MILANOVIĆEVA OBITELJSKA POVIJEST I POLITIČKI PUT Sve je tu: partizani, ustaše, Hrvatsko proljeće, Tuđman, Sanader, Račan, Gotovina...

Fotogalerija (25)

Zoran Milanović ušao je u drugi mandat kao predsjednik Republike Hrvatske. Nakon što je na izborima doslovce 'pomeo' Dragana Primorca, nije iznenadio samo protivnike nego i sebe i najvjernije pristaše. Drugom pobjedom na predsjedničkim izborima u kojima je  'zacrvenio' sve županije postao je fenomen hrvatske politike posljednjih 20 godina. Milanović, očito, ima toliko jaku osobnost i političku snagu da je sve vezano za njega zanimljivo hrvatskoj javnosti. U ovom tekstu kojeg objavljujemo povodom inauguracije predsjednika bavimo se poviješću njegove obitelji, njegovim inicijalnim ulaskom u hrvatsku politiku te osvajanjem najprije 'crvenih' duša u SDP-u, a potom i cijele Hrvatske.

Milanovićevi preci, podrijetlom iz Rame, u 17. stoljeću su s Livanjskoga polja prešli Kamešnicu i došli u Cetinsku krajinu. Naselili su se u Glavice pokraj Sinja. Fra Andrija Kačić Miošić opjevao je borbu s Turcima Milanovića i njihov dolazak u Cetinsku krajinu:

'Tri brajana, tri Milanovića... Silnoga su cara ostavili, pod duždevo krilo pribignuli, sobom triest kuća dovedoše, u Cetini selo naseliše'. 

Bilo je to selo Glavice. 

Djed hrvatskog predsjednika Ante Milanović (1910.-1992.) bio je seljak koji je obrađivao malo zemlje i držao stoku. On i brat Ivan, zvani Kršćan zbog toga što se uvijek križao prije i poslije jela, rano su bili indoktrinirani komunističkim idejama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata borili su se u partizanima. Ivan je bio prvoborac i dogurao je do komesara Druge dalmatinske brigade dok je Ante, djed političara Zorana Milanovića, nakon što su ga Talijani uhitili i pustili, pobjegao u partizane u Bosnu. Braća su se srela u Trstu 1945. Ante je, ogorčen na Srbe, preminuo tijekom rata 1992., a Ivan u Beogradu početkom 2011. Zoran Milanović mu je bio na sprovodu. 

Povijest obitelji po majčinoj strani, senjskoj lozi 

Na formiranje stavova i svjetonazora mladog Milanovića bila je odlučujuća sinjska, očeva obitelj, s težačkom i komunističkom prošlošću. Međutim, jakog utjecaja je imala i majčina građanska obitelj iz Senja, hrvatskog grada s malo mletačkog utjecaja.  Milanovićevi preci po majčinoj strani u Senj su došli sredinom 19. stoljeća i vezali se za grad uskočke tradicije. 

Milanovićev pradjed po majci, Josip Matasić, podrijetlom je Ličanin, iz Sinca, pokraj vrela Gacke. Bio je ravnatelj škole u Petrovaradinu. Nakon umirovljenja, vratio se u Senj, gdje je umro i gdje je pokopan. 

Njegov sin Stjepan Matasić, djed Zorana Milanovića, rođen 1892. godine, studirao je ekonomiju u Beču, ali je na kraju unovačen za vrijeme Prvog svjetskog rata. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije radio je u jednoj banci u Senju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1943.,  Stjepan Matasić poginuo je prilikom njemačkog bombardiranja Senja, kojeg su partizani nakratko osvojili. Iza njega je ostala udovica Marija Maša Matasić koja je od muža bila mlađa 21 godinu. Marija, djevojačkog prezimena Glavaš, podrijetlom je iz Krasnog na Velebitu. S Matasićem je imala troje djece. Godine 1947. Marija Maša je morala zbog  maltretiranja komunista napustiti Senj te se s djecom preseliti na Sušak. 

Potom se udala za Petra Plišića iz Ličkoga Lešća, koji je podigao njenu djecu, Milanovićevu majku Ginu i ujake Antu i Stjepana. 

