PRIČA IZ LOGORA Ivan Turudić: Kako sam preživio nebrojena premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja i tri izvođenja na strijeljanje

Ivan Turudić imao je 23 godine kada je počeo Domovinski rat. Dobrovoljno se prijavio u policiju, a početkom 1991. iz Valbandona je otišao za popunu specijalnih postrojbi Grada Zagreba. Nakon formiranja Zbora narodne garde jednim dijelom bio je u Lučkom, jednim dijelom na Sljemenu, a potom u Pionirskom gradu. Ranjen je i zarobljen 30. kolovoza 1991. na području Kostajnice. U logoru Glina proveo je 6 mjeseci, 5 dana, 13 sati, 5 minuta i nekoliko sekundi.

- Sekunde su posebno važne. Sekunda je inače zanemariva u trajanju vremena, ali u toj sekundi gospodari života i smrti poput Kapetana Dragana, upravnika logora, do svih koji su bili moćni odlučivati u tom vremenu, su odlučivali tko će živjeti, a tko će umrijeti. To je težina i veličina sekunde - kaže Turudić koji je danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije.

Uz nebrojena premlaćivanja, ponižavanja i iživljavanja preživio je i tri izvođenja na strijeljanje.

- Morali smo paziti i kako dišemo jer je apsolutno sve mogao biti razlog za mlaćenje i zlostavljanje. U svakom trenutku se moglo dogoditi da netko nastrada, da netko bude ubijen, osakaćen ili napravljen trajnim invalidom. Kada vas muče poljskim telefonom, osjećaj je kao da vam mozak kuha, a o boli i nemoći neću ni govoriti. Dogodilo mi se da je žena malom djetetu dala nož da ubije 'ustašu'. Pitam se je li svjesna kakvu je traumu tom djetetu prouzročila svojim činom? Morbidno, ali to su situacije koje su se, na žalost, događale - priča Turudić.

Samo sreća ga je, smatra, spasila na Šamarici kada ga je četnik potegao bajunetom, a vrh noža se zabio u udubinu botuna na njegovim hlačama.

- Znaju me ljudi pitati što sam u tom trenutku mislio. Nisam ništa mislio. Sve što mi je u jednom trenutku prošlo kroz glavu jest da je to - to, da me više nema. Vjerujem da zato masovna strijeljanja prolaze bez nekog konkretnog otpora žrtava. Iscrpljeni ste, izmaltretirani, u psihofizičkom stanju u kojem kao da letite i stvarnost oko vas percipirate na jedan sasvim drugi način. Ne mogu reći da niste svjesni opasnosti za svoj život, ali uvijek računate, pa nisam ja taj. Zato smo mi u logoru znali reći da je nekada puno teže bilo iščekivati jeste li vi na redu za batine nego samo batinanje - opisuje.

Jedan je od onih logoraša koji je preživio i susret s Draganom Vasiljkovićem, poznatijim kao Kapetan Dragan koji je zbog ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima i civilima u Domovinskom ratu osuđen na 13 i pol godina zatvora. 

- Više sam ja pokopao svojih prijatelja kojima je on presudio, nego je on dobio godina zatvora - komentira Turudić koji glavnog krivca za ovakvu presudu vidi u Državnom odvjetništvu. 

Smatra da nisu uložili dovoljno truda da osiguraju materijalne dokaze koji bi doveli do presude kojom bi logoraši bili koliko-toliko zadovoljni. 

