PRIČA HEROJA Pobjegao sa strijeljanja, posljednji napustio Vukovar

Kada pišemo o Domovinskom ratu, obično jedna priča otvori drugu. Tako nam je Tomislav Jakovljević, govoreći o ratnom putu Turbo voda, među ostalim rekao da im se u proboju pridružio Nevenko Mauzer 'nakon legendarnog bijega sa strijeljanja'.

Morali smo doći do Mauzera i iz prve ruke čuti taj dramatičan događaj. Radi se o heroju Domovinskog rata, pripadniku Turbo voda, čovjeku koji je među posljednjima napustio Vukovar.

Kada se dogodio pokolj u Borovu Selu 2. svibnja 1991., Nevenko Mauzer je još bio u srednjoj školi, a kaže nam da čak ni u tom trenutku, iako su Srbi masakrirali 12 hrvatskih policajaca, nije očekivao da će doći do krvavog rata. U srpnju su branitelji očistili Ličku ulicu i istjerali četnike iz rubnih ulica Borova naselja prema Borovu Selu. Uslijedio je napad JNA na punkt pripadnika ZNG-a na Borovskoj cesti i pogibija Bože Bionde. Nakon toga se sve rjeđe spavalo u obiteljskim kućama, a sve više po punktovima gdje su se branitelji okupljali i držali 24-satne straže. Od 14. rujna se definitivno sve mijenja, krenuo je veliki neprijateljski napad iz svih smjerova, od tada jedini 'dom' je prva crta.

- Ta noć je za mene bila ključna, prelomio sam, shvatio sam da će to biti pravi rat, a ne puškaranje. Svi smo bili odlučni da nećemo pobjeći, da je naša sudbina biti tu i obraniti grad u kojemu smo odrasli i živjeli. Doza straha se eliminirala ludilom i hrabrošću. Oko tebe su ljudi koji su odlučili ostati, dio stanovništva je već napustio grad. Tu si gdje si, boriš se, nema druge opcije nego da daš maksimum od sebe - kaže nam Mauzer 32 godine nakon Bitke za Vukovar. 

Brutalni napad vrlo brzo je pokazao tko je tko, a definitivno jedan od najsrčanijih je bio Marinko Antunović Bosanac. Mauzer se želio što prije obučiti, pa je prošao njegovu brzu 'školicu'.

- Kod Marinka Antunovića Bosanca sam prvi put vidio osu. Pokazuje mi kako se s njom barata, pa mi kaže: 'Mali, ujutro kad krene napad, imaš li muda donijeti mi raketu u rov?' Mislim se u sebi, ako ti imaš muda izaći pred tenk, imam i ja donijeti ti raketu! Kališ se u hodu... - sjeća se naš sugovornik.

Nevjerojatan je bio duh vukovarskih branitelja, a kao dobru ilustraciju Mauzer nam je naveo redovitu scenu kada bi bio na noćnim stražama s Vjekoslavom Jugecom i Mirkom Brekalom. Marinko Antunović Bosanac je bio na punktu 500-tinjak metara udaljenom od njihovog...

- On je bio ljudina od dva metra, a kada bi bilo zatišje, znao bi iz sveg glasa zaurlati: 'Četnici, dođite, jebemo vam majku!', pa bi oni upalili tenkove i turirali s njima.

Ovaj vukovarski heroj ispričao nam je jednu od brojnih akcija koja opisuje kako se branio grad, a u ovoj je ranjen Blago Zadro:

- Jednoga popodneva putem radio veze dolazi Blagin poziv Turbo vodu da se što prije spremimo i pojavimo u kafiću Mustang. Trčimo iz Slavonske do Mustanga, gdje nas čeka Blago te se s dva vozila prebacujemo u zapovjedništvo obrane grada. Na Sajmištu su četici zauzeli jedan punkt iz kojega kontroliraju cijelu ulicu, a nama je dodijeljen vodič koji nas usmjerava do neposredne blizine kuće koju trebamo očistiti. Blago nas desetak dijeli u dvije grupe: u njegovoj su Mirko, Jugec, Denis Perko, Goran Popić Pop, Miro Radmanović, Zvonko Mlinarić Špenac, Tomislav Šestan i ja, a drugu koja će doći s boka vode Robert Zadro i Mile Mlinarić, bili su tu Zoran Janković i ostali pripadnici voda. Blago zapovijeda otvaranje paljbe, pucamo i primičemo se puzeći, to traje dosta dugo. Ležimo uz rub ceste, ne primjećujem da s Blagom nešto nije u redu, vodi nas i usmjerava. Nakon nekog vremena iz kuće više nema odgovora na našu paljbu. Miro Radmanović ustaje i iz stojećeg stava s pola ceste granatom iz RPG-7 pogađa kuću. Ostalo je još samo 'ispratiti' četnike ručnim bombama te napuštamo položaj koji preuzimaju domaći momci. Tek tijekom odlaska vidimo da je u razmjeni paljbe Blago ranjen u nogu. Odvozimo ga u bolnicu i koristimo priliku da posjetimo svoje ranjene suborce, a vraćamo se u bazu Turbo voda duboko u noć.

