PRIČA ANTE ČOKOLIĆA Čak 23 puta je mogao poginuti, preživio je 'bijelu smrt', a nakon pogibije suborca su mu četnici rekli da takvu hrabrost nisu nikada vidjeli

Fotogalerija (23)

Na području Popovog polja kao pripadnik 114. brigade HV-a 17. travnja 1993.  poginuo je moj najbolji prijatelj Miljenko Zečić iz Blata na Cetini. Najtoplija i najiskrenija duša koju sam ikada upoznao. Bio je prepun dobrote. Imao je dar od Boga da drage ljude 'diže iz mrtvih'. Da ste najtužniji na svijetu, Mike je imao tu sposobnost da toplim i iskrenim osmijehom i riječima digne s dna, uzme za ruku i povede u sutra. Moj Mike je bio mladost, dječja dobrota i zarazni smijeh. Iskren. Nevin. Pošten. Vedar. Pozitivan. Bio je prijatelj. Od dana smrti postao je nečiji anđeo čuvar. U to sam siguran. Možda moj. Možda me baš on čuvao i vodio od 18. travnja 1993. do 10. listopada 1995., a vjerojatno i danas. Neposredno pred odlazak na svoj zadnji teren rekao mi je da su ga pitali neki momci iz PORD-a (protuoklopni raketni divizijun) želi li prijeći kod njih i postati pripadnik 4. gardijske brigade, i što ja kažem na to. Mike je bio protuoklopnjak, dužio je osu. Također mi je rekao da ga je jedino strah situacija da pored njega bude netko ranjen i da mu on ne može pomoći. Rekao mi je i da je svjestan da mi iz 4. brigade idemo u puno više ofenzivnih operacija nego njegova postrojba, ali da ga to ne plaši.

Odgovorio sam mu da ta odluka mora biti isključivo njegova i da nitko neće biti sretniji od mene ako prijeđe u 4. gardijsku brigadu. Mislio sam, ako mu kažem da prijeđe kod nas i ako se nešto dogodi, to sebi nikad neću oprostiti. Želio sam da dođe, ali nisam imao hrabrosti to mu reći. Odgovorio mi je da će odlučiti kad se vrati sa sljedećeg terena. To je bio njegov zadnji teren, dogodio se 'njegov dan'. Vratio se po pušku ranjenog prijatelja, pala je minobacačka granata i geler ga je pogodio u glavu. 

Taj dan, 17. travnja 1993., bio sam na odmoru i u Novim Selima gledao balote. U ruci mi je bila čaša. Do mene je došla naša zajednička prijateljica Marijana Čorić i rekla mi: 'Ante, poginija je Mike'. Nisam mogao vjerovati što sam čuo. Potpuni šok. Nevjerica. U glavi bezbroj pitanja na koja nisam imao odgovor. Odgovore nemam ni danas. Vjerojatno ću ih naći kada se sretnemo. Nesvjesno sam stisnuo čašu u ruci i ona je pukla. Poput te čaše, slomio se i moj svijet. Mike ni je bio najveći motivator u životu. Svaki put kad bih došao do zida, kad mi je bilo teško nešto napraviti, postići, izdržati... tada bih došao on i postavka u moj glavi bi bila: 'Ako izdržiš, ne odustaneš, postigneš, napraviš... njemu će to biti drago'. Odustajanja nije bilo. Tako sam završio Pravni fakultet nakon rata. Završili smo ga nas dva skupa. Diploma je njegova koliko i moja. I nema samo Pravni fakultet nego i sve ostalo što sam napravio i što je tražilo znoj, odricanja napor... sve smo postigli skupa. Mike je uvijek bio sa mnom i vodio me u sutra. Nije mi dao da odustanem, da skrenem s pravog puta, bio je i ostao moje svjetlo na kraju tunela. Svake godine dođem na njegov grob i donesem bijelu ružu bijeloj ruži hrvatskoj, zapalim svijeću, pomolim se, ispričam mu sve što ima novo u mome životu od našeg zadnjem razgovora. Znam da me čuje i znam da sve što mu kažem već zna, ali želim s njim pričati, želim mu sve reći, sve što se događa, sve što nisam rekao dok smo se družili.