- Ima u našem Društvu logoraša koji su doživjeli susret s Kapetanom Draganom i nisu pozvani za svjedoke, pa makar da potvrde da su imali susret s njim da bi se prikazala vjerodostojna slika njegove moći. Imam dokument u kojem Kapetan Dragan skupa s osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem traži da se iz južnog logora zarobljenici premjeste u dio bolnice u Kninu koji je služio kao logor. Taj dokument jasno pokazuje tko ima moć zapovijedanja uz Ratka Mladića i Kapetana Dragana. Ti dokumenti postoje, ali ih ja na sudu nisam vidio. Podaci o svjedocima u sudskom spisu nisu bili ažurirani od 2006. godine i sam sam preko svojih poznanstava dolazio do promjena podataka svjedoka, ali sud ima puno bolje alate od mene i može to puno brže napraviti, a ne radi. Jedino što mogu zaključiti je da to netko radi namjerno. Mislim da je uvijek krajnja odgovornost na DORH-u jer smatram da sudsko vijeće može samo suditi po materijalnim dokazima i iznijetim svjedočanstvima i to je jedini ispravni pravni put - kaže on.

Slučaj Kapetana Dragana ostat će mrlja na hrvatskom pravosuđu, dodaje, ali ističe kako su u više navrata DORH-u nudili dokumente koji dokazuju da Srbija skriva ratne zločince. Kaže da su DORH-u nudili dokaze gdje se u Srbiji skriva Stevo Bjelajac, jedan od najkrvoločnijih stražara u logoru Glina i Milan Paspalj, predsjednik Skupštine tzv. SAO Krajine.

- Nudili smo CD-e s materijalom snimljenim 2013. godine u Beogradu koji vjerodostojno pokazuje koga i gdje Srbija skriva. Neke od njih ja osobno poznajem i ja ih optužujem za ratni zločin. Nisu ih zaprimili, nisu napravili niti službenu zabilješku. Javnost treba znati da su ratni zarobljenici u logoru Glina, pokojni Boro i Milan Litrić, otac i sin, Ante Žužić i Janko Kaurić likvidirani nakon drugog posjeta Mile Paspalja sa svojom gorilom, nakon što nas je gorila prebio. Pokojnom Pavlu Bukovcu Joji, mitraljescu je iščupao duge seljačke brkove. Suzu nije pustio. Litrić je bio astmatičar, a Joja invalid s osušenom desnom nogom, ali to te sadiste nije spriječilo u iživljavanju. Ekshumirani su 1996. godine na brdu Pogledić u Glini s prostrjelnim ranama i polomljenih kostiju. Za vrijeme mog boravka u logoru ubijeni su još: Ivan Gregurić, Ivan Palajić i Šmicl Stjepan. To je politička, vojna, ljudska i zapovjedna odgovornosti Mile Paspalja. Bez njega, Stanka Palančanina i bez Đure Birača, upravnika logora, ove stvari se nisu mogle dogoditi - tvrdi Turudić i upozorava kako za Glinu nema još niti jedne presude, a sve je manje živih svjedoka.

Osim njega, još su dvojica - Pave Štajduhar i Ivica Pereković-Mićo, koji su narušena zdravlja. Njihovi iskazi su napisani, ali oni ne ostavljaju isti dojam u sudskom postupku kao kada iskazuje živi svjedok.

Turudić je razmijenjen tek na trećoj razmjeni, 3. ožujka 1992. godine. 

- Doživjeli smo slobodu, svoj drugi rođendan. Teško je te osjećaje opisati riječima. Istina, u tom trenutku zaboravite svu muku, glad i bol koju ste prošli. Nisam bio ni gladan, tolika je bila navala adrenalina. Htio sam samo popiti kavu i zapaliti cigaretu. Došli smo na naš slobodni teritorij, u Karlovac. Bio sam konstantno gladan s 96 kilograma sam nakon logora došao na 70, sve je to izbijeno što batinama, što glađu tako da me u tom trenutku razmjene prepoznala samo majka. Bila je to euforija koju je teško opisati. Nekoliko dana nakon toga nisam bio svjestan da sam slobodan - prisjeća se.

Svake godine, 2. studenog logoraši obilježavaju obljetnicu najveće razmjene u Žitniću. Okupe se i s posebnim pijetetom prisjete onih koji nisu uspjeli preživjeti torturu logora. Ove godine, obljetnicu je zasjenio potez zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je primio Dragana Markovića Palmu, Arkanovog prijatelja. Logoraši su prvi reagirali i poručili Bandiću kako više nije dobrodošao gost na njihovim obilježavanjima i okupljanjima.