S obzirom na činjenicu da je on među posljednjima napustio Vukovar, fokusirat ćemo se upravo na razdoblje kada je grad već počeo padati...

- S vremenskim odmakom, mogu reći da je pogibija Blage Zadre bio trenutak kada su kola krenula nizbrdo. Do tada je sve išlo uzlaznom putanjom, fajtali smo se, slavili smo svaku pobjedu i osvajanje svake kuće. Sjećam se da smo pokojni Jugec i ja na gitari uglazbili himnu Turbo voda, pa je odlazili Blagi u zapovjedništvo odsvirati, smijao se, volio ju je slušati. Puštali smo je i četnicima preko Motorole, osjećali smo se nadmoćno. No, nakon Blaginog stradavanja sve više ljudi je počelo ginuti, naš Turbo vod se također desetkovao. Jednostavno, kada smo u Vinogradskoj vidjeli tijelo zapovjednika, ništa više nije bilo isto... - govori nam Mauzer.

Planirali četnicima proći iza leđa

Još se tuklo mjesec dana, a onda se počelo gledati kako izaći iz grada koji samo službeno nije pao. Mauzer je odlučio s jednim dijelom Turbo voda oko 15. studenoga ići u proboj, plan im je bio sljedeći:

- Naš šestorica smo ušli u jedan trap (spremište za krumpire) veličine dva s dva metra, poklopili smo se gredama, zavezali smo bombu za krov i izvukli osigurač, tako da je ona eksplozijom 'popravila' crijep, pala je prašina i dobro nas kamuflirala. Tu smo trebali ostati dva dana, taman da četnici prođu kraj nas, jer je bila obrana razbijena i oni su nadirali, a mi bismo tada izašli po noći i krenuli prema Vinkovcima.

No, plan je propao.

- 'Ubila' nas je vlaga, mislim da je Janković stalno kašljao. Tu smo bili oko 24 sata, četnici još nisu došli, bojali smo se da nas ne otkriju zbog kašljanja pa smo izašli i spojili se ponovo s Robom (Robert Zadro, Blagin sin, op.a.) iz Turbo voda. Plan je bio dobar, ali... 

Nastavili su se boriti, iako je već sve bilo besmisleno. Civili i branitelji su se sklonili u Borovo Commerce i obućaru, dva ogromna kompleksa. Bilo je tu par tisuća ljudi.

- Mi iz Turbo voda smo održali sastanak u obućari. Tomica (Tomislav Jakovljević, op.a.) kaže: 'Ja sam pobjegao iz JNA, ne bih se predavao', a Robijeva poruka je bila jasna: 'Dečki, vi niste služili JNA, najbolje je da se predate. Ja sam Blagin sin, za mene nema predaje, borit ću se do kraja, dok me ne ubiju'. Tu je bio službeni kraj Turbo voda. Jedino su Robert i Tomica odlučili da se neće predati.

Čekala se predaja, većina branitelja koja je bacila oružje se presvukla u civilnu odjeću i izmiješala s narodom, a pripadnici njegove ekipe su se raštrkali po obućari. Dosta je tu bilo ranjenih, starih, nemoćnih...

- Psihički si umoran, samo jedva čekaš da se sve završi, na ovaj ili onaj način. Ne mariš više za svoj život. Bila je gotovo grobna tišina, nema panike, znaš da dolazi nešto što nije dobro, ali da nema rješenja. Nemam riječi kako bih to opisao niti mogu usporediti s nekim drugim događajem u životu. 

Nakon jednog dana, 19. studenoga, do njih dolazi informacija da je Borovo Commerce u plamenu, a tamo su uglavnom bili smješteni ranjenici.