Ovo su riječi Ante Čokolića, veterana 4. brigade, koji je svoja sjećanja na Domovinski rat sabrao u knjigu '23_Ni ovo nije bija moj dan'. Čokolić je i dalje djelatna vojna osoba, brigadir HV-a, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog trolista, Redom Nikole Šubića Zrinskog, medaljama Ljeto 95 i Oluja te Medaljom za iznimne pothvate. Broj 23 iz naslova knjige odnosi se na 23 slučaja u kojima je mogao poginuti tijekom svog ratnog puta od 16. ožujka 1991. do 10 . listopada 1995.

Dva naprema trideset

Jedna od tih 23 situacije je bila tijekom akcije Maslenica. Evo priče Triljanina koji je u rat krenuo s 19 godina...

- Denis Podrug i ja prvi smo ušli u selo Lakići. Ispred nas je bila mala borova šuma, ne više od tridesetak borova, na udaljenosti od 30 metara. Neposredno ispred nas, na par metara, nalazio se zidić dužine 5-6 metara  i visine oko 25 cm. S lijeve strane na oko 10 metara od zidića nalazila se velika kuća. Kad smo Denis i ja došli dva metra do zidića, iz borove šume iskočili su četnici i zapucali rafalno na nas. Bilo ih je tridesetak. Bacili smo se na pod i puzali do zidića. Četnici su vidjeli gdje smo se bacili i nastavili pucati. Zujalo je na sve strane, oko glave najviše. Najbolja usporedba bio bi roj pčela, ali pravi roj sam doživio malo kasnije. Pogađali su kamene na vrhu zidića, pa su komadići stijena završavali u našoj kosi. Sa svakim novim rafalom, zidić je bivao sve manji i manji. Rekao sam Denisu da nekako, ne znam ni sam kakao, pokuša rukom iskopati rupu u ledini gdje nam leži glava i glavu gurnuti u tu rupu. U protivnom, glave će nam uskoro biti izložene njihovom izravnom pogledu i metku iz puške. Nekako smo uspjeli i bar nakratko odgoditi ono najgore. Svakih pola minute naizmjenično bismo Denis i ja podigli pušku preko zidića bez podizanja glave i uputili kratki rafal u njihovo smjeru. Cilj je bio spriječiti ih da se prošetaju do nas i ne iščupaju nas za uši. Da je situacija bila obrnuta, nas dvojica bismo učini upravo to, izvadili bismo ih iza zidića za uši kao zečeve. Zašto kao zečeve? Pa zato što su bili zečevi. I dok smo tako nastavili razmjenjivati vatru, čuo sam tup udarac zrna u ljudsko tijelo. Nažalost, meni dobro poznat zvuk. Denis je bio pogođen u nogu i odmah mi je rekao da je ranjen. Bilo mi je jasno da je pitanje trenutka kada će stvari u potpunosti krenuti po zlu ako žurno nešto ne poduzmemo. A što poduzeti u takvoj, naoko bezizlaznoj situaciji? Odluku sam dobio u sekundi. Pretrčat ću tih desetak metara do kuće i onda će sve biti bolje. Plan sam rekao Denisu. Odgovorio mi je da to ne činim jer ću biti pogođen i mrtav prije nego počnem trčati, čim podignem glavu iza zidića. Izbora nisam imao. Rekao sam Denisu da pokuša staviti novi okvir na pušku, što sam napravio i ja. Sve se događalo dok su četnici neprestano smanjivali naš mali, ali veliki zidić. Prvi sam prebacio pušku preko zidića i pucao kratkim rafalom. To je bio znak Denisu da on prebaci svoju pušku preko zidića i ispuca svih 30 komada. Denis me šutke pogledao, a pogled je jasno govorio: 'Ovo je zadnji put da se vidimo'. Pogled pun