- Bespredmetno bi bilo primiti Palmu i davati priznanje onima koji su sami sebe deklarirali kao četnike, a onda dolaziti na obilježavanja na kojima se mi prisjećamo poginulih i nestalih. Koji god motivi poziva bili oni su beznačajni u odnosu na sve ono što se u tom trenutku gazi i obezvrjeđuje. Svi su dobrodošli, nikoga ne mrzimo, ali oni koji su na bilo koji način sudjelovali u rušenju ustavnopravnog poretka RH trebaju znati da ipak nisu dobrodošli na teritoriju RH, bar što se tiče nas branitelja - pojašnjava. 

Nakon što je preživio strahote logora Glina vratio se na bojište i kao član Četvrte gardijske brigade ostao do kraja rata. Iako su mu se prije samih borbenih djelovanja vraćale slike zarobljavanja i riječi upravnika Bilača da će odmah likvidirati one koje ponovno zarobe, želja za oslobađanjem Hrvatske bila je jača od straha.

- Kada krene akcija, strah iščezne. Ja sam dragovoljac koji je svjesno išao u Domovinski rat, imao sam potrebu osloboditi okupirana područja, imao sam potrebu dati svoj angažman i to ne nestaje sa strahom. U jednom trenutku je dana zapovijed brigadi da mi koji smo bili zarobljeni ne smijemo biti izloženi na prvoj liniji, ali bilo je to ratno vrijeme, mi bi se obično 'prošvercali'. Ne mogu zaboraviti zlo koje mi je naneseno, ali svakog ratnog zarobljenika s kojim sam imao bilo kakav kontakt sam štitio do maksimuma, kroz njega sam gledao sebe i prisjećao se što sam prošao. Miran sam karakter, kršćanski odgojen i odgoj mi ne dopušta da činim zlo, nego da pomažem i činim dobro. Vjerujem da zato mirno i spavam - kaže.

Uz teške i uznemirujuće snove kao posljedica logora ostao mu je strah od gladi.

- Kako kaže struka s tim ću vjerojatno živjeti do kraja. Nije to ništa strašno, inače nisam od velike hrane, ali doma mora frižider biti pun. Čim se malo isprazni postanem nervozan i moram u nabavu. Ne moram jesti, ali hrana mora biti tu. Ali, tu je moja obitelj, društvena odgovornost kao predsjednika Udruge i razni projekti ne daju mi previše vremena da razmišljam o ružnim stvarima nego me tjeraju naprijed i ja se s tim, usudio bih se reći, odlično nosim. Psihofizičke traume koje su ljudi doživjeli u logoru uzrokuju najteže liječničke dijagnoze, ali oni se hrabro nose s tim životnim traumama. Volimo se pohvaliti da u ovom trenutku, što se tiče naših članova, nema suicida. Vjerujem da su dijelom za to zaslužni programi koje provodimo i da dajemo poticaj da treba dignuti glavu i izdržati kada je najteže. Članove o svemu obavještavam i uvijek sam im dostupan i nadam se da je i taj moj odnos doprinio tome i to je ono što me čini sretnim, zadovoljnim i ispunjenim - dodaje.

U sklopu 'Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju' premijerno je prikazan dokumentarni film 'Magistrala ratnog zločina' koji je nastao u produkciji Hrvatskog društva lo-goraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije. Turudić kaže da im je bila namjera iza sebe ostaviti vjerodostojan materijal koji će svjedočiti o mukama i patnjama koje su prošli. Osim toga, namjeravaju uspostaviti spomen-sobe u Kninu, Korenici, Vojniću, Glini, Staroj Gradiški i Bučju. Za Glinu je kaže na dobrom putu, čeka se još ugovor o suradnji s Ministarstvom pravosuđa. Uređenje svake sobe sa zamišljenim multimedijalnim sadržajem i eksponatima košta stotinjak tisuća kuna, a financije su, ističe Turudić, uvijek problem. Zato je zahvalan na pomoći Ministarstvu branitelja, Gradu Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, Gradu Kaštelima, Solinu, Glini, Dicmu, Marini, Lovreću, Lećevici, Croatia osiguranju, Lovrincu i Čistoći. Osim preventivnih liječničkih pregleda sve više im se nameće potreba za duhovnom obnovom i to je nešto na čemu trenutno rade u Društvu logoraša.

