PRIČA ANDREASA LEHPAMERA Na prvoj vukovarskoj crti skupljali igračke za djecu u podrumima, srušili neprijateljski avion, upoznao dobrog čovjeka u zloglasnom logoru...

Na jednoj od rijetkih fotografija iz vukovarske bolnice nalazi se Veselin Šljivančanin, doktorica Vesna Bosanac, nekoliko doktora i vojnika JNA kojima se lica dobro ne vide i jedan ranjenik na nosilima. Saznali smo da je riječ o vukovarskom branitelju Andreasu Lehpameru kojega su nakon pada grada sanitetskim vozilom prebacili u logor Sremsku Mitrovicu. Radi se o Samoborcu koji je rođen u Njemačkoj jer su mu roditelji dobar dio života radili u toj zemlji, zbog toga je dobio njemačko ime, a po povratku u Hrvatsku i nadimak - Švabo.

Njegova priča prvi put izlazi u medijima, a počet ćemo je od kraja, od te fotografije na kojoj je zamrznut trenutak s ratnim zločincem odgovornim za pokolj na Ovčari i hrvatskom junakinjom koja je bila na čelu Opće bolnice Vukovar u to ratno vrijeme. 

- Mislio sam da će me pogubiti zbog njemačkog imena, očekivao sam da ću biti na spisku 'stranih plaćenika' kojima nije bilo spasa, ali nekako su me preskočili, vjerojatno jer sam malo prije dospio u bolnicu. Nažalost, moj prijatelj Beba nije bio te sreće. On se zvao Goran Delić, tata ga je ostavio kao klinca, pa je on promijenio ime u Harlan Vom Besinger čim je mogao. Nikad nije prešao granicu Hrvatske, a bio je na spisku stranih plaćenika. Još uvijek se vodi kao nestali - rekao nam je  Andreas Lehpamer, kojega su njegovi suborci nagovorili da napokon iznese svoja sjećanja iz ratnog Vukovara.

Švabu su smrvljene noge ukrcali u sanitetsko vozilo, a suludo danas zvuči činjenica da mu je spas bila deportacija u zloglasni logor Sremska Mitrovica. Ali tako je bilo. No, trebalo je doći do tamo. U Negoslavcima je vozilo stalo.

- Nasred ceste je neka žena zaustavila konvoj, počela je urlati: 'Nećete valjda ustaše pustiti, pobili su...' i stala nabrajati imena. Sanitetu u kojem sam ja otvaraju se vrata, a ja budala automatski pogledam tko je tamo. S nekim frajerom mi se susretne pogled, a on u ruci ima nož dug 15-20 cm i govori da 'ide klati ustaše'. Udaljeni smo, dakle, svega 2-3 metra. Gotov sam. Razmišljam što napraviti. Prvi plan mi je baciti se s kreveta, pasti u nesvijest pa ti kolji koliko hoćeš. Druga ideja je zabiti mu prst u oko, da i on ima neku štetu. Bio je raskopčan, pa mi je treća misao bila, kada se približi, uhvatiti ga za košulju i nasaditi ga na žice koje su mi držale nogu na okupu. Kreće prema meni, a tada se doktor Edin Zujović počne derati: 'Ženevska konvencija, Ženevska konvencija!' Čovjek se preplašio bijele kute. Došao potom JNA vojnik i uperio pušku u tog lokalca i potjerao ga, zatvorio vrata. I put Mitrovice...

Čovjek i smrad u Sremskoj Mitrovici

Odmah po dolasku u taj srbijanski zatvor 90-ak kilometara udaljen od Vukovara mislio je da je gotov. 

- Vidjeli su da imam tetovažu na podlaktici, to je bio ručni rad zbog jedne bivše cure, slovo L, a oni su mislili da piše T. 'Evo, T kao Tuđman, idemo ga zaklat'. Ali ovi koji su me nosili požurili su u hodnik.

Iako je Sremska Mitrovica bila za hrvatske vojnike strašan zatvor, Švabo se prisjetio i jednog dobrog čovjeka.

