PREGLED TJEDNA: Slučaj stadion, ili kako će Plenković i njegova ekipa Hajduk, Split i Dalmaciju zacementirati kao 'prvu pratilju'

PONEDJELJAK Ko će manje

'Nismo odgodili odluku, nego smo prolongirali odlučivanje', alanfordovski je Ranko Ostojić opisao situaciju u SDP-u kada je riječ o eventualnoj podršci Ivani Ninčević Lesandrić u pokušaju povijesnog skidanja HDZ-a s vlasti u Županiji. U partiji su, naime, najavljivali sastančenje na ovu temu, no za razliku od poprilično efikasnog okupljanja u Splitu - gdje su im Puljak i Ivošević očito snažan motivirajući faktor - ovdje kao da im nije u interesu ni pokušati uspjeti na izborima barem jednom u povijesti.

Indiskrecije govore da nema tu velikih podjela - nego da su, dapače, protiv široke suradnje opozicije uglavnom oni SDP-ovci koji se u svojim sredinama dokazuju neuspješnima, dok bi Ninčević Lesandrić podržali oni koji iz ciklusa u ciklus osvajaju vlast - no dobro, njihove interne nesuglasice ostavit ćemo njima na rješavanje.

Kao uostalom i HDZ-ovcima koji također imaju vidljivih problema: službeni kandidat za župana i dalje im je Blaženko Boban, makar je golim okom vidljiv razdor u Partiji i želja sve većeg kontingenta članova da to ipak bude skoro duplo mlađi Stipe Čogelja. 

Kao da i jedni i drugi još uvijek igraju na ko će manje, što je u ovoj fazi poprilično neobično za županiju koja se označava ključnim poligonom za obračun jednih i drugih, a na koncu i za ukupni uspjeh ili neuspjeh na izborima koji su tu, iza kantuna.

UTORAK Lupetanje

Za razliku od Županije, u Splitu već mjesecima frca na sve strane. Od teških riječi čovjek bi mogao steći dojam da u gradu vlada izvanredno stanje.

Tema tjedna dakako je štandarac, no o tome nešto poslije; ovdje ćemo izdvojiti da nas je dvoje kandidata (opet) zabavilo bizarnostima ili najobičnijim bedastoćama.

Željko Kerum je, recimo, najavio da bi kao gradonačelnik 'izmjestio Ratnu luku Lora', što je obećanje u rangu njegove najave autoputa do Moskve, a još kad je kazao da bi ga u tome podržala Vlada 'jer je uključiv i ne vrijeđa nikog', mašala, postalo je jasno da se čovjek lijepo zabavlja.

No, on to radi sasvim svjesno jer zna kakvi su kognitivni kapaciteti i sposobnost logičnog rasuđivanja kod njegovih sasvim nezahtjevnih birača. Puno je ozbiljniji slučaj Marine Kovačević koja sasvim ozbiljno ide na izbore premda skoro svakim svojim istupom pokazuje da je neopterećena konkretnim informacijama i potrebnim znanjem.

Ovog tjedna je, recimo, najprije javno najavila gradnju garaže u krugu bolnice, s kojom Banovina za koju se natječe zapravo nema nikakve veze, a onda je još prozvala gradsku vlast zbog hotela Zagreb na Duilovu, u vlasništvu države koja ga onako derutnog ljubomorno ne da nikome.

'On zahtijeva minimalna ulaganja kako bi postao vrhunski dom za splitske umirovljenike, a za sve ostalo tu su sredstva iz fondova EU. To je zadaća gradonačelnika Splita', kazat će Kovačević, blaženo neupućena da se umirovljeničkim domovima ne bave gradovi nego županije.

Na kakav profil birača ona puca, valjda ni njoj samoj još nije jasno.

SRIJEDA Rako

O čemu se radi u postupku koji se već neko vrijeme vodi pred splitskim sudom, ne moramo opisivati nego navesti samo dvije riječi: 'Vila Harmony'.

Hotel ovako ironičnog naziva trajno je devastirao vizuru Bačvica svojim nabujalim volumenom za koji se sumnja da je posljedica najobičnije (i poprilično jeftine) korupcije na više razina, a na optuženičkoj klupi između ostalih nalazi se autor ovog projekta Damir Rako.

