Povijest Kaštela: Trogirski i splitski plemići digli su dvadesetak utvrda kako bi zaštitili težake i ljetinu

Fotogalerija (43)

Da bi zaštitili svoje posjede od provale Vlaha (polunomadskih stanovnika dalmatinskog zaleđa), a kasnije i Turaka, trogirski i splitski plemići kroz 15. i 16. stoljeće počinju graditi utvrde na obali između ova dva grada. Sagrađeno ih je dvadesetak. Cilj im je bio zaštiti težake i sakupljenu ljetinu. Oko ovih utvrda grade se zidine i planiraju naselja za stanovništvo koje se iseljava iz neutvrđenih i neobranjivih srednjovjekovnih sela na obroncima Kozjaka. Dozvole za gradnju davala je mletačka vlast kojoj je bilo u interesu zaštititi težake kako bi se nesmetano odvijale makar i skromne gospodarske aktivnosti. Trogirski plemići imali su posjede i utvrde u nekadašnjem trogirskom Velom polju koje se prostire od Divulja sve do današnjeg Kaštel Kambelovca, dok su splitski plemići i kler imali posjede na području Dilata, odnosno, od Kaštel Kambelovca do solinskog predjela sv. Kajo. Ono što je zajedničko svim kaštelanskim utvrdama jest da su  građene na grebenima u samom moru ili neposredno na obali, sa sjevera su izvorno okružene jarcima i opkopima te povezane s kopnom pokretnim mostom. Svi su kašteli na južnoj strani imali tzv. 'morska vrata' za bijeg pred neposrednom opasnošću. Ispred većine utvrda na obali se razvijaju i naselja sa svojim utvrdama. Danas je u prostoru sačuvano devet utvrda (kaštela) dok su se oko njih sedam zadržala sela te su se razvio današnji grad Kaštela, 'grad od sedan sela'. Ovdje ćemo opisati neke od njih. Za obilazak ovih spomenika nabolje je planirati ugodnu šetnju od par sati s obzirom da se svi nalaze neposredno na ili u blizini šetnice koja započinje u Kaštel Gomilici i završava iza Nehaja.

Kaštel obitelji Lodi u Nehaju

Nedovršena kula Nehaj smještena je zapadno od Kaštel Štafilića na slikvitom rtu koji zaklanja mjesni mandrač - malu luku. Gradnju su u prvoj polovici 16. st. započeli trogirski plemići braća Ludovik i Ivan Lodi. Nažalost, oba brata su ubrzo preminula pa je gradnja prekinuta, ali se oko započete kule razvilo manje utvrđeno naselje koje su naselili izbjeglice pred Turcima, te obitelji uskoka pobjeglih iż Senja. Iako se ponekad kula naziva po svojim graditeljima, u narodu se uvriježio naziv kula Nehaj što se povezuje s nebrigom oko prerano zaustavljene gradnje (hrvatski nehaj - nebriga). Međutim, vjerojatnije je da su kulu tako nazvale doseljene senjske obitelji u spomen na veliku utvrdu Nehaj iznad Senja.

Kaštel obitelji Stafileo (Rotondo) u Kaštel Štafiliću

Godine 1500. započeta je gradnja štafilićke utvrde danas znane kao Kaštel Štafileo ili Kaštel Rotondo, nazvane prema plemićkim obiteljima koje su je imale u svom posjedu. Kada je 1508. godine završena gradnja utvrde pred njom započinje gradnja utvrđenog naselja za zaštitu težaka iz srednjovjekovnog sela Bijaći.  

Vlasnik i graditelj Stefano Stafileo (Štafilić) je, prema predaji, doselio s grčkog otoka Krete te se u Trogiru oženio i postao uglednim građaninom s velebnom gradskom palačom i posjedima u trogirskom Velom i Malom polju. Stafileov grb možemo vidjeti uklesan na natpisu nad južnim (morskim) ulazom u utvrdu i na njemu je grozd grožđa, što potvrđuje njegovo grčko podrijetlo budući da se na grčkom grozd naziva - staphile. Stefanov sin, Ivan, bio je šibenski biskup, ugledni papinski službenik i diplomat koji je između ostalog u Londonu vodio brakorazvodnu parnicu engleskog kralja Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Poljski kralj mu je dodijelio plemićku titulu te mu poklonio ikonu Majke Božje koja je u početku čuvana u samom kaštelu. Danas se slika štuje kao čudotvorna te se čuva u župnoj crkvi. 

Kaštel pripada jednostavnom tipu arhitekture koju karakteriziraju obrambeni elementi na sjevernom dijelu dok se na jugu nalazi stambeni dio. Po sredini sjevernog pročelja izgrađena je kvadratična kula nad čijim se ulazom nalazi Stafileov natpis na latinskom jeziku iz 1508. godine u kojem kaže da je o trošku svoje obitelji podignuo sklonište za sebe i svoje susjede od zakletih neprijatelja kršćanskog imena (Osmanlija), te da ga ostavlja u nasljedstvo sinovima. Na drugom natpisu isti se hvali kako je  pobijedio samog boga mora Neptuna jer je izgradio selo na mjestu gdje su nekada bile morske plićine.

Na južnoj strani nalazila su se vrata prema moru koja su osiguravala bijeg na brodove u slučaju opasnosti. U prizemlju se  prerađivalo grožđe i masline te čuvalo vino i ulje. Utvrda je od 16. st. doživjela brojne promjene, a prostor pred utvrdom je nasut, te se tu danas nalazi mjesni trg zvan Igrišće. Sjevernije od samog kaštela, na sjeverozapadnom uglu bedema koji su nekada okruživali naselje, godine 1603. obitelj Ferro podigla je svoju kulu. Na njenom sjevernom pročelju sačuvani su grb obitelji i natpis o gradnji iznad kojih je balkon na konzolama s baroknom balustradom.

Kaštel obitelji Cipiko (Čipiko) u Kaštel Starom

Godine 1481. trogirski plemić, istaknuti humanist, vojnik i diplomat Koriolan Cipiko dovršio je gradnju kaštela oko koje su se naselili težaci koji su obrađivali njegove posjede u trogirskom Velom polju. Koriolan je gradio kaštel sredstvima koja je stekao u mletačko-turskom ratu na Levantu 1470. - 1474. godine, a koji je opisao u svom djelu 'De bello asiatico' (O azijskom ratu). Natpis nad sjevernim ulazom u utvrdu navodi kako ju je izgradio pomoću 'azijskog plijena'. Uz natpis je uklesan i grb obitelji Cipiko - krilo orla.

Kaštel je izgrađen na hridima u samome moru te ju je s kopnom povezivao pokretni most. Sjeverno pročelje brani ulazna kula dok je stambeni dio reprezentativna dvokatnica. Na južnom  pročelju (u sklopu ugostiteljskog objekta na današnjoj rivi) su vrata koja su služila za brzi bijeg na otoke pred neprijateljem. Zabilježeno je kako su prilikom napada Turaka u lipnju 1512. godine stanovnici sela nakon neuspješne obrane pobjegli kroz južna vrata utvrde na 13 trogirskih brodova koji su došli upomoć na dani znak vatrom. Utvrda je stradala u požaru već krajem 15. st. kada je poginula i Koriolanova žena što je njega nagnalo da, umjesto u velebnoj trogirskoj palači, u ovoj utvrdi provede ostatak svojega života. Nedugo zatim, 1493. godine, Koriolan je kaštel obnovio (o čemu nam govori natpis u dvorištu) te on poprima stilske elemente renesansnog ljetnikovca s trijemom na stupovima koji okružuje unutrašnje dvorište. Nažalost, veći dio trijema je danas zazidan. Južno pročelje otvoreno je lučnim prozorima, a na sredini je postavljen kameni balkon s obiteljskim grbovima na drugom katu. 

Dozvola trogirskog kneza podrazumijevala je i gradnju utvrđenog naselja. Tako je selo utvrđeno bedemom 1507. godine o čemu svjedoči natpis na Balkunu, zapadnome zidu utvrđenog naselja. Prestankom turske opasnosti teren ispred Cipikovog kaštela se s vremenom nasipava, te je pretvoren u seoski trg Brce, do danas najfrekventniji prostor povijesne jezgre Kaštel Starog.

Ne što zapadnije od Koriolanovog kaštela nalazi se kula obitelji Celio-Cega koju je godine 1501. sagradio Andrija Celio-Cega. Na njenom sjevernom pročelju nalazi se natpis o gradnji te grb obitelji (lav). Nad ulaznim vratima je iza 1600. godine sagrađen barokni balkon s balustradom.

Kaštel obitelji Vitturi u Kaštel Lukšiću

Utvrđeni ljetnikovac obitelji Vitturi izgradili su na svome posjedu trogirski plemići, braća Nikola i Jerolim Vitturi uz dozvolu trogirskog kneza Karla Pesara 1478. godine. Dozvola kneza je podrazumijevala i gradnju utvrđenog naselja za težake radi zaštite od turskih provala 'po uzoru na gospodina Koriolana Cipica i gospođu Margaritu'. Stoga i ne čudi da su kašteli ovih obitelji vrlo slični. Samu gradnju financirali su braća Vitturi, mletačka vlast i dijelom sami težaci. Izgradnja je trajala dugo i  kaštela je dovršen je 1564. godine o čemu svjedoči natpis na galeriji u dvorištu -  Braća Jakov i Jerolim Vitturi izgradiše u ovom obliku vlastitim troškovima 1564. Izgrađen je u moru dok ga je od kopna dijelio jarak s morskom vodom preko kojeg se nalazio pokretni most. Kaštel obitelji Vitturi najljepši je primjer ladanjsko-fortifikacijske kaštelanske arhitekture s reprezentativnom stambenom zgradom na južnoj strani te trokatnim obrambenim kulama na sjevernoj strani. 