- Sjećam se dva stražara, jedan je bio teški smrad, a drugi turbo super. Prvi bi nas žive samljeo, a drugi skinuo zvijezde s neba. Nosi nas na WC, donosi vode, rješava deke, dođe i pita treba li nam što. Mislio sam da ne zna čiji smo ranjenici. Jedna od rijetkih dragih stvari iz tog razdoblja je bila kada je u hol ušao neki srpski zapovjednik, čuo je ovoga prvoga kako nas maltretira i napao ga: 'Sad si hrabar, a kada je trebalo ići na Vukovar, onda si se skrivao po Mitrovici. Kada su momci skršeni, ti si hrabar?!' Tada je još rekao da ima 100 boraca kakvi smo mi da bi kavu pio u Zagrebu. Naredio je tom smradu da nam daju kekse i cigarete. Dijeli on Drinu, a ja iz džepa izvadio Dunhill. Ubio me pogledom kad je vidio što imam, a nije mi smio ništa napraviti jer ga je ovaj 'oprao' prije pola sata - sjetio se Švabo.

Razmijenjen je 23. studenoga 1991., a i 30 godina nakon ranjavanja ima problema s nogom koja je četiri centimetra kraća. Zbog bakterije koja se aktivira s vremena na vrijeme, obavio je 25-30 operacija, danas može šetati, ali vrlo umjereno, pa ne odlazi ni na vukovarski mimohod jer nakon te dionice danima trpi bolove.

Andreas Lehpamer neposredno prije odlaska u Vukovar

Andreas se kao 20-godišnjak prijavio u Tigrove, prošli su brzu obuku ('Nismo vježbali s pravim puškama nego gumenima, samo da dobijemo osjećaj'), a nakon vatrenog krštenja na petrinjskoj bojišnici, upućen je prema vukovarskom bojištu. Prvi pokušaj proboja kroz Vukovar da bi se došlo do još istočnijeg Iloka nije uspio, njihov autobus s 30-ak vojnika s dvije puške i tri pištolja je vraćen jer se sumnjalo da im je pripremljena zasjeda. No, nedugo nakon toga odredište im je bio baš grad heroj. Dočekao ih je na ulazu u Vukovar muškarac s otoka Krka ('Što radi morski čovjek u kukuruzištu?!'), on im je bio vodič. Čuvali su silos, koji je tada imao funkciju skladišta oružja. Iako nam Švabo govori da taj položaj nije bio pogibeljan jer se moglo sakriti u dobro utvrđeno prizemlje s debelim zidovima, a opasnost je prijetila jedino kada bi izlazili, ipak nam je ispričao nekoliko filmskih situacija.

- Znali su dečki kartati i žestoko se posvađati. Mi bismo im rekli neka se idu derati na više katove, silos je bio visok 10-ak katova. Jedanput su tako išli kartati na sam vrh i zezali se da će srušiti aviona ako ga vide. I to se i dogodilo! Zrakoplov je nadletio tako nisko da su pilotu vidjeli lice. Rokali su puškama i pogodili ga. Saša Jezerik, Mladen Kosec, Krešimir Vranješević Dugi i Domagoj Jakšić su u veselju počeli tako urlati da smo mi računali da su ranjeni. Nas 3-4 se zatrčalo prema gore, a negdje na petom katu smo skužili da oni feštaju...

Spržili guzice i čizme

Zanimljiva je i priča kada su naš sugovornik i Beba odlučili postaviti hrvatsku zastavu na osmi kat silosa kako bi namamili neprijatelja da gađa položaj na kojem nisu branitelji. Da dignu cijevi...

- Istaknuli smo hrvatsku trobojnicu kroz prozor osmog kata, a oni su odmah to primijetili i lukavo počeli gađati niže katove jer su znali da se trebamo tuda spustiti. Nije nam ništa preostalo nego uskočiti u tobogan namijenjen spuštanju vreća brašna. Uskočili smo u tobogan, guzice su nam izgorjele, a nismo mogli usporiti hvatajući se za metalne rubove jer bi nam od brzine otkinulo prste. Kočili smo čizmama, izgulili ih po dva centimetra, a što je najgore - nismo ni znali je li osam katova niže rampa dignuta. Mogli smo na licu mjesta poginuti nakon tog spusta. 

Kako je na kojem položaju bilo kritično, tako su dolazili po njih na silos. Uvijek je bio među dragovoljcima za odlazak na opasniji dio bojišta. Trebala je ispomoć u vatrogasnom domu...

- Kada smo išli na taj položaj, doživio sam najluđu vožnju u životu. Golfom 'jedinicom' jurimo 120 na sat po cesti na kojoj ima svačega. Prljavi Harry, tako smo zvali vozača, nam kaže da ćemo možda upasti u četničke položaje, ali da ne brinemo jer se uvijek izvuče. 'Ako bude pješadija, gazimo. Ako bude tenk, izletjet ćemo', kaže on, a auto je sa samo troja vrata. No, prošlo je sve bez problema, osim što je Golf dobio još par rupa - priča nam Švabo događaj od prije tri desetljeća.

