Slučaj Kašjuni, ili kako namjeravamo obraniti vlastiti grad
Tjedni pregled Piše: Damir Petranović

Slučaj Kašjuni, ili kako namjeravamo obraniti vlastiti grad

Bijes zbog otimačine gradske plaže i promptna reakcija uspaničenih političara dokaz je jednome: građanski angažman ima smisla

PONEDJELJAK Buna

Kako to izgleda kada građani dignu svoj glas, valjda smo najbolje mogli vidjeti ovih dana na Kašjunima, plaži koju je Županija - prevedeno, HDZ - pod dvojbenim okolnostima dao u dugogodišnju koncesiju svom stranačkom kolegi i prijatelju Anti Doliću. Samo jedan amaterski video bahatog ponašanja redara i čuvara parkinga, odnosno novog 'gazde' ove plaže, bio je dovoljan da nadležni mrdnu guzicom: sada je najednom otkriveno da koncesionar ipak nema pravo regulirati promet na Kašjunima, da ni masivne ležaljke ne bi smjele okupirati žalo i blokirati kupače-domoroce, a tek treba vidjeti kako će se tretirati kontejneri, pontoni, šatori za masažu i razna čuda koja su u rekordnom roku ovdje postavljena.

Ukratko, građani su dali do znanja da neće podnijeti okupaciju i za civilizaciju je to malen, ali za Split gigantski pothvat. Iz ovog slučaja dobili smo i jednu pouku: političari će se ipak bojati javnosti ako je ona glasna i jasna. Pogotovo u njima nezgodnom predizbornom vremenu.

Stoga - snimajte, slikajte, pišite, bunite se, vrištite, upozoravajte i negodujte. Jedino tako neće nam do kraja oteti naš grad. 

UTORAK Tragovi

Skoro milijun kuna gradonačelnik Ivo Baldasar podijelit će organizatorima triju manifestacija (Splitski festival, Krnjeval, Mali Split), što samo po sebi možda i nije sporno da ne znamo kako se oni odabiru.

Ponovno preko Turističke zajednice i ponovno bez normalnog javnog natječaja.

Dapače, u zadnjoj godini mandata odlučio je da se trag njegovog ponašanja ima osjetiti i u godinama koje dolaze, pa će ove koncesije dodijeliti na iduće tri godine. Mašala.

SRIJEDA Veliki brat

Mašala i za Big Brother koji će nam se događati u gradu. Po uzoru na Bandića, i Baldasar je odlučio postaviti videonadzor na svakom kutku jezgre, od Matejuške do Pazara i od kazališta do Đardina.

Nije baš sasvim jasno čemu će kamere služiti osim eventualno zadovoljenju voajerskih potreba: niti nam se u centru grada zbiva teški kriminal, niti postoji potreba za brojanjem prometa ili daljinskim navođenjem komunalnih redara.

Možda je ovo samo najzgodniji put do veće preglednosti događanja u jezgri, odnosno dobar alat kako bi se pronašlo još pokoje mjesto za nasaditi kiosk, štand, frižider, štekat ili kakav 'sajam' s neograničenim rokom trajanja. Da im je bilo do stvarnog uvođenja reda, u Banovini su kamere mogli odlučiti postaviti na stvarne neuralgične točke - recimo, Žnjan... 

ČETVRTAK Obraz

Da, Žnjan: ovog tjedna domaće Društvo arhitekata - ono u kojemu su inicijativu i vlast preuzeli mladi kadrovi izrasli na našem fakultetu, s očito većim senzibilitetom za grad i puno manjom željom za vlastitim ugrađivanjem u prostorne i arhitektonske 'kombinacije' - sebi i svojoj struci pošteno je osvjetlalo obraz.

Jasno, glasno, artikulirano i argumentirano progovorili su o hororu koji nam se pred očima odvija na najvećoj gradskoj plaži i brutalno upropaštenom gradskom resursu.

Trebalo je tek proučiti urbanističke planove koji jasno određuju što se i gdje može graditi na Žnjanu, trebalo je informirati se o ovlastima raznih inspektora i nadležnih institucija na svim nivoima, pa samo iznijeti informacije u javnost i pustiti da se zaključak nametne sam od sebe.