Još dvojica arhitekata su na čekanju, no o njima drugom prilikom. 

Elem, optuženik Rako odabrao je vrlo efektnu dimnu zavjesu za javnost: izvještaj sa svakog sudskog ročišta potpuno zasjene njegovi kontinuirani nastupi u medijima, gdje se producira kao ovlašteni tumač splitske arhitektonske povijesti i baštine, njegove unikatnosti, propulzivnosti kroz stoljeća, čega sve ne.

Toliko su ga puni mediji da je i pažljivijim pratiteljima teško pohvatati s čime se Rako bakće u znatno prizemnijem dijelu svojih dnevnih obaveza. No, on će nas zato poetski podučiti:

'Arhitektura je zapis povijesti u prostoru. Kad svi papiri izgore, ugase se hard diskovi i iCloudi, arhitektura će pričati kakvo je bilo vrijeme u kojem smo živjeli.'

U njegovom slučaju, mogao bi i 'Harmony' nešto pričati idućim generacijama. A bogme i sudske presude povezane s tim.

ČETVRTAK Maksimir

Nakon što mu je temeljito obnovila, a zapravo iznova izgradila sve škole, muzeje, crkve, bolnice i druge javne zgrade, sasvim je logično i očekivano da gradu Zagrebu Vlada podari i novi stadion. 'Nacionalni', što se više ni ne sakriva.

Najprije je pripremila teren tako što je poklonila naše, državne nekretnine vrijedne 20 milijuna eura i tako riješila vlasničku situaciju na Maksimiru, a ovog tjedna napokon je objavljeno i da će platiti pola svih troškova rušenja starog stadiona - iznos je nepoznat, ali što košta da košta - a onda i pola troškova izgradnje novoga.

Što se zasad cijeni na oko 175 milijuna eura, no nije beg cicija, i ovdje se obećava plaćanje računa bez da se zna koliko će oni iznositi. Režimskom klubu dao je Tuđman, dat će i Plenković.

Njegov pakt s Tomislavom Tomaševićem iz splitske perspektive dakako djeluje ponižavajuće: dok jedina dalmatinska bolnice djeluje u sedam desetljeća staroj zgradi, Zagreb ih dobiva novih petnaestak komada. Dok se ovdje otegnu muda za izvući par milijuna eura za dva, možda i najznačajnija nacionalna muzeja, u glavnom gradu ulaže se više stotina milijuna. Dok se u zagrebačku katedralu - prvotno posvećenu svetom Stjepanu Ugarskom, što je dosta zabavan podatak - ulaže osamdesetak milijuna eura državnog novca, Dioklecijanova palača i njeni podrumi kao svjetski relevantan biser osuđeni su na mrvice.

Stadion Maksimir samo je trešnja na raskošnoj Plenkovićevoj torti, dok će grintavim južnjacima kao duda varalica biti ponuđen jeftin i kratkoročni projekt obnove Poljuda, čime će ovaj grad i njegov klub eventualno dobiti funkcionalan stadion savršen za kasne sedamdesete i rane osamdesete godine prošlog stoljeća.

Gdje ih se očito želi do daljnjega zadržati.

PETAK Brodarica

Planirani novi stadion na Brodarici po svim bi parametrima trebao biti veći, iskorišteniji i isplativiji od onoga na Maksimiru, no nedostaje mu jedna konstanta: da se pojavi baja koji će platiti pola od svih troškova, pa što košta da košta.

I zato se za taj projekt izmišljaju razne predinvesticijske i investicijske studije, zato se petlja o mogućem konceptu javno-privatnog partnerstva i investitorima koji bi možda ušli u igru, zato se sportska zona Brodarica unaprijed trpa desecima tisuća kvadrata komercijalnih i stambenih prostora, zato se u Splitu sve ambiciozne priče doimaju nemogućima.

Zato što mu je u svim aspektima postojanja ove države namijenjena uloga skromne prve pratilje, dok je glavnom gradu omogućeno da sve studije baci u koš jer su pokazale da investicija nema smisla.