Smještaju ih u kuću poznatog doktora Mladena Ivankovića ('On kao kirurg u vukovarskoj bolnici spašava hrvatske ranjenike, a sin mu ratuje na suprotnoj strani'). Švabo se sjeća da je bila dosta sigurna, metar i pol ukopana, gotovo da su imali sigurnost podruma, ali je imala jednu veliku manu - iz nje jedna strana nije bila dobro pregledna, trebalo se izlaziti iz objekta, što je bilo jako rizično.

- Mladen Kosec je tako teško ranjen, dobio je desetak gelera od granate. Probijena mu je vratna arterija, a kako mu je srce kucalo, tako je krv štrcala metar - metar i 20 okolo. Svi smo ostali u šoku, bio nam je to prvi susret s teškim ranjavanjem, a on nas cijeli krvav smiruje govoreći da nije tako teško. Na sreću, totalno priseban je bio naš Beba, skočio je na Mladena i pokrpao ga. On je bio naš sanitet, krpao nas je sve. Za par minuta je bio spreman za odvoženje u bolnicu, a iz Vukovara je izašao prvim konvojem 19. listopada.

Ta kuća je bila danonoćno granatirana, po 200-250 granata bi palo na nju, tu je ranjen njihov zapovjednik Josip Nemec. 

- Grozno je bio kada su nas tenkom pogodili. Granata se aktivirala u unutarnjem zidu, odjednom nas je zaslijepila ogromna svjetlost, sve je bilo puno dima i prašine, crvenjelo se sve od cigle. Bili smo gluhi i slijepi, neki po desetak minuta. Užasan osjećaj, ali na sreću nitko nije stradao, pogodili su kat iznad nas. Sjećam se i kada su zoljom gađali naše stražarsko mjesto. Samo je rep proletio, a granata prije, ali i on bi nekoga ubio da je bio u WC-u. Uzeo sam privjesak od te zolje i zakačio na crnu traku koju sam nosio oko glave. To je bio moj ratni privjesak, a ne neke gluposti što su govorili da radimo ogrlice od ušiju.

Na nišanu srpskog snajperista

Snajperist ih je jednom prilikom držao na nišanu kroz prozorčić garaže. Metak je okrznuo njegovog kolegu Jakšića, a on se našao u ostavi velikoj metar za metar.

- Nakon 10 minuta krenem izaći, a on opali metak. Primirim se ponovno 10-ak minuta, opet pokušam i ponovno me gađa. Ne znam kako me vidio, možda me neki odsjaj odavao, ali mi nije dozvolio da pretrčim tih par metara. Onda sam našao tablu oblatni za kolače. Kao što se inače stavi šljem na puškomet, tako sam ja izvirio s tim oblatnama. Držim ih 4-5 sekundi i on ne puca. Potom sam mu rukama napravio mot kao 'ima li što za namazati na njih'. Tišina. Uzeo sam pušku i protrčao, frajer me valjda pustio nakon tog performansa sa slasticama.

A onda dolazi najnapetiji dio...

- Na straži smo bili Žarko Fruk i ja, granate gruvaju, ali ništa pretjerano. On je otišao na WC, a ja sam ostao na straži. Čujem dva četnika kako se dogovaraju tko će baciti bombu kroz prozor! Došuljali su nam se i sada ih je od nas dijelila samo debljina zida. Dogovaraju se tko će baciti bombu u prostoriju gdje je straža i u garažu. Šok. Nenadano. Imao sam pušku koju zbog grilja nisam mogao provući kroz taj prozor da ih pokosim, a bombe su mi bile u drugoj prostoriji. Budim svoje dečke, govorim im da su nas opkolili, ali nitko mi ne vjeruje, misle da se zajebavam jer smo stalno neke gluposti radili. Tek kad su oni bacili bombe, mi smo istrčali iz kuće i zasuli ih kinder jajima i padobrankama te se krenuli povlačiti prema vatrogasnom domu. U tom povlačenju je netko primijetio da su vojnici u plavim kombinezonima i na katu kuće, dakle i tu su se popeli. Vjerojatno se radilo o arkanovcima. Mislim da je njih bilo 30-40, a nas osam 'tigrova'.