Plišić je, naime, bio u ustašama, a za vrijeme jednog dopusta u Lešću su ga 'pokupili' partizani te je s njima završio u Trstu. Poslije završetka rata netko ga je prijavio zbog 'izdaje' te je završio u zatvoru u Novoj Gradiški, gdje je odležao nekoliko godina. 

No, Plišić je, poslije izlaska s robije, otišao na privremeni rad u Njemačku te je poslije, zajedno s Marijom Mašom Matasić, 1954.,  kupio kuću u Dubravi pokraj Zagreba gdje su se preselili. 

Plišić je umro 1972. u 51. godini. Budući da je bio puno mlađi od Marije Matasić, poznanici su se ili divili ili čudili Plišiću koji ju je uzeo za ženu i podigao njenu djecu. Iako je predsjednik Zoran Milanović izjavio da mu je djed bio u 'ustašama', to nije posve točno jer mu Petar Plišić nije bio biološki predak. 

Kći Marije Matasić Gina (majka političara Zorana Milanovića) dobila je ime po baki Georgini, ali joj je u vrijeme NDH u dokumente upisano ime Đurđica pa je tako i ostalo. Ginin stariji brat Ante rođen je 1938., a mlađi brat Stjepan rođen je 1941. godine. 

Đurđica Matasić je, poslije završetka osnovne škole, nastavila pohađati srednju učiteljsku školu u Zagrebu. Poslije je završila i visoku pedagošku školu i kao nastavnica  predavala u osnovnoj školi.

Ujaci Zorana Milanovića, Ante i Stjepan Matasić završili su, pak, Ekonomski fakultet u Zagrebu. 

Ante Matasić, stariji Milanovićev ujak, želio se oprobati u diplomaciji te se javio na natječaj koji je 1964. raspisao Savezni sekretarijat za vanjske poslove (Ministarstvo vanjskih poslova Jugoslavije) za mjesto u Pekingu. Tada se, naime, kadrovima iz Hrvatske otvorilo više prostora u diplomaciji. 

U Pekingu su mu rođena i djeca, sin Hrvoje i kći Sonja, dakle Milanovićevi prvi rođak i rodica, koja se poslije udala za Gordana Jandrokovića, sadašnjeg predsjednika Sabora. 

Milanovićevi preci po majci, osim izuzetaka, nisu bili toliko indoktrinirani komunizmom, više su gurali građansku priču. 

Bili su učitelji i vojni časnici (šukundjed i njegov blizak rođak, koji su završili Terezijanum u Bečkom Novom Mjestu). Njihove karijere Zoran Milanović je proučavao u Bečkom arhivu. Vojne škole su za hrvatske pučane i težake značile izlazak iz siromaštva. Postati časnikom carske vojske značilo je imati redovnu državnu plaću i kakvu takvu perspektivu. 

Nakon završetka Drugog svjetskog rata rata, lijevim idejama indoktriniran je i otac Zorana Milanovića, Stipe Milanović, rođen 1937. 

Stipe Milanović u KP je  primljen kao 17-godišnjak u Glavicama. U Zagrebu je upisao ekonomiju i bavio se politikom. 

Kad je Miko Tripalo 1964. postao prvi čovjek zagrebačke partije, šef kabineta mu je bio Stipe Milanović, a poslije i tajnik Komisije za privredu u  komitetu Grada Zagreba... 

Stipe Milanović bio je kum i prijatelj Vladimira Veselice, brata poznatog disidenta Marka Veselice. Braća Veselica bili su ključni ljudi hrvatskog nacionalnog buđenja 1971. za vrijeme Hrvatskog proljeća. Nakon što se Tito obračunao s 'proljećarima', počeli su progoni i ispitivanja. 

Stipe Milanović je 25. ožujka 1972. pozvan na informativni razgovor u centar Službe državne sigurnosti (SDS) Zagreb, u Đorđićevu 4. Udba je željela saznati nešto više o braći Veselica. Na tom informativnom razgovoru, bojeći se za sebe, Stipe Milanović zanijekao je bliskost i povezanost s braćom Veselica. Nije ih cinkao, ali se odrekao vjenčanog kuma Vladimira. Počeli su se opet družiti 1990.

