PREGLED TJEDNA: Želimo slaviti ljude, a ne oružje

PONEDJELJAK Strah

U gradu kojim godišnje prodefilira nekoliko milijuna turista, a oko milijun ih se u njemu i zadrži barem na koji dan, pojava stranaca još uvijek može izazvati paniku. Preciznije, ne bilo kakvog stranca: okidač je obično kakav turban, dimija, nešto tamnija put ili ne daj bože neobična haljina, pa se revno šalju dojave i u zaštitu našeg načina života alarmiraju sve moguće službe. Čas je problem u nekakvim Tibetancima koji su sjeli na livadu kako bi se odmorili, čas u Arapima koji su se - istina, dosta nezgrapno - odlučili pomoliti nasred ulice, čas u Kinezima koji izgledaju sumnjivo…

Svaka se dojava dosad, naravno, pokazala lažnom i besmislenom - ljudi naprosto dolaze kako bi osjetili ono što im reklamiramo i prodajemo, ono od čega nažalost velik broj nas i živi. Tko im je kriv kad nisu upozoreni da ovdje uzimamo lovu od svih, ali se bojimo ili mrzimo svakoga tko izgleda imalo drugačije.

Mediteran, kolijevka civilizacije? Moš' mislit.

UTORAK Planiranje

Kad smo kod turizma, treba zabilježiti da smo i ovu sezonu tradicionalno dočekali nespremni: nakon zimskog sna u kojemu se radilo malo ili ništa, dolazak prvih gostiju označio je početak metiljanja gdje god se stigne. Malo po Hercegovačkoj, malo po Poljičkoj, malo po Dubrovačkoj ulici, a evo izgleda da će se raskopati i Šperun. Gdje god se okreneš, gužva i nervoza.

Kao da živimo u Sibiru, pa čekamo ljeto za prosuti koji kvadrat asfalta.

I stoga lijepo molimo, ne spašavajte nas više: ovih par mjeseci nekako ćemo izgurati sa svim rupama na cestama i u logici. No bilo bi sjajno kada bismo nakon sezone za promjenu ušli u nešto višu brzinu, pa odradili ono što se odraditi mora u periodu kada je to malo bezbolnije.

Zbilja, zar je toliko teško planirati šest mjeseci unaprijed?

SRIJEDA Gaf

Gradonačelnik, kojemu su protokolarne dužnosti i običaji očigledno prioritet i predmet svih mokrih snova, ovog tjedna uspio je zabrljati čak i na tome, kada je na otvaranju 'Marulićevih dana' Marulićevu Juditu proglasio prvim hrvatskim 'romanom'. Čestitamo.

Iako, ne treba ga zbog jednog gafa razapinjati: očito se zbilja radilo o brzopletosti i lapsusu, a i on je na koncu priznao svoju grešku. 

Bilo bi nam drago da jednako postupi i u nekim drugim situacijama, recimo oko sistematizacije koja je evidentno izazvala potpuni kaos u Banovini. Namjere mogu biti dobre, ali bezgrešan nije baš nitko.

ČETVRTAK Svinjarije

Evo, recimo, gradska uprava ovog je tjedna, zahvaljujući neumornom maltretiranju udruga i medija, napokon priznala da je postojao problem s rasvjetnim stupovima i reklamama koje se na njih vješaju. Dapače, teško da bismo sve te svinjarije mogli nazvati samo problemom.

Privatna tvrtka koja uživa čudesnu naklonost prošle i sadašnje gradske vlasti nije dostavila statičke izračune za stupove koje je koristila kao reklamne panoe, pa je izravno ili neizravno ugrozila ljudske živote. Nije dala ni policu osiguranja iako je morala, a pored svega još je skoro pet godina bez dozvole bila priključena na gradsku struju. Mašala.

I što su odlučili u Banovini? Naravno, umjesto da ga raskinu, istoj tvrtki ponudili su aneks ugovora i nastavak rada.

Dobro je znati da od cijelog jednog grada godinama može raditi budale, potpuno nekažnjeno. 

PETAK Čestitka

Svjetski ugledan znanstvenik Ivan Đikić, koji je godinama bio usko vezan uz Split i njegovo sveučilište, ovog tjedna primljen je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti, što je jedno od najvećih priznanja koje se uopće može dobiti.

Pamtimo kako je raskinuo suradnju s našim gradom: prije dvije godine objavio je da ne podnosi tadašnjeg rektora i njegove metode i izjave, pa se pokupio, premda je na osobnoj razini nastavio surađivati i pomagati neke programe sveučilišta. 

Bio bi minimum pristojnosti da smo mu barem čestitali, ali eto…

SUBOTA Teta Neda

Za Đikića još uvijek nije kasno, ali za gospođu Nedu Bakotić jest.

Malo tko će na prvi mah znati o komu se radi, a to je zapravo naša vlastita sramota: gospođa je cijeli svoj život posvetila skupljanju školjaka, puževa, koralja i prepariranih riba iz Jadrana, ali i svih svjetskih mora i oceana, a kompletnu obiteljsku zbirku u dva navrata darovala je svome gradu. Točno 6.146 komada, cijelo jedno golemo malakološko bogatstvo.

Posljednjih godina znali smo je susresti, obično na Rivi ili na kakvim kulturnim događanjima, gdje je uvijek isijavala radost i vedrinu, veselo ćakulala i širila pozitivu.

A ovog tjedna nas je napustila.

Na sprovodu se nije pojavio nitko od gradskih dužnosnika, niti oni uopće znaju tko je teta Neda i zašto bi bilo važno da su joj barem na ovaj način odali počast, kad već desetljećima ne uspijevamo ni pristojno izložiti ono što nam nesebično ostavila u naslijeđe.

Neki su ljudi veći od svog grada.

NEDJELJA Proslava

Četvrta gardijska brigada obilježila je svoj rođendan i tom prigodom ponovno je obavljen desant na centar grada, koji je izgledao jednako bizarno kao i lani: helikopteri i topovi umjesto sladoleda, puške umjesto cvijeća, oklopni transporteri na Matejušci i zabezeknuti Japanci koji se provlače između teškog naoružanja.

Možda nije popularno, ali treba to reći - Riva i stara gradska jezgra sasvim sigurno nisu primjerene lokacije za ovaj tip događanja, puno je zgodnijih i efektnijih načina i prostora za izložiti sve što može pucati.

To se dakako ne odnosi na vojnike i veterane, čiji je mimohod zapravo jedini emotivan trenutak cijele ove parade i jedini smislen način za obilježavanje bogate i slavne prošlosti i sadašnjosti ove postrojbe. Ukratko - želimo slaviti ljude, a ne oružje.