Kaos nije 'simpatičan kreativni nered', kako će se izraziti gradonačelnik, niti posljedica bezvlašća, već dosta jednostavnog spleta događanja kojim gradske, županijske i državne institucije vrlo otvoreno pogoduju privatnim nauštrb javnih interesa.

Nema tu puno filozofije: Grad izdaje koncesijska odobrenja za koja zna da se neće poštivati, Županija se pravi blesava, pomorski inspektori ne rade svoj posao, a država - koja ima i bagere za rušenje i papire kojima ih može pokrenuti - punih osam godina ne mrda prstom i promatra kako problem raste geometrijskom progresijom.

Društvo arhitekata Splita svoje reklo - nakon ovoga, čisto sumnjamo da će ih itko iz vlasti ikada zamoliti za mišljenje ili pomoć.

PETAK Uzaludnost

Sami žnjanski ugostitelji, naravno, nisu glavni krivci za cijelu situaciju: ljudi su se samo uklopili u splitske standarde ponašanja, nesvjesni da će dugoročno i sami imati štetu kao i oni koji su bespravno gradili viletine do kojih ni desetljećima kasnije nije moguće probiti pristojan komad asfalta.

Oni sami već su prešli i u očekivanu drugu fazu: organizirali su se u udrugu i sada već javno traže da se 'popiše i zadrži zatečeno stanje' - prevedeno, da im se legaliziraju neimarski pothvati na obali i da se budućnost prostora od stotina i stotina tisuća kvadrata, ali i desetaka tisuća građana kojima je ovo rijetki izlaz na more - prilagodi njihovoj viziji megaštekata na samom žalu.

Sve je to, kažemo, poprilično očekivano - jednako kao i bizarna reakcija odgovornih, ovaj put dogradonačelnice Aide Batarelo.

Ona je sasvim otvoreno priznala da na Žnjanu vlada princip 'ako prođe, prođe' i da 'situacija nije od jučer'. Čak je prigovorila Društvu arhitekata zašto se dosad nisu bunili.

Čestitamo: stvar bi bila jasnija jedino da je izgovorila rečenicu: 'Tri godine uzalud sam provela u Banovini'.

SUBOTA Goran

Petnaest godina prošlo je od kolektivnog ludila, bolesti kojom je Goran Ivanišević zarazio Split, Hrvatsku i dobar dio svijeta.

Petnaest godina od čudesnog događaja koji nam je svima poslužio kao dokaz da ideali ipak vrijede nekog vraga i nade da smo kroz taj Wimbledon naučili lekciju o idealima, požrtvovnosti i upornosti.

Sam Goran nam je u međuvremenu srozao veliki dio iluzija - jer se nije proslavio magarčenjem cijelog grada oko izmjene GUP-a za njegovu vilu na Mejama, potom njenom prodajom, ali i javnim druženjem sa Zdravkom Mamićem - ali ipak: vrijeme je da se Splićani konačno prisjete zanosa koji ih je obuzimao tog srpnja 2001. godine i barem ga pokušaju projicirati u sadašnjost, barem pokušaju popularnu destrukciju zamijeniti optimizmom i konstruktivnošću.

Teško je, znamo, ali znamo i da je tanka granica između grintanja i euforije.

NEDJELJA Tradicija

O Splitskom festivalu moglo bi se grintati do beskonačnosti, no to je običaj kojega se (još uvijek) lakonski držimo. U stvarnosti, on je jedan od posljednjih dokaza da je Split najbolji u kojem god području kojega se dohvati. Pa makar to bio i trash.

Ove godine, istina, koncert Josipe Lisac i božanstvena večer posvećena Momčilu Popadiću dokaz su da postoje barem naznake svijesti o veličini ove tradicije, a tek ćemo vidjeti je li i sama ideja razumna i izvediva.

Kakav je, da ga ne zaboravimo, 'San sustipanske noći', također jedinstven produkt entuzijazma i upornosti, jedan od onih splitskih simbola kojih postajemo svjesni tek kada ih izgubimo.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(13879, "");
Pregledaj komentare