Zašto trebamo moliti nebesa da projekt metroa uspije

Ako je brzo, onda nije dovoljno transparentno. A ako je transparentno, onda obično nije dovoljno brzo.

Vječita dilema u vječno grintavom gradu pala nam je na pamet još tamo negdje sredinom prošlog ljeta, kad smo bili zarobljeni u onim nevjerojatnim gužvama i molili boga da nam nekako oslobodi Split, a gradsku vlast upozoravali da ima samo nekoliko mjeseci da se pokrene i barem pokuša spriječiti jednak scenarij i u idućoj sezoni. S onom nesretnom prometnom regulacijom nešto su, istina, metiljali još tada, no bilo je jasno da Splitu treba puno ozbiljniji zahvat ako želi dohvatiti malo kisika i dočekati ostvarenje onih pustih Vladinih obećanja o 'strateškim prometnim projektima', koji nam se unatoč nekim birokratskim koracima zasad ukazuju tek u magli.

I došlo se do ideje o otvaranju 'mini-metroa', sasvim prirodnog početka provedbe prastarih planova po kojima će se putnici usmjeravati prema Kopilici i ondje trpati u vlakove, koji će ih kroz zapuštenu željezničku rupu ispod grada u roku od nekoliko minuta izbacivati u luci. Nije to nikakva revolucija, dapače, tek logičan zdravorazumski potez koji nam je samo plastično dočarao kolosalnu nesposobnost svih prethodnih garnitura na vlasti: to, naime, da jedan grad ima de facto izgrađen sustav metroa kojega ne koristi skoro pa četiri desetljeća, priznat ćete, jedan je od dokaza da teorija evolucije zbilja negdje šteka.

Uglavnom, ovdje dolazimo do dileme oko brzine i transparentnosti s početka teksta: kako u roku od nekoliko mjeseci izvesti ono o čemu su generacije sanjarile, ali na čemu nisu ozbiljno radile doslovno pa ništa, a u isto vrijeme zadovoljiti formu? Jasno je da velikom projekt za Kopilicu čak i ako se u njega ozbiljno krene - a informacije govore da se studije zbilja izrađuju točno kako je planirano - treba najmanje pet godina, no dotad treba nekako preživjeti.

I eto, došlo se do tradicionalnog splitskog 'privremenog rješenja': uredit će se improvizirani autobusni kolodvor, stare željezničke zgrade zameljat će se s nešto boje, asfaltirat će se nekoliko manjih površina za parkiranje i natjerati turističke autobuse da skreću tamo umjesto u centar grada. Kopilica danas djeluje apokaliptično i nema sumnje da će takva biti i nakon ovog zahvata, makar treba biti pošten i kazati da od one sramote od današnjeg kolodvora teško da nešto može biti jadnije.

No jednu stvar treba imati na umu: radi se doslovno o trijaži, pokušaju odčepljivanja cijelog jednog grada i objektivno jedinoj varijanti izvedivoj do ovog ljeta, kada će nas ponovno zatrpati turisti i kada će bez sumnje krenuti novi val grintanja i proklinjanja. I da, radi se o jednom dobrom potezu gradske vlasti: ako ništa drugo pokušali su. I svaki putnik prevezen vlakom predstavljat će jednu glavu manje u kolonama kroz Zvonimirovu ulicu.

Društvo arhitekata Splita, institucija koja je posljednjih godina postala gotovo pa savjest cijelog Splita, pogriješilo je u reakciji i prosvjedu zbog 'ad hoc rješenja', a pogotovo u tvrdnji o 'gradu koji ne razmišlja i ne planira'; ne, ovo nije Baldasarova Turistička palača ili pokušaj uređenja trga ispred teatra putem javna nabave, odnosno po principu jednakom onome kada se kupuje vreće krumpira. Ovo je za grad doslovno pitanje života.

I brzina je zbilja bitna.

A što se tiče transparentnosti, o tome ćemo kad dođe vrijeme za odabir izvođača, upravitelja 'privremenog' kolodvora i ostale konkretne sitnice. Za javno čerečenje uvijek ima vremena, no svejedno kao građani trebamo moliti nebesa da ovaj projekt uspije.

I naravno, da zbilja bude samo privremen.