Lehpamer nam priča da su ih uz pomoć transportera nastavili napadati, morali su se povući iz vatrogasnog doma prema groblju, gdje također nisu uspjeli organizirati obranu. Uglavnom, u tom naletu su totalno razbili hrvatske branitelje. Tek u Andrićevoj, gdje su naletjeli na Varaždince, formiraju novi položaj. 

Legendarni Beba

- U jednoj od kuća Beba je zavikao: 'Hitno dolazite u kuhinju!', a mi se mislimo što je sad, zar su nas opet okružili?! A kad tamo nas dočekao mesni ručak i ribice servirane u pozlaćene tanjure. Stavio je beštek na stol i dočekao nas riječima: 'Kad loše jedemo, neka je bar lijepo servirano' - smije se i danas Švabo na tu Bebinu bazu.

Nije bilo lagano ni doći na položaj kojemu je u tom kaosu bila najnužnija pomoć. Dobro to ilustrira njihov dolazak na Sokol, gdje se uputio s Bebom i Domagojem Pavićem.

- Merčepov blindirani BMW je pogođen kod ulaska u Borkovićev štab. Granata je odvalila staklo od 5 cm, a Beba je tom prilikom lakše ranjen. Pogodilo ga je geler od 5 cm drito u opasač, a on je sam izvadio geler i pomakao kajiš da ne bude rupa na rupi. Poslije se samo žalio da je zapalio prste jer je metal još bio vruć kada ga je vadio iz svog mesa. Rekao je da ga više bole prsti nego rana od gelera. Nakon toga smo dobili vodiča koji nas je trebao odvesti na položaj. Padaju granate, sakrivamo se iz kuće u kuću. Taman kad smo mislili da se smirilo, Bebu granata rani u nogu, ali samo površinski. No, vodič nam je nakon toga rekao: 'Dalje pičite sami. Cijelo vrijeme se držite desne strane i nigdje ne skrećite. Naići ćete na naš punkt'. Okrenuo se i vratio prema štabu, a nas tri se gledamo kao telci. Nastavili smo se kretati, a najedanput netko zaviče: 'Koje ste vi budale, skoro sam vas pobio! Šuljate mi se s leđa i još nosite šljemove'. Došli smo do HOS-ovog položaja, a ova zamjerka oko šljemova je bila zbog toga što ih naši na tom području nisu nosili.

Kada se govori o Bitki za Vukovar, neizostavna je i Prvomajska.

- Tigrovi su držali četiri kuće, a domaći momci dvije koje su bile između nas. Tu nas je bilo sveukupno 45. Prve dane je bila panika, četnici su bili 50-ak metara od nas, letjeli su trombloni, bombe, 2-3 dana nam je trebalo da dođemo sebi. Kad nije bilo napada, izvlačili smo civile, starce koji su ostali.

U tom ratnom ludilu, scenu za pamćenje je ponovno priredio legendarni Beba.

- Ulijećem u našu kuću, a Beba složio figure i igra se rata! Na Prvomajskoj, na prvoj crti, on na avionima nacrtao hrvatske grbove. Sve smo imali od naoružanja, ha, ha.

Radilo se o igračkama koje je Igor Čaušević pokupio po kućama da bi ih donio klincima u Tekstilnoj školi, nakupio je dvije vreće da se mogu igrati djeca u podrumu. Nevjerojatno je na što je on mislio u tom metežu.

A kad smo kod 'nevjerojatnih stvari u metežu', treba spomenuti i slučaj kada su krpali rezervoar automobila nakon neprijateljskog pogotka.

- Legao sam ispod vozila i prstom držim da ne curi benzin. Kažem Paviću i Bebi da mi nađu neki komad drva, bilo nečega, samo da zaustavimo otjecanje. Kažu da imaju samo žvaku. 'A onda žvačite!', rekao sam im, a kako sam cijelo to vrijeme imao cigaretu u ustima, 'prigovorili' su mi: 'Ako ne popušimo od granata, zapalit ćeš nas ti'.

Sjeća se i izvlačenja ranjenog Pavića.

- Komad tromblona mu je bio zabijen u glavu. Vozimo ga autom u bolnicu slalom i ispred mene se pojavio ogromni krater kojega prije nije bilo. Da ne upadnemo u rupu, skrenuo sam skroz desno, odvalio cijelu stranu ograde u koju sam udario, a od trzaja se Paviću taj komad metala još dublje zario u glavu. Vjerojatno je to mene više zaboljelo nego njega.