- Od par tisuća ljudi, okupila se jedna skupina spremna gasiti požar u kompleksu udaljenom 500-tinjak metara. Bili smo iscrpljeni, ali nešto u tebi te tjera da pomogneš. Jugec, Denis, Mirko i ja izlazimo pred obućaru, u koloni krenemo tamo. Hodamo, ništa se ne događa, nitko ne puca, niti granate padaju, već je sve bilo opkoljeno. Ulazimo u krug Commercea, kad ono počnu izlaziti četnici, pojavi se i tenk. Već su bili tu! Do nas je kasno došla informacija, već su naši zarobljeni branitelji iz Commercea iznijeli ranjenike, među tim zarobljenicima mi je i brat Moreno.

'Ruke u zrak', čuli smo. 'Jeb.. vam majku, sve ćemo vas poklati', viču četnici. Udaraju nas kundacima  u glavu, prepipavaju, pa kad su vidjeli da nismo naoružani, spajaju sa zarobljenim muškarcima - sjeća se Mauzer.

U tom trenutku je tu bilo oko 500 muškaraca koji nisu znali što će biti s njima, odnosno nikako nije izgledalo dobro.

- Jedan manji čedo uzeo je čovjeka i rekao mu: 'Ideš ti svojoj kući' i odveo ga. Nismo ga više vidjeli. Pet do deset ljudi su tako maknuli sa strane i ubili, vidjelo se gdje to vodi... Od 14 do 17 sati je trajao taj košmar: ispitivanja, maltretiranja, odvođenja.

Jedan me pitao: 'A gdje si ti mali bio?', na što sam mu odgovorio da nisam nigdje bio. 'Nisi bio u Tuđmanovoj vojsci?', nastavio je. Rekao sam mu da nisam. 'A mene kad je Dražo zvao, odmah sam došao', pohvalio se. Mi smo njima bili zanimljivi, obilazili su nas kao ratne trofeje - govori branitelj.

Pješačka kolona počela se kretati od Commercea današnjom Ulicom Blage Zadre, a cijelim 'križnim putem' su trpjeli udarce i maltretiranja, a bilo je i izdvajanja ljudi. Nakon sat-dva, dio kolone gdje je bio Mauzer dolazi do Trpinjske ceste i zaustavlja se kod mesnice Živojin.

- Dolazi jedan markantni lik, mlađi, u SMB uniformi, uhvati me za rame. 'Sjedni tu', naredio mi je kao psu. Tu je bilo izdvojeno već 4-5 naših. 'Ja sam tri mjeseca bio u blatu zbog tebe', rekao mi je uz udarac. Ne znam zašto su me izdvojili, je li me netko prepoznao, možda me 'izdalo' to što sam bio ošišan vojnički naćelavo. Izdvojilo je i Jugeca, koji je bio udaljen pet metara od mene. Ne znam je li bilo ciljano odvajanje ili smo samo bili loše sreće.

Njih desetak su bili izdvojeni u blatu, kolona je lagano prolazila...

- Prilaze nam tri 'original' četnika. 'Dižite se! Krenite prema pješačkoj stazi', naredili su. Dvadesetak metara dalje poredali su nas ispred kuće, kasnije sam skužio da je bio kućni broj 33. Mrkli je mrak, naređuju nam prvo da se okrenemo licem prema kući, pa opet prema ulici i bacimo sve iz džepova. Primjećujem da je osim Jugeca među izdvojenima i Darko Sučević, prijatelj iz škole i s košarke, branitelj koji je bio još mlađi od nas.

U jednom trenutku dvojica četnika uđu u dvorište, a treći s automatskom puškom ostane s nama vanka. Pozvali su prvoga od nas da uđe, zatvorili su vrata i čuo se pucanj. Naivno sam razmišljao da su pucali u zrak, da se radi o lažnom strijeljanju želeći nas zaplašiti, pa da će nas vratiti u kolonu. Kako sam odgojen u katoličkom duhu, nije mi bilo pojmljivo da netko može tako ubiti nenaoružanog čovjeka. Prođe neko vrijeme, četnik koji je ostao s nama kaže: 'Ajde drugi'. Počeli smo se pogledavati, no 'hladno' je ušao i drugi zarobljenik. Opet smo čuli pucanj, bez ikakvih glasova. Kada su rekli trećem da uđe, čovjek se raspao, počeo je moliti: 'Nemojte, ljudi...' Nije htio samostalno ući, uhvatio ga je četnik za rame i ruku i savladao. 

U redu za strijeljanje

Mauzer je bio četvrti u redu za smaknuće.