Kršten bez znanja roditelja

Stipe Milanović je s Đurđicom (Georginom) Matasić dobio Zorana  1965. No, kako je dijete povremeno čuvala Marija Maša, Đurđičina majka, baka je odlučila krstiti unuka Zorana. Tako je Zoran Milanović kao jednoipolgodišnje dijete tajno kršten u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Kršteno ime mu je Marijan. Baka i mlađi ujak Zorana Milanovića tada su se zarekli na zavjet šutnje. Roditelji su tek 1990. saznali  da im je sin Zoran kršten. 

Stipe Milanović je za vrijeme komunizma bio i direktor Prvog računalnog centra, generalni direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER), a poslije 1984. u CER-u je bio voditelj sektora za dugoročni razvoj Zagreba. U vrijeme socijalizma slovio je kao stručnjak za gospodarska pitanja. Milanovićev otac Stipe bio je i predsjednik Odbora  za izgradnju Koncertne dvorane Lisinski. Za vrijeme socijalizma često je ulazio u javne polemike s vladajućim strukturama. Na vlastiti zahtjev isključen je iz Partije 80-ih godina pod obrazloženjem da je nezadovoljan radom struktura. 

U to vrijeme imao je stan na Trnju pa je Zoran Milanović tako odrastao u kvartu u kojem su živjeli brojni oficiri JNA i radnici.

Osnovnu školu upisao je školske godine 1973., a osmi razred završio školske godine 1981. Pohađao je OŠ Marina Držića. Kad je pošao u školu, Zoran Milanović je izabran za predsjednika razreda, ali se brzo potukao s nekim učenikom pa mu je nastavnica ironično dobacila da je to 'odličan početak'. 

Kao dijete, Milanović je volio sve sportove, košarku, nogomet... A kao tinejdžer pet godina se bavio boksom i četiri godine igrao u  NK Trnje. Uza sve, bavio se još i atletikom te bacanjem kugle. Jednostavno, imao je previše energije koju je negdje morao potrošiti. 

Srednju školu Milanović je upisao 1981. i to u  Centru za upravu i pravosuđe (CUP) pa je 1985. stekao zvanje upravni referent. Prvi, drugi i četvrti razred završio je odličnim, a treći vrlo dobrim uspjehom.  Najbolji je bio iz pravnih predmeta.

Pravni fakultet Milanović je upisao 1985., potom je otišao na u JNA  na odsluženje vojnog roka. Vojni rok je služio u Beogradu kao 'gardist'. U vojsci je primljen u Komunističku partiju.

Bio je odličan student i odlično je govorio engleski. Majka mu je, naime, bila profesorica engleskoga. 

Na kraju studija, Milanović je, zajedno s kolegom i kolegicama,  Sinišom Petrovićem, Tamarom Čapeta i Dubravkom Bojić,  postigao veliki uspjeh na natjecanju iz međunarodnog prava u Den Haagu gdje se simulirao spor između dvije države. Zahvaljujući pobjedi na natjecanju u Haagu 1990., grupa je dobila rektorovu nagradu. 

Iako ga je politika jako zanimala, početkom 90-ih Milanović se nije odlučio angažirati u SDP-u. Bavljenje politikom se za njega  završavalo raspravama o demokratskim promjenama i previranjima unutar SKH-SDP-a. Najviše ga je zanimalo tko je taj političar koji se može suprotstaviti Miloševiću. 

Milanović je diplomirao 1991. i jedno vrijeme bio nezaposlen. Te je godine upoznao i djevojku Sanju Musić, koja mu je poslije postala supruga. Prodavao je usisavače kako bi mogao otići s djevojkom na more. 

Ipak, brzo je postao pripravnik na Trgovačkom sudu u Zagrebu gdje se zadržao tek nekoliko mjeseci. Otišao je sa suda pod obrazloženjem da 'njima ne želi kuhati kave nego učiti'. 

Otac HDZ-ovac

U to vrijeme i Milanovićev otac Stipe imao je problema jer je kao pomoćnik ministra ušao u sukob s ministrom prosvjete, kulture i sporta Vlatkom Pavletićem... Zanimljivo je spomenuti da se početkom 90-ih godina Stipe Milanović učlanio u HDZ te u javnim medijima, posebno u Vjesniku u rubrici 'pisma čitatelja', branio politiku predsjednika Tuđmana. 