straha, poštovanja, nade i zabrinutosti. Svega je bilo u tom pogledu. Straha, zato što je bio siguran da plan neće uspjeti i da ću biti pogođen čim ustanem i počnem trčati. Poštovanje, zato što sam ipak imao plan, a taj plan bio je ludo hrabar. Nade, zato što nam je to u tom trenutku bio jedini izlaz iz ove situacije. Koliko god nada bila mala, ipak je postojala. Zabrinutost, zato što je to vjerojatno bio kraj naših života. Kad je Denis počeo pucati, ustao sam i pretrčao prema kući s lijeve strane. Udaljenost oko deset metara, ali osjećaj o udaljenosti višestruko veći. Svih tridesetak četnika u tom trenu pucalo je na mene rafalno. Vidio sam da su izašli iza borova i da pucaju. Nebom su parali dugi rafali. To je bio onaj pravi roj pčela. I dan danas sam siguran da me Gospa držala za ruku i provela između svih tih zrna ispaljenih iz neposredne blizine ili je na mene stavila svoj neprobojni plašt. To su bili jedini milimetri kud sam mogao proći, a  da me nijedno zrno ne pogodi. Opet se javio onaj osjećaj 'rat je opasna stvar, ljudi ginu, ali ne i ja'. Kad sam dotrčao do ćoška kuće, pipao sam se rukama po tijelu i nisam mogao vjerovati da sam prošao neokrznut. Kad sam počeo trčati, bio sam spreman na ranjavanje, ali sam se nadao da i ranjen mogu doći do zaklona. Pogledao sam Denisa. Obojica smo imali osmijeh na licu, osmijeh od nekoliko tisuća riječi. Pola posla bilo je obavljeno. Još je samo trebalo natjerati tridesetak četnika u bijeg. Samo to. Počeo sam se kretati uz rub kuće s namjerom da dođem do dijagonalno suprotno ćoška. Time bih četnicima bio na boku i mogao bih iz dobre pozicije pucati na njih. S lijeve strane kuće bila je velika zemljana rupa i iskopina. Vjerojatno se bio kopao bunar. Čim sam krenuo uz kuću, vidio sam da se na sredini kuće nalazi prozor. Pomislio sam da je moguće da se i u kući nalazi netko, pa sam se kretao jako oprezno. Došao sam do prozora i naglo skočio ispred s puškom usmjerenom prema unutrašnjosti. Iznenađenje! Na prozoru je stajao četnik ne mlađi od 75 godina. U ruci je držao bajunetu iz Prvog svjetskog rata, namjera mu je bila jasna. Cijev moje puške mu se našla na vratu. Iznenađenje za njega bilo je veće nego za mene. Od straha mu je ispala bajuneta. Tresao se. Nije progovorio ni riječi. Moj prst na okidaču je titrao. Hoću pucati? Neću pucati? Razum mi je govorio i vikao: 'Ne. Civil je, star je'. Emocije su vikale: 'Da. Htio me ubosti'. Prevladao je razum, vjera i odgoj, rečenica koju sam često govorio: 'Mi smo bolji ljudi'. Danas sam ponosan na tu odluku, kao i na niz drugih u sličnim situacijama. Uhvatio sam ga za ovratnik jakne i preko svog ramena iščupao iz kuće i bacio na zemlju kopanog bunara. Zakotrljao se niz iskopinu. Nije bio ozlijeđen. Čak mi je bilo drago kada sam vidio da se ustao i da hoda. Nastavio sam se kretati rubom kuće prema zacrtanom ćošku. Kad sam došao do ćoška i pogledao prema borovoj šumi, bila je prazna. Hrabre družina je pobjegla. Vratio sam se do Denisa i pružio mu prvu pomoć. Denis mi je tada rekao: 'E, kada sad nismo poginuli, nećemo nikada'. I bio je u pravu - prepričava Ante Čokolić.