Dosadašnjim vlastima Turudić zamjera što su jako malo pažnje posvetili hrvatskim braniteljima, pronalasku nestalih i njihovim obiteljima. 

- Obitelji su one koje najviše pate. Jasno je da je žrtva poginulih i nestalih hrvatskih branitelja veća od svačije žrtve, pa tako i moje nakon logora i svega, ali obitelji koje su ostale još i danas žive sve te stvari s nama. I nakon 27 godina prvih razmjena i oslobađanja zarobljenika i dalje prolaze logor jer se s nama vraćaju u to razdoblje. Svi oni u sustavu koji nisu uložili napor, koji su svjesno trpali neke stvari pod tapet da bi ih zakočili, trebali bi biti procesuirani. To ne bi ničim zadovoljilo obitelji, ali bi svatko trebao odgovarati za svoj dio posla, pa tako i institucije koje nisu napravile sve što je u njihovoj moći, a trebale su. Da bi se olakšala patnja, bol i neizvjesnost trebalo bi preko naše EU obitelji uvjeriti Srbiju da sve protokole, informacije, tajne arhive bivše JNA i svih službi koje imaju, a u kojima su  evidentirana ubojstva i nestanci da se učini dostupnim Hrvatskoj, da što lakše dođemo do nestalih. Ne vjerujem da ćemo ikada doći do svih, ali do jednog dijela se sigurno može doći i tu je odgovornost na politici. Obitelji nestalih hrvatskih branitelja ili civila tako bi dobile priliku da se nađu posmrtni ostaci njihovih najmilijih i da imaju mjesto gdje se mogu pomoliti i zapaliti svijeću - tvrdi Turudić.

Na kraju prisjeća se tvrdnji s početka Domovinskog rata kada se govorilo da će Hrvatska nakon oslobođenja postati 'mala Švicarska'. Danas smo daleko do te ideje.

- To je nešto što je svih nas tjeralo naprijed, posebno nas koji smo dolazili iz obitelji koje su u onom sustavu bile potlačene. Danas, mi kao društvo nismo postali 'mala Švicarska', nemamo životni standard Švicarske, nemamo socijalne uvjete ni blizu Švicarske. Imamo uvjete u kojima bi hrvatski narod mogao lijepo živjeti, a naša mladost odlazi vani. Oni koji su otišli sami možda će se vratiti jednom, ali obitelji će se teško vratiti. Imamo svoju državu, svoju Vladu, trebali bismo razmišljati da sami sebi sada stvaramo uvjete za bolji život, ali toga na žalost nema. Ja sam ogorčen, osjećam se jadno kada vidim hrvatskog čovika da kopa po kontejneru. Nikad nisam mislio da će nakon svega itko u ovom društvu morati kopat po kontejneru. Kada nakon svega podvučete crtu ispada da smo se mi borili, izborili i krvavo platili domovinu s preko 15.000 mrtvih, prepustili je na upravljanje političarima, a oni je malo po malo nagrizaju i vode u propast. Onaj premijer koji omogući četveročlanoj hrvatskoj obitelji da od svog rada bude mogla normalno živjeti i da bude mogla sebi omogućiti sedam dana zimovanja i sedam dana ljetovanja od svog rada, taj će premijer ostati upamćen u narodu. Svi ostali prije i poslije njega će biti zaboravljeni kao da nikada nisu postojali u povijesti ovog naroda - zaključuje Turudić.