Kako su u Ministarstvu vanjskih poslova, nakon međunarodnog  priznanja RH, bili potrebni školovani kadrovi uslijedila je potraga za mlađim, školovanim ljudima, koji poznaju međunarodno pravo i koji govore  jezike. 

Ministarstvo je u prvoj polovici 1993. vodio Zdenko Škrabalo (Mate Granić je bio ministar od druge polovice godine). A kad je Ivan  Šimonović došao na mjesto pomoćnika ministra, Škrabalo je od njega tražio da 'regrutira' mlade pravnike koji znaju jezike. 

Za dobivanje posla ključni su bili uspjeh na fakultetu i intervjui  s pomoćnikom ministra Šimonovićem. U Ministarstvo su tada došli Zoran Milanović, Andrej Plenković i ostali. Pred novim diplomatskim kadrovima, Ivo Sanader je tada održao žestoki domoljubni govor. 

Kako je radio u Odjelu za mir i sigurnost, Milanović je otišao u mirovnu misiju OSS-a u Nagorno Karabah, u Azerbejdžan, gdje se zadržao mjesec i pol. Milanović je 1996. postao savjetnik u hrvatskoj misiji pri NATO-u i EU u Bruxellesu gdje se zadržao četiri godine. Za tu poziciju Tuđmanu ga je preporučio Zlatko Canjuga. Misiju u Bruxellesu je vodio Janko Dobrinović Vranyczany koji je bio zadovoljan Milanovićem.   

U Bruxelles je Milanović otišao sa suprugom Sanjom, dakle tri godine poslije vjenčanja. Tamo je upisao i završio poslijediplomski studij europskog i komparativnog prava. Njegova žena Sanja je, pak,  magistrirala na Université Libre de Bruxelles. 

Kad je posrijedi obiteljski život, Milanović je u braku sa suprugom dr. sc. Sanjom Musić Milanović. Bila je epidemiologinja u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, predavačica na Medicinskom fakultetu itd. Počeli su hodati početkom 90-ih. Imaju dva sina, Jakova (rođen u Bruxellesu 1998.) i Marka (rođen u Zagrebu 2005.) 

Sanja Musić Milanović vuče podrijetlo iz Dalmacije po ocu Ivanu,  koji je iz Lišana Ostrovičkih u Ravnim kotarima, a po majci Ani iz Hercegovine, iz Gruda. Sanjin ujak Miše Matić bio je vlasnik 'Vrutka'. 

Podsmijeh u MVP-u i Račanov poziv

Krajem 1999. Milanovići se vraćaju u Zagreb. Zoran se odlučio politički angažirati i učlaniti u SDP što je u MVP-u izazvalo podsmijeh. Nakon što je SDP izgubio izbore 2003., Milanović je odlučio napustiti  MVP i prihvatiti poziv Ivice Račana da se profesionalno angažira u radu stranke. 

Do 2006. u stranci je imao nevažne dužnosti, a onda je došlo do preokreta. Račan ga je 2006. imenovao za  koordinatora medijskih aktivnosti (medijske strategije i analize) u proširenom Uredu odnosa s javnošću SDP-a. Bilo je to veliko iznenađenje za istaknute članove u stranci. 

Kad je Račan travnja 2007. zbog bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, uslijedila je otvorena utrka za njegova nasljednika. Odluka Glavnog odbora da se održi izvanredna izborna konvencija SDP-a bila je dobra vijest za Milanovića. On je objavio kandidaturu. Imao je podršku Račanova sina Ivana. No, pobjedu mu je osigurao Igor Dragovan koji poznaje tehnologiju unutarstranačkih izbora. Dragovan je udvostručio broj delegata za izbornu konvenciju i Milanović je pobijedio. Na unutarstranačkim izborima pomogao mu je i Slavko Linić, ali ne zato što je njega htio nego zato što nije podnosio Željku Antunović. 