- Čim je njega ugurao, kaže meni: 'Ulazi i ti'. Nisam se otimao, bio sam spreman prihvatiti svoju sudbinu, nisam razmišljao da ću bilo što napraviti ni početi bježati. Kada sam ušao iza njega par sekundi, vidio sam kako su ga prislonili uza zid i rekli mu: 'Zini', a potom: 'Vi ste ubili našeg Slavišu'. Vidim odsjaj vrha puščane cijevi i tada sam instinktivno krenuo trčati. Tijelo ubijenog još nije ni palo, a ja sam već bio 2-3 metra od njih u mraku, dok su se snašli, dotrčao sam do neke žičane ograde, preskočio je i pritom se ogrebao. 'Bježi, bježi!', čuo sam ih dok su pucali prema meni, a već sam imao prednost od 20-ak metara. Došao do Bobotskog kanala, stotinjak metara od te kuće, već tada me nisu hvatali. Praktički kad me nisu savladali u tih 20 metara unutar dvorišta, nisu više mogli. 

Kada danas vrti tu scenu, ovako analizira...

- Ispalo je da sam odlučio u tom djeliću sekunde kada sam vidio odsjaj, bez prethodnog plana i razmišljanja. Doista mi je par minuta prije bilo svejedno, ali u tom trenutku je proradio životinjski ili ljudski nagon za preživljavanjem.

Nije znao što se nakon njegovog bijega dogodilo s ostalim zarobljenima, među kojima su mu bili i prijatelji Jugec i Darko. Trebalo je pričekati oslobađanje Vukovara, razmjenu tijela, protokola i identifikaciju. Ekshumirano je desetak tijela, pokazalo se da su ih pobili na licu mjesta.

Mauzer je nakon ovoga shvatio da predaja nema smisla i da tu informaciju treba prenijeti suborcima. Vratio se do obućare, uzeo pušku i pištolj koje je sakrio ispod jednih stepenica, te sreo ljude s kojima je bio prije pet sati.

- 'Nemojte se predavati, ubijajau', rekao sam im. Tu moju rečenicu nisu željeli svi čuti jer je bila dogovorena predaja za sutra ujutro. 'Mali, nemoj paničariti', 'Prolupao si...', bile su reakcije dijela ljudi koji su se nadali da će ih četnici poštedjeti ako se mirno predaju. Vidim da ih ne mogu nagovoriti na proboj. Ponovo oblačim uniformu, srećem Tomicu. Kaže mi: 'Neno, idemo ti i ja. Uzmi hranu, uzimam i zolju'. Tu sam dobio osjećaj da bih ipak mogao preživjeti Vukovar,  znao sam da sam nemam baš šanse. Pojave se braća Genscher (Mario i Goran Biber), dragovoljci koji su iz Njemačke došli braniti Hrvatsku i pitaju mogu li s nama. Još smo trebali Robu slomiti. 'Ako treba poginuti, poginut ćemo skupa. Ajde s nama', govorili smo mu. Nagovorili smo ga.

Dvadesetog studenoga u 8 sati je bila dogovorena predaja, sve je bilo spremno za trijumfalno fotografiranje četnika, tenkovi su držali obućaru u okruženju. Grupici koja se odlučila za proboj Tomislav Josić je oko 3.30 sati pokazao malo poznate prolaze u obućari, on je tu godinama radio i znao je kao vlastiti džep, pa su se iskrali. 

- Prošli smo između neprijateljskih tenkova i dokopali se žute zgrade zvana 'banana', popeli se na četvrti kat, zabarikadirali se u jedan stan i dočekali svitanje. Ispod zgrade stalno je kružio transporter koji je megafonom poručivao: 'Ustaše, uskoro krećemo u temeljito čišćenje zgrada. Svi koji se predate postupat ćemo prema Ženevskoj konvenciji. Tko se ne preda, nećemo imati milosti' i onda bi slijedila koračnica 'Marš na Drinu'. I tako svakih 20 minuta. Stari ljudi su još i izlazili, mi smo znali da nećemo. Ako krenu u čišćenje i dođu, što bude - bude. S prozora smo mogli pratiti kako njihove postrojbe već pljačkaju što mogu. Plan je bio ostati u Borovom naselju dok se smiri situacija, pa krenuti put Vinkovaca - prisjetio se Mauzer.

Vukovar su napustili 21. studenoga u 18 sati, kao posljednji naoružani branitelji grada, a sutradan su se dočepali Nuštra i spasili. No, to za Mauzera nije bio kraj rata, ostao je u rovu sve do 1996. godine, dakle debelo iza Oluje, trebalo je pričekati mirnu reintegraciju Slavonije.

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija