Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Preminuo Branko Šegović

Preminuo Branko Šegović

'Beara i ja smo skupa plesali u predstavi Ero s onoga svijeta'

Sinoć je u 97. godini preminuo šjor Branko Šegović, Splićanima najpoznatiji po dugom stažu u plesu, gdje je u KUD-ovima Jedinstvo i Filip Dević u folklornim grupama odgojio stotine plesača.

Sa Šegovićem smo prije šest godina razgovarali na temu nogometa, počeo je kao igrač Splita...

- U Splita sam počeo trenirati s devet godina. Dakle, te 1931. godine splitski drvodjelac Pave Alujević odveo je mene i svog sina Žarka u Splita, čiji je bio veliki navijač. Prostorije Splita bile su u današnjoj Kavanjinovoj ulici, a trener nam je bio barba Luka Kaliterna, koji je prešao u Splita jer se bio posvađao s upravom Hajduka. Počeo sam na mjestu centarhalfa, a onda nam se prije jedne utakmice protiv Orkana u Dugom Ratu povrijedio vratar, pa sam stao na branku i nastavio se baviti nogometom kao golman.

Iz Splita je prešao u Hajduka...

- U Splita sam ostao jednu sezonu, odnosno sve dok se barba Luka nije pomirio s Hajdukom i odveo sa sobom nas šest-sedam. Balun je bio mantel-buvel, vezivao se kožom i bio je jako težak kad bi ga kiša natopila. Pamtim da mi je jednom raskrvario čelo kad sam ga udario glavom. Nisam se dugo zadržao u Hajduka jer mi je otac mrzio nogomet. Pamtim krasne ljude, Lea Lemešića, Luku Kaliternu i Šimu Poduju, zatim čuvenog Soldu koji je zračio energijom, ali to nije maser Božidar, već njegov stric, koji je također bio jako cijenjen u klubu. U Hajduka smo mi dica imali malo utakmica. Više se forsiralo rezervnu prvu momčad, koja je odigravala susrete sa Šibenikom, tada Osvitom, zatim Slavenom iz Trogira, pa Valom, tada Avijom... Redovito su to bivale predigre prvenstvenim utakmicama.

Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća je otišao iz Splita...

- Pokojni zet moje druge sestre je živio u Zagrebu, pa sam preselio kod njega i pohađao Gimnaziju. Bilo je to 1938. godine, a paralelno sam trenirao u Concordiji, koja me posudila zagrebačkoj Šparti. Drugi svjetski rat bih preskočio, završio sam i na Križnom putu od Maribora do Osijeka, gdje su me izvukli moji rođaci, a potom sam i dobio posao stenografa u Glasu Slavonije. Branio sam za Osijek, koji se tada zvao Slavonija, pa Proleter.

Potom se opet vratio u Hajduk...

- Da, ali to je posebna priča. Kada sam čuo da u Osijek dolazi Hajduk, zamolio sam Feđu Nikolnikova, rezervnog vratara da nikome ne kaže da sam to ja na branci. Slavko Luštica i Miljenko Batinić su išli sa mnom u školu, a nakon jednog kornera kaže mu Batinić: 'Ma je li ti ovi isti naš Šego?' 'Je, ali vidiš kako drugačije govori', odgovorija mu je Luštica. Tada su vratari nosili kape, pa san ja svoju nabija na čelo i namjerno sam forsirao slavonski naglasak. Poslije me na jedan korner Bata povukao, ja nisam vidio tko je i s poda sam kazao 'dat ću ti peščurinu'. Onda je on viknuo 'je, ovo je naš Šego'. I poslije te utakmice je na večeri dogovoren moj povratak u Hajduk. U Osijeku mi je bilo lipo, tad sam već radio u Elektri, ali jedan dan mi je stigla obavijest da sam zaposlen u Splitu, u firmi Elpohvil. Za Hajduka je tada branio Hrvoje Čulić, pa Stinčić, ali polako je dolazio i najveći od svih – Vladimir Beara.

Za Velikog Vladimira su ga vezale posebne uspomene...

- Beara je mene odveo na folklor u prostorije KUD-a Jedinstvo, nasuprot nekadašnjeg Bonačića. Prima balerina splitskog teatra Vojka Ružić nas je učila prve korake. Ja sam nakon nje kasnije nastavio voditi Jedinstvo, ali zanimljivo je i to da smo Beara i ja skupa plesali u predstavi Ero s onoga svijeta, nakon koje je njega Leo Lemešić prozvao Ero, nadimkom koji ga je još dugo pratio. Beara je najveći Hajdukov vratar svih vremena, ali ovdje su shvatili što su imali tek kad su ga izgubili. Ostali smo prijatelji do zadnjeg dana, a, eto, ja sam cijeli život ostao u folkloru.

Šjor Šegović je bio dugogodišnji pretplatnik Hajduka, a, kako je sam isticao, posebno mjesto u njegovom srcu je imala plaketa koju je dobio za 100 godina Hajduka.
 

Vaša reakcija na temu