Poslije pobjede u utrci za mjesto prvog čovjeka SDP-a, Milanović je ušao u izbornu utrku 2007. Kampanja je bila oštra i prljava, a Sanader je dominirao političkom scenom. Međutim, Milanović se nametnuo. Usprkos jakom SDP-u, HDZ je bio jači. 

SDP se tijekom kampanje dao 'upecati' na tipične HDZ-ove političke 'udice'. Otvaranje tema o Crkvi i dijaspori na glup način koštalo je SDP izbora. Neki SDP-ovci su izjavljivali da vjeronauk treba istjerati iz škola što je šokiralo hrvatske birače. 

Nakon što je izgubio izbore, sljedeći Milanovićev potez je bio  instaliranje Josipovića za SDP-ovog kandidata na predsjedničkim izborima 2009. 

Na parlamentarnim izborima 2011. Milanović je pobijedio. Međutim, recesija i gospodarska kriza su mu donekle vezale ruke. Ipak, trebao je i morao biti odlučniji u provođenju reformi. 

Nije mu trebala najava privatizacije iliti monetizacije autocesta niti najava uvođenja 'outsourcinga', plaćanje vanjske usluge, u zdravstvu i slično. Hrvatska je stagnirala. 

U čisto političkom i ideološkom smislu imao je i pogreške i dobre odluke. Pogreška je, primjerice, bila imenovanje Željka Jovanovića ministrom znanosti, obrazovanja i sporta. On se na priglup način stalno svađao s hrvatskom javnošću, nametao stvari u odgoju i obrazovanju koje su suprotne hrvatskoj tradiciji, obećavao da će isušiti kaljužu u nogometu i slično. Milanović je 'slučaj Jovanović' riješio tako što ga je potjerao iz ministarstva. Međutim, kad je riječ je o 'lex Perković', odnosno zakonu koji je trebao zaštititi bivše šefove Udbe, Perkovića i Mustača, od izručenja Njemačkoj, Milanović je napravio veliku pogrešku. Sukob s Europskom komisijom oko uhidbenog naloga završio je tako što je Milanović, na kraju, popustio. 

'Drugačija' hrvatska ljevica

Dobar Milanovićev potez je i taj što je smijenio ministra financija Slavka Linića, odgovornog za nepravilnosti u tzv. predstečajnim nagodbama na štetu države, i imenovao ministrom Borisa Lalovca. 

Radikalizacija u vezi ćiriličnih natpisa u Vukovaru Milanoviću je nanijela političku štetu. Postavljanje ćiriličnih ploča pokazao se kao preuranjen čin koji je otvorio ratne rane. 

Dobra Milanovićeva odluka je i odustajanje od arbitraže sa Slovenijom u vezi razgraničenja budući da su Slovenci 'zagadili' arbitražni proces. Usto, Milanović je pokazao da hrvatska ljevica ne mora biti protunacionalna i da monopol nad hrvatstvom ne moraju imati samo desne stranke.

Kao predsjednik Vlade RH izlazio je, primjerice, ususret obrani generala Gotovine i Markača u svakom pogledu. Posrednik s odvjetničkim timom generala Gotovine i Markača bio je Ante Kotromanović. 

Organizacija mimohoda u Zagrebu povodom 20. godišnjice Oluje  također mu je donijela simpatije hrvatske javnosti. Tada je predsjednica bila Kolinda Grabar Kitarović. Tijekom premijerskog i prvog predsjedničkog mandata Zorana Milanovića svašta se dogodilo i Milanović je prošao puno toga. Nažalost, učio je iz vlastitoga, a ne iskustava koje su već prošli hrvatski političari. Primjerice, Milanović je politički u međuvremenu jako evoluirao u mišljenju koje se odnosi na ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH. 

Kad je posrijedi pozadina sukoba između Milanovića i Plenkovića, stvari su vrlo jasne. Prilikom afere 'Klub u Slovenskoj 9' Plenković, predsjednik Vlade RH, i Danijel Markić, ravnatelj SOA-e, nisu htjeli dostaviti Milanoviću informaciju da je Dragan Kovačević, tadašnji predsjednik uprave JANAF-a, pod obradom. Naime, predsjednik Vlade Plenković, odnosno SOA, morala je proslijediti informaciju i predsjedniku države. Kako to nisu učinili, Milanović je 'poludio'.