Uz kaštel Vitturi, dovršeno je 1537. godine i utvrđeno naselje u koje su se naselili težaci srednjovjekovnih sela Ostrog, Lažani i Kruševik. Obrambeni zid naselja prostirao se na tri kopnene strane s kulama na uglovima, a nakon prestanka ratova s Turcima, selo se širi van zidina te se nasipavanjem obale pred kaštelom formira trg - Brce. Kaštel Vitturi obnavljan je od 1993. do 2001. godine te je istom prilikom restauriran breteš nad glavnim sjevernim ulazom, izbačen iz ravnine pročelja s otvorenim dnom kroz koje se na neprijatelja bacalo užareno ulje, olovo ili kamenje. Istovremeno je rekonstruiran i obrambeni jarak te je u arheološkim istraživanjima pronađen i kameni most na koji su se oslanjala pokretna vrata. Kaštel je poznat i po legendi o tragičnoj ljubavi djevojke Dobrile iz obitelji Vitturi i plemića Miljenka koji je živio u obližnjem kaštelu Rušinac. Njihove zavađene obitelji stale su na put velikoj ljubavi. Na mostu pred ulazom u kaštel Miljenka je, neposredno nakon vjenčanja, ubio Dobrilin otac, a nedugo potom umrla je i Dobrila. Mladi ljubavnici su prema legendi pokopani u crkvi sv. Ivana Krstitelja pored Miljenkovog kaštela Rušinca. 

U kaštelu je danas smješten Muzej grada Kaštela i Turistička zajednica Kaštela. 

Kaštel Rušinac

Utvrda obitelji Rosani (odatle mu ime Rušinac) izgrađena je oko 1500. godine, na samoj morskoj hridi. Rušinac je zapravo utvrđena plemićka kuća u koju se izvorno ulazilo na razini prvog kata (ljestvama ili sustavom zidanog stubišta i pokretnog mosta). Danas je Rušinac arhitektonski sklop opkoljen zidom s tri strane. Kompleks čine dvije kuće na jugu (zapadni objekt je izvorni kaštel Rušinac) te vrt na sjeveru ograđen zidom. Zid koji okružuje današnji vrt je ustvari bedem malog utvrđenog naselja koje je imalo i kule  na jugoistoku i jugozapadu. Crkva sv. Ivana koja se nalazi odmah uz sjeverni zid izvan naselja bila je seoska župna crkva, a oko nje je nastalo mjesno groblje. U crkvi su, prema legendi, pokopani nesretni kaštelanski ljubavnici Miljenko i Dobrila!

Kula Cambi u Kaštel  Kambelovcu

Današnji  Kaštel Kambelovac nastao je stapanjem nekoliko  povijesnih naselja utvrđenih pred turskom opasnošću u 15. st. 

Iz tog vremena ostala nam je sačuvana karakteristična cilindrična kula Cambi koja je, kao i cijelo naselje Kambelovac, dobila ime prema svojim graditeljima, splitskoj plemićkoj obitelji Cambi.

Kulu su na otočiću ispred nekadašnje obale sagradili Jerolim i Antun Cambi prema dozvoli splitskog kneza Andrije Grigorija iz 1478. godine. Do danas su sačuvana njena tri kata i mašikul na konzolama na četvrtom. Dok je kula građena kamenom, zid mašikula izrađen je od opeke, kako bi bio što laganiji na kamenim konzolama. S jugozapadne strane izgrađen je zaklon, odnosno dvorište i obrambeni zid s kruništem koje se spominje u ugovoru o gradnji. Prestankom izravne opasnosti oko kule je nastao sklop kuća obitelji Cambi.

Kaštilac u Kaštel Gomilici

Kaštilac u Kaštel Gomilici jedinstveno je utvrđeno naselje na jadranskoj obali izgrađeno u prvoj polovici 16. st. na morskim hridima pred samom obalom. Iako uvelike izmijenjen, predstavlja jednu od najprepoznatljivijih slika Dalmacije.

Kaštilac i utvrđeno naselje, koje kasnije nastaje na kopnu, osnovale su redovnice splitskog samostana blaženog Arnira po kojima se i samo naselje neko vrijeme nazivalo  Castel Abbatissa - Opatičin kaštel. Osniva ga, dozvolom splitskog kneza Bernardina de Ripa iz 1513., opatica Jakobina Grizogono, no sama gradnja započinje tek iza  1529. godine. U dozvoli za gradnju navodi se kako se utvrda gradi zbog turskih upada i pljačke Martologa zbog kojih je smanjen prihod 'jer seljaka malo je ostalo i dijelom su odvedeni od Turaka'. Martolozi (grč. grešnici) su kršćanski plaćenici u turskoj službi.

Kaštel grade majstori iz Trogira za 320 zlatnih dukata. Kamen za gradnju brodicama je dovožen iz Slatina na Čiovu. Gradnja je dovršena 1545. godine te se prema predaji unutar bedema tada sklonilo 17 obitelji iz sela Kozice koje su uništili Turci 10-ak godina ranije. Na sjevernom pročelju i danas se nalazi visoka obrambena kula kroz koju se ulazi u kaštel. Stambeni dio kaštela nalazio se na južnoj strani. Spomenuta kula je zadržala gotovo izvorni oblik s mašikulom za lijevanje ulja ili olova na neprijatelja s vanjske strane. Svi ovi objekti bili su povezani obrambenim zidom s kruništem i unutrašnjim drvenim ophodom. Ulaz u Kaštilac zatvaran je drvenim pokretnim mostom koji se oslanjao na danas rekonstruirani kameni most koji je spajao utvrdu s kopnom. Uz južno pročelje nalazi se objekt u kojem su živjele benediktinke te se do danas zove Koludraška ili Opatička kuća. Tijekom 19. st. i sve do druge polovice 20. st. služila je kao uljara, a ostaci postrojenja za prešanje maslina i danas se vide unutar kaštela. Ostatak utvrde su naselili težaci sela Kozica te su uz obrambeni zid izgradili svoje prizemnice.

Na sredini južnog zida do danas su ostala sačuvana morska vrata uz koja su pristajali brodovi. U trenutku kada prestaje opasnost od Turaka, nekada prizemnice, kuće dobivaju katove. Kuće su se gradile i na kopnu pred Kaštilcem također na prostoru branjenom bedemom s trojima vratima. Maleni trg ispred mosta koji je spajao Kaštilac s kopnom, kao i u ostalim Kaštelima, zove se Brce. Početkom 20. st. prostor Brca je nasut, te je Kaštilac spojen s kopnom, a šezdesetih godina 20. st. rekonstruiran je kameni most. 

Kaštilac u Kaštel Sućurcu 

Kaštel Sućurac je najstarije utvrđeno naselje na kaštelanskoj obali. Splitski nadbiskup Andrija Gualdo gradi na nadbiskupskom posjedu u Dilatu 'u Lučcu, pod Sućurcem', utvrđenje za zaštitu težaka koji obrađuju nadbiskupska polja ugrožena od Vlaha (polunomadskih stanovnika dalmatinskog zaleđa) i lopova.

Iako je u početku oko gradnje imao problema sa svjetovnim vlastima, godine 1392. nadbiskup je podigao trokatnu obrambenu kulu, a u njenom se neposrednom okružju razvila povijesna jezgra Kaštel Sućurca. Godine 1489. splitski nadbiskup Bartolomej Averoldo gradi Kaštilac odnosno utvrđuje obrambenim zidom prostor uz kulu i svoju palaču kako bi svojim težacima stvorio zaštićeni prostor za izgradnju kuća. O gradnji svjedoči natpis nad glavnim ulaznim vratima u palaču. Ovo su ujedno i ulazna vrata u Kaštilac koji povezuje Gualdovu kulu i nadbiskupsku palaču u jedinstvenu cjelinu. Palača je ukrašena gotičkim monoforama i biforom. 

Nakon Averoldove gradnje i utvrđivanja šireg prostora oko palače započinje naseljavanje tog prostora gdje težaci podižu svoje nastambe. Mjesni trg se oblikuje na južnoj strani nadbiskupske palače, a do danas je sačuvan njegov indikativan naziv - Podvorje.

Provale Turaka nagnale su splitskog nadbiskupa Bernardina Zanu da 1583. godine izgradi drugi obrambeni pojas s bedemima i kruništem istočno od Kaštilca dok se treće ojačanje zidina događa 1685. godine. Iako se u početku Kaštel Sućurac nazivao Castrum Archiepiscopalis, odnosno Castello dell' Arcivescovo (Nadbiskupski kaštel), naziv Sućurac javlja se prvi put u prvoj polovici 16. st. te nastaje kao sjećanje na srednjovjekovna sela oko crkve sv. Jurja na Putalju, na padinama Kozjaka iznad današnjeg naselja. Krajem 17. st. prestaje turska opasnost pa utvrde Kaštel Sućurca gube svoje značenje i primarnu funkciju, a Sućurani počinju graditi kuće izvan zidina. 

U kaštelu je danas smješten dio Muzeja grada Kaštela.