Bolnica

Kako su oklopnjaci neprijatelju davali značajnu prednost na terenu, oružje za njihovo uništavanje je bilo vrijedno života. Švabi je u ruke došao moćni mitraljez Ultimax.

- Netko od domaćih mi je rekao: 'To je zvijer, buši transportere, radi čuda', pa ga ja nisam koristio, štedeći ga za oklopnjake. I onda se pojavio transporter na 80 metara od nas, pustili smo ga da dođe na 40 metara. Ja sam trebao riješiti transporter, a frend Robert Lengel pješadiju, kojih je bilo 15-20 s obje strane. Transporter piči, a oni još s položaja pucaju na nas. Ja stisnem Ultimaxa, a ono ništa. Šok, smrznuli se i onda u bijeg! 

Sam Švabo je ranjen 8. studenog. Kako je tada dosta položaja padalo, Toni Švicarac (Anto Gašić iz Usore) mu je rekao da trebaju vidjeti što je s našima iza škole. Tenkovi i pješadija su tada nanijeli dosta štete braniteljima, a Švabina družina je izlaz imala u pretrčavanju preko brisanog prostora.

- Bilo nas je pet na hrpi, a mene je desetak metara prije pješačkog mosta u bedrenu kost pogodio rasprskavajući metak. Kako sam pogođen, noga me udarila u glavu! Vratio sam nogu na mjesto, otpuzao rukama 20-ak metara do zaklona. Trebali su samo bombu baciti i bio bih gotov. Moji su nastavili trčati, a nakon 5-6 sekundi Fruk je vidio da me nema i vratio se po mene. Luđak je čak pokupio i moju pušku, koja je bila na mjestu ranjavanja, a kada sam poludio na njega zato što je išao po nju na brisani prostor, rekao mi je: 'Nisam je mogao ostaviti, lijepa je puška'. Radilo se o običnom kalašnjikovu, ali se njemu sviđala zbog privjeska - zečjeg repa u bojama crven-bijeli-plavi.

Odvukli su ga nekako u bolnicu, gdje je tek tada osjetio bol.

- Čuo sam razgovor doktora Njavre i još nekoga. Kažu da će piliti nogu, da je toliko kritično. Pomirio sam se s tim. No, došao je doktor Aleksijević i spasio mi nogu, stavio fiksator. Kada sam se probudio iz narkoze, napao sam liječnike. 'Kakve ste mi šipke stavili u nogu, kako ću se ja s dečkima boriti', urlao sam. Nadao sam se za par dana vratiti na bojište. Doktor mi je samo mirno kazao: 'Ti nikad više nećeš potrčati'.

Sjeća se da ga je previjao fra Smiljan Berišić, a sestra Mirjana je cijelo vrijeme pjevala i smijala se. Znala bi reći: 'Ne boli mene nego tebe', a takav humor im je bio nužan. U bolnici mu je netko osiguravao da svako jutro ima kavu i cigaretu, ni danas nije siguran kome na tom tada luksuzu treba zahvaliti. A kad smo kod cigareta, zanimljiva je i ova crtica koja se zbila kada su četnici već ušli u bolnicu:

- Žicam prijatelja do sebe cigaretu, a staje tip koji prolazi. Daje mi cigaretu i pita me od kuda sam. Kažem da sam iz Zagreba, a već vrtim film u glavi kako je iduće pitanje kako se zovem i da slijedi zaključak da sam strani plaćenik. Gleda mi on skršenu nogu i kaže mi: 'Koji ti to k. treba' i ode. 'Jebiga, desilo se', odgovorio sam. Bio je stariji od mene, imao je 35-40 godina.

Sve se to događalo točno na mjestu gdje je Jean-Michel Nicolier dao onaj poznati intervju u kojemu je svijetu poručio: 'Ovo je klaonica'. Jedino što je Švabi preostalo u vukovarskoj bolnici jest izbjegavati poglede i praviti se da spava jer netko s imenom Andreas Lehpamer završio bi jednako kao i francuski heroj.

Švabo je danas 51-godišnjak koji mirno živi u Samoboru. Da je bilo po njemu, ova priča nikada ne bi bila objavljena, ali i u ovom slučaju je poslušao svoje ratne prijatelje koji su željeli da šira javnost zna za Andreasa Lehpamera. Hrvatskog heroja, a ne stranog plaćenika.