Opisao je i iskustvo 'bijele smrti' 23. prosinaca 1994., bio mu je to najgori dan u životu. U akciji 'Zima 94', nakon što su pred njim poginula četiri prijatelja, u toj nevjerojatnoj hladnoći on je sjeo na snijeg i tada ga je preplavila neopisiva unutarnja toplina po cijelom tijelu. Bio je nepokretan i svjestan što mu se događa, znao je da se ne smije zatvoriti oči i prepustiti se toj ugodi. Koliko se god trudio pomaknuti barem prst na ruci, nije mogao. Počele su halucinacije, doživio je i izlazak iz svog tijela.

- U meni se javio bijes, tuga, revolt, žal što nisam i ja poginuo s prijateljima na bunkerima. Bila mi je u glavi misao da će sad svi pričati da su oni poginuli kao heroji, što i jesu, a za mene će reći da sam se smrznuo. U moj glavi tada to je bila neprihvatljiva postavka. Bilo mi je žao što na bunker, koji je bio ispred mene, nisam skočio bez puške vičući. Tada bi svi četnici pucali na mene i svi bi pričali da sam goloruk pokušao udaviti tri naoružana četnika. Onda bih i ja bio čovjek koji je poginuo na bunkerima, a ne smrznuo se u polju. Bio bih heroj, a ne papak. Tada sam to tako posložio u glavi - sjeća se Čokolić događaja od prije 28 godina, kojega je ispričao Stipi Božiću, na što mu je on rekao da ga obavezno detaljno opiše jer može biti korisno alpinistima u sličnim situacijama.

Čokolić se sjetio dosta suboraca, a jedan od najupečatljivijih događaja je bila pogibija Ante Bakovića. Imali su zadatak oslobađanja pojedinih čuka i sela u širem dubrovačkom zaleđu. Taj 1. srpnja 1992. mu je bio, kaže, drugi najteži dan života. Osim Bakovića, tada su poginuli zapovjednik satnije Mladen Milić, Dražen Šamadan, Nenad Lončar i Ervin Velić.

- U jutarnjim satima došli smo na čuku prije sela Vukovi. Iz zapovjedništva bojne bili su iznenađeni što četnici nisu na toj čuki. Nastavili smo dalje i ušli u selo. U kući u koju smo ušli, na stolu, u pepeljari bila je zapaljena cigareta. Četnik je bio tu neposredno prije našeg dolaska. Vidio nas je kad smo dolazili i brzo napustio selo, popeo se na vrh čuke i uzbunio ostale. Kretali smo se prema vrhu čuke. Bio sam pored Ante Bakovića. Pogledao me i rekao: 'Imenjače, ti budi po sredini, tako da budeš dostupan svima u slučaju ranjavanja'. To su bile naše zadnje riječi i naš zadnji pogled. Ante je uskoro poginuo čineći jedno od najvećih herojskih djela u Domovinskom ratu. On i Martin Paponja došli su do samog vrha čuke, ispod jedne velike stijene. Preko stijene počele su padati četničke bombe. Ante ih je u zraku hvatao i bacao desno od sebe. Jedna bomba pala je na Martina i Ante je odmah skočio, uhvatio je i zamahnuo da je baci. Pukla mu je u ruci i ubila ga.

Četnici su od pok. Ante uzeli, među ostalim, osobne dokumente i motorolu preko koje su njegove suborce 'lomili' govoreći da ih on pozdravlja.

- Kasnije su nam na Antinu motorolu rekli da nikad nisu vidjeli takvu hrabrost kao njegovu i da misle da ćemo mi pobijediti. Bili su u pravu. I mi smo znali da je konačna pobjeda naša.

Tovar u krevetu

Bilo je u ratu i smiješnih situacija, upravo jedna od takvih, koja se i danas prepričava, zbila se u Kladnjicama 1993. godine.

- Spavali smo u školi na poljskim krevetima svi u jednoj prostoriji. U neposrednoj blizini škole je selo Barani. Pripadnik naše  satnije Marinko otišao je u Barane iza ručka i vratio se oko 22 sata. Mate Vuletić je u njegov poljski krevet polegao malog magarca. Vani je bila zima, a u našoj spavaonici toplo. Magarac se nije puno opirao već je legao na krevet bez većih problema. Mate mu je na noge navukao čizme, zavezao ih i pokrio ga dekom. Svi su čekali da se Marinko vrati. Budući da se vratio poprilično kasno, mislio je sa svi spavamo i zato nije upalio svjetlo. Kada je pokušao leći, osjetio je da u njegovu krevetu netko leži. Počeo se obraćati magarcu riječima: 'Ovo je moj krevet, tko si ti? Zašto si legao u moj krevet? Kako se zoveš? Gdje je tvoj krevete? Samo mi reci i ja ću spavati u tvom krevetu. Pa, ni riči ne možeš progovorit. Jadna ti majka i čiji si. Zašto si mi legao u krevet u čizmama? Pa, šporkat ćeš mi lancune'. Razgovor je trajao gotovo pola sata. Trajao bi i duže da se nismo počeli smijati. Kad je čuo smijeh, Marinko je upalio svjetlo, a magarac je ležao bez namjere da ustane.

