalida: Mora državi u dvije godine vratiti štetu od 16 tisuća eura ili ide u zatvor

Županijski sud u Varaždinu potvrdio je nepravomoćnu presudu splitskog Općinskog suda kojom je Davor M. M. osuđen za prevaru države, odnosno, za lažni vojni invaliditet. Preinačen je dio koji se odnosi na sankciju, i to tako da je produžen rok provjeravanja s tri na pet godina, dok je osuda od godine dana zatvora uvjetno ostala ista. Splitski je sud u presudi naveo da okrivljeni ima dva mjeseca od pravomoćnosti presude namiriti štetu od 16 tisuća eura, dok je sud u Varaždinu nametnuo posebnu obavezu da se šteta namiri u roku od dvije godine. Ako ne bude tako, sud može opozvati uvjetnu presudu i poslati okrivljenog na odsluženje zatvorske kazne.

U presudi se navodi da je 61-godišnji okrivljenik od kraja 2008. do rujna 2015. u nakani da se neosnovano znatno materijalno okoristi Uredu državne uprave podnio zahtjev da mu se prizna status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata zbog ozljede glave i leđa te PTSP-a lažno prikazujući da je 23. studenog 1991. ozljede zadobio tijekom neprijateljskog granatiranja na južnom bojištu kao pripadnik IX. bojne HOS-a iako je znao da to nije istina jer je te ozljede zadobio u tučnjavi u Splitu.

Upravi za obranu je uz zahtjev za izdavanje potvrde o stradavanju priložio neistiniti životopis dragovoljca HOS-a, neistinitu potvrdu o stradavanju pripadnika OS RH i neistiniti prijepis nalaza iz protokola Hitnog kirurškog prijema KB Split u kojima se navodi da je kao vojnik HOS-a zadobio ozljede glave i kralježnice na južnom bojištu iako je bio svjestan da to nije istina.

Ne sumnjajući u istinitost i autentičnost priloženih dokumenata, službenici Uprave za obranu donijeli su rješenje na temelju kojeg mu je izdana potvrda o stradavanju koju je zatim predao kao dokaz u Ured državne uprave u postupku priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata. Liječničko povjerenstvo je na temelju priložene dokumentacije utvrdilo oštećenje organizma od 20 posto pa je Ured državne uprave donio rješenje kojim mu se priznaje status hrvatskog ratnog vojnog invalida s 20 posto oštećenja organizma s pravom na osobnu invalidninu u iznosu od 114,75 kuna mjesečno.

HZZO je, pak, donio rješenje kojim mu se zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane bolešću zadobivenoj u obrani suvereniteta RH priznaje pravo na invalidsku mirovinu od 2.731,87 kuna mjesečno pa mu je tako s osnova osobne invalidnine isplaćeno 13.540,50 kuna, a s osnova bolesti zadobivene u obrani suvereniteta RH invalidska mirovina u iznosu od 107.829,71 kune. Državni proračun oštećen je tako za 121.370,21 kunu.

Razmatrajući žalbe stranaka, sud u Varaždinu je zaključio kako je splitski sud potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te za sve iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge.

Osnovano je otklonjena obrana kao nevjerodostojna i neuvjerljiva. Okrivljeni, naime, tijekom čitavog postupka nije naveo ni jedan konkretan podatak koji bi potvrdio da je uistinu bio na bojištu i da je 1991. zadobio ozljede. Nije naveo čak ni ime voda, zapovjednika ili suborca koji bi mogli potvrditi njegove navode uz opravdanje da se ne sjeća i da je većina nazočnih njegovom ranjavanju danas pokojna.

Splitski sud opravdano je ocijenio predočene dokumentima neistinitima, dok je za sažeti ratni životopis konstatirano da je sadržajno neodređen, kako u pogledu konkretnih bojišta i borbenih zadataka, tako i u pogledu mjesta, vremena i načina njegovog ranjavanja. U ispravi se samo neodređeno navodi da je ozlijeđen u jednoj borbenoj zadaći.

Prijepis iz protokola Hitnog kirurškog prijema i potvrda o stradavanju u proturječju su s preslikom knjige protokola Hitnog kirurškog prijema jer u njemu konstatirano da je 24. studenog 1991. primljen u 5.25 sati s primjedbom da je pretučen iznad Prime u centru i da je došao taksijem.

Dano je za pravo splitskom sudu koji je zaključio da optuženikov PTSP ne potječe iz neposrednih ratnih zbivanja s prve crte bojišnice. Nitko od svjedoka nije posvjedočio da je optuženika vidio na ratištu ili da ima posredna saznanja o njegovom aktivnom sudjelovanju u ratnim operacijama. Jedan svjedok je rekao da ga je viđao u prostorijama HOS-a u Splitu u studenom 1991., dok su dvojica potvrdila njegovu prisutnost u HO-ovom kampu. To, međutim, ne znači automatski da je bio i na bojišnici, zaključio je sud pozvavši se na iskaz svjedoka koji je naveo da su neki završili kamp, ali nikad nisu završili na terenu.

Sud se pozvao i na nalaz psihijatrice koja je provjerila medicinsku dokumentaciju te utvrdila da je okrivljenik na prvi psihijatrijski pregled došao u kolovozu 2000. godine i to zbog napada na radnom mjestu zaštitara. Tek poslije četiri godine je pregledan u Centru za psihotraumu i tek se tada pozvao na sudjelovanje u Domovinskom ratu i da ima psihičke smetnje od 1992. i 1993. godine.