Dugoročno, izgradnja novog 'nacionalnog' Maksimira i istovremeno zadovoljavanje Splita ušminkanim Poljudom predstavljat će infrastrukturnu, sportsku i reputacijsku katastrofu za naš klub, naš grad i našu regiju.

Za koju će krivci prije svega biti Andrej Plenković, potom njegov ministar sporta Tonči Glavina, a nakon njih i gradonačelnik Ivica Puljak koji ovom projektu također pristupa poprilično ležerno i politikantski. 

I on bi radije da ne mora uopće komunicirati s Vladom, pa makar zaostajanje grada kojega vodi bivalo sve vidljivije i sve dramatičnije.

SUBOTA Štandarac

U kratkoročnim, prizemnijim i uglavnom beskorisnim političkim igricama Ivica Puljak znatno je vještiji, možda zato što je za njih zainteresiraniji i strastveniji: njegov manevar uklanjanja štandarca s Pjace, mora se priznati, politički je vrlo efektan.

Ali je i moralno opravdan, a ove dvije okolnosti rijetko se poklope.

Lavinu je pokrenuo kipar Kuzma Kovačić kojemu se nije svidjela službena gradska odluka da se na njegovo autorsko djelo - kao da je proizveo kompletnu splitsku povijest, a ne 25 godina staro kameno postolje jarbola na koje je ona uklesana - dopiše datum oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu. Pa je Kovačić pokrenuo i dobio sudsku tužbu kojom je tražio da se datum izbriše, da bi zauzvrat dobio brisanje kompletnog štandarca na Pjaci i izvjesno postavljanje novoga.

Što je, ako se nas pita, sasvim primjeren odgovor Grada pokušaju da ga jedan čovjek vuče za nos i ruga mu se, uz to još pokušava poniziti važan datum iz njegove povijesti.

Na atmosferu koju je 'slučaj štandarac' stvorio u gradu, od histerije na dijelu desnice do neobične sloge Puljka i kompletne ljevice oko ovog slučaja, a na koncu i izvedbu kojom je u transportu oštećena cijev i izazvana manja poplava u centru grada, nećemo trošiti  ni vrijeme ni prostor.

Započelo je karnevalsko doba, ključevi grada predani su, pa neka se ljudi malo ispušu i zabave.

NEDJELJA Prosvjed

'Javni prosvjed', a zapravo stranački skup koji su na mjestu pokojnog Kovačićevog štandarca organizirali HDZ-ovci savršeno se uklopio u pokladni program. 

'Političko ludilo', 'kulturocid', 'nasilje', 'povratak u komunizam', 'diktatura' - tek su dio presnažnih i prezasićenih izraza na račun Puljkova poteza oko štandarca, što je cijelom prosvjedu dalo groteskan ton, dok istovremeno ama baš nitko nije ponudio viziju što bi drugačije napravio.

HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Tomislav Šuta, recimo, dan ranije javno je pisao kiparu Kovačiću i pozvao ga na konsenzus, pa je čak uspio procijediti i da na štandarcu 'ima dovoljno mjesta za sve ključne godine koje su obilježile Split, uključujući i predloženu godinu oslobođenja grada od fašizma' - što dokazuje da razmišlja zrelo, ili barem vodi računa o tome da samo s glasovima desnice nitko nikada neće postati gradonačelnikom.

Koliko god u stranci zbog toga sasuli paljbu na njega.

No ni Šuta nije ponudio logično rješenje za kiparev kapric, a da se istovremeno poštuju i sudska odluka, i odluka Gradskog vijeća o datumima koje valja obilježiti; njegova najava da će 'kao gradonačelnik vratiti štandarac' plošna je isprazna koliko i cijeli taj HDZ-ov skup na Pjaci.

A milijardu je mogućnosti: nama bi se, recimo, svidjela ideja da se apsolutno sve ploče, i spomen ploče, i biste, i poprsja, i štandarci, i prigodne oznake, i povijesti posvećene instalacije, ma apsolutno sve - a grad je svega toga već poprilično zatrpan - pažljivo, ali neselektivno uklone i transferiraju na jedno mjesto. Sustipan, recimo.

Pa da imamo jedno konkretno bojno polje i predizborni poligon, a da ostatak grada živi u miru.