Još jedna zafrkancija nije zaboravljena evo skoro tri desetljeća. Nakon ovladavanja Orlovim Kukom spustili su se hrvatski vojnici  u obližnje selo. 

- Marinko Vuletić je uzeo šinjel i kokardu. Tada je nosio veliku crnu bradu. Kad je stavio na sebe rekvizite, doista je sličio na četnika. Ideja se rodila u sekundi. Nakon smjene pošli smo u Metković. Marinku smo stavili lisice na ruke i obukli ga u spomenute dodatke. Ušli smo u kafić i naručili piće za nas i našeg 'zarobljenika'. Uskoro je kafić bio prepun civila koji su pokušavali svoje junaštvo i hrabrost pokazati na zarobljeniku. Bilo je raznih pokušaja. Brzo smo shvatili da će stvari izmaknuti kontroli pa smo Marinku skinuli lisice i dodatke.

Kod sela Gumica u zaleđu Metkovića čuku su četnici tukli minobacačima od 120 mm, a jedan od njihovih napada pamtit će se zbog legendarne izjave vojnika koji je pukom srećom preživio.

- Rupa u stijenama je bila idealan zaklon, granata može pasti i pola metra od tebe, a da ti ništa ne bude. Samo ako ubaci 'tricu', a nije ni to problem jer u tom slučaju nema ni boli n patnje. Taman kad je prijatelj htio uskočiti u rupu, vidio je svježe tragove nečije velike nužda i odlučio da neće trpjeti smrad ni po cijenu života. Granate su padale oko pola sata i kad su prestale, prijatelj je na povratku prošao pored spomenute rupe i vidio da se dogodila 'trica' u tu rupu. Nečija velika nužda spasila mu je glavu, a uslijedila je njegova izjava: 'Da znam tko je to učinio, poljubio bih ga u guzicu!' - zabilježio je Čokolić u svojoj knjizi.

Na nišanu četnika

Posljednjeg dana Domovinskog rata za 4. brigadu, na vrhu Male Manjače Ante Čokolić je mogao poginuti. Tog 10. listopada 1995. četnik na udaljenosti stotinjak metara ga je imao na nišanu, svake sekunde je mogao pucati i to bi bio njegov kraj.

- Pustio sam pušku da visi  o desnom boku. Prije nego je dotakla bok, ruke su mi bile na glavi i kukao sam i plakao. Plač je bio poprilično uvjerljiv, zapravo sam više sličio na profesionalnu narikaču. Znao sam da mi život ovisi o tim prvim sekundama. Hoće li mi povjerovati da sam Srbin. On je iza zida i drži me na nišanu, a ja na brisanom prostoru i puška mi visi o desnom boku. Počeo sam nabrajati: 'Jovane, brate, ustaše nadiru, ubili su mi majku na kućnom pragu. Ubili su mi brata Stevu i brata Đuru. Zapalili su mi kuću. Ja više nikoga nemam. Molim te, brate Srbine, ubij me. Ubij me, brate, da me se ustaše ne dokopaju. Više volim da me ubije brat Srbin nego ustaša. Brate, pucaj, pucaj i ubij me da se ne mučim više'.

Nakon dvije minute mog plača, on se podiže iza zida, ali puška je i dalje usmjerena na mene. Kroz glavu mi prolazi misao: Što ako se sad izma mene pojavi bilo tko od mojih vojnika? Pucat će i to je moj kraj. Zadnji dan rata. U p.M. Nastavljamo kukati i plakati. On se ponovno sagnuo iza zida,  pa ustao i nakon dobrih pet minuta odložio pušku na zid, digao ruke u zrak i počeo mahati prema meni vičući: 'Brate, brate, dolazi do mene'. U tom trenu, brzinom munje potežem pušku s desnog boka, kundak je pod bradom i instinktivnom paljbom pucam prema njemu s ciljem da ga preplašim, da ostavi pušku na zidu i pobjegne. U prilog mi je išla i boja naših traka za prepoznavanje, oko epolete na ramenu. I mi i on imali smo trake crvene boje, tek mala razlika u nijansi. I to me spasilo - navodi branitelj.

Na sreću tada 23-godišnjeg Čokolića, 23. put to nije bio njegov dan za umrijeti. Broj 23 mu je, kada je sve sagledao, postao puno više od matematičkih znamenki...

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija