PRIČA O 156. BRIGADI 'Za našu logistiku ništa nije bilo nemoguće, pašticada je stizala na čuke!'

Fotogalerija (14)

156. brigada Hrvatske vojske Makarska-Vrgorac osnovana je 21. prosinca 1991. godine, a najznačajniju ulogu je odigrala na Južnom bojištu. Prva dobrovoljačka bojna je sudjelovala u akcijama na području Sinja, Čepikuća, Slanoga i Stona. Nakon osnivanja brigade odlaze na Neretvu, njihova taktička grupa sudjeluje u akciji deblokade Dubrovnika, a na području Konavala i Prevlake ostaju do kraja rata. U lipnju 1992., nakon opće demobilizacije, od 2.000 pripadnika 156. brigade ostaje oko 200 pješaka i logistike. Kao jednu od najtežih akcija njezini pripadnici Stjepan Kotarac, Matko Andrijašević, Ante Mendeš i Ivan Nemčić navode akciju Tigar, bitku od 4. do 13. srpnja 1992., koja je imala za cilj izvršiti deblokadu Dubrovnika na način da se ovlada dominantnim visovima u Hercegovini.

Tada su poginula četvorica pripadnika taktičke grupe Kobac 156. brigade, a Ante Mendeš, jedan od ratnih zapovjednika brigade, kaže kako su tada u prosijeku imali najmanje jednog ranjenog dnevno. 

- Dio pripadnika iz Šibenika i Splita su pridodani nama pod zapovijedanje jer smo bili tako raspoređeni na terenu, tako je i među tim ljudima bilo poginulih i ranjenih. Prva brigada je tu imala sedam poginulih koji su upali u zasjedu. Nisu ih mogli izvući, sedam dana su ih pokušavali izvući. Bilo je to strašno, dovoljno je zamisliti kako je nakon sedam dana izvlačiti poginulog kolegu - prisjeća se Mendeš, a Stjepan Kotarac, današnji predsjednik Udruge 156. brigade HV-a, dodaje kako je jedna od stvari koja ih tišti nepravda vezana baš uz tu operaciju. 

- Mi smo na jednom dijelu bili čak i nositelji akcije, s naše strane je išlo cijelo topništvo. Bilo je 4 sata ujutro, a znak za početak akcije je bio: 'Neka krene rock and roll'. Tu nas je Bobetko, što zbog svoje sujete što zbog nekih neraščišćenih stvari s našim zapovjednikom, izostavio. Naša udarna grupa Kobci bila je u direktom ulazu u Tasovčiće, bili su s HOS-ovcima - kaže Stjepan.

Ivan Nemčić, jedan od osnivača ZNG-a u Makarskoj, pojašnjava kako je cijeli pravac Neretve, od Metkovića do Tasovčića, bio zadatak 156. brigade, ali ih oni koji danas organiziraju obilježavanja obljetnica na njih ne pozivaju niti se njihova brigada spominje kada se govori o toj akciji. 

- Ne znam zašto je to tako - kaže Nemčić, a odgovor na to pitanje ima Matko Andrijašević, zapovjednik 2. bojne 156. brigade. 

- Ja to gledam s pozitivnije strane, pa pretpostavljam da je to zato što smo mnogima bili trn u oku jer, drugi kažu, da smo od svih pričuvnih brigada bili najustrojenija pričuvna brigada, posebice što se tiče časničkog kadra koji je bio školovan. Tako da ja uvijek u tome tražim razlog izostavljanja - pojašnjava Andrijašević.

- Naša se logistika i danas predaje na vojnom učilištu - dodaje Kotarac.

Prepričava kako je njihovim pripadnicima dolazila dobra hrana na položaje te da su je dopremali magarcima, a to je navelo Matka Andrijaševića da ispriča priču o tome kako je stigla pašticada do svake čuke na njihovim položajima za što je bio uvjeren da je nemoguć zadatak za logistiku. 

- Bio mi je rođendan i pitali su me moji u zapovjedništvu imam li kakvu želju za ručak. Odgovorio sam im da želim pašticadu samo da ih maknem, da vide da nije baš sve moguće, a oni mi kažu da nije problem, da će biti pašticada za ručak. I kako bi podigao letvicu, tada sam rekao da ću ja jesti samo ako je dobiju i svi 'čukari' na položajima. Tako je i bilo. Za tu logistiku zapravo ništa nije bilo nemoguće. Prva bojna su bili dragovoljci, to je emocija, snaga, druga bojna je imala odličan časnički kadar, a fantastične su bile i popratne postrojbe - smatra Andrijašević.

156. brigada HV-a je do Oluje rasformirana. Godinu dana prije Oluje dolazi do velikog preustroja i ona prelazi u 156. domobransku pukovniju kojoj se priključuje i Omiška bojna HV-a. Njihova uloga u akciji koja je označila kraj Domovinskog rata bila je čuvanje položaja na Južnom bojištu, a iako nisu bili među onima koji su 5. kolovoza 1995. ušli u Knin, dobro se sjećaju toga dana.

- Kad je završilo onako kako je završilo i mi smo, kao i svi, bili euforični. Zapravo su u manje od 24 sata snage HV-a ušle u Knin. Sretan si, ponosan, osjećaš  da ratna sreća ide na našu stranu, da će to brzo završiti i da ćemo se moći vratiti kući. Svi mi smo išli kao dragovoljci bez namjere da gradimo nekakvu vojnu karijeru nego da oslobodimo Hrvatsku i da se vratimo kući i na svoja radna mjesta - kaže Mendeš.

Ivan Nemčić bio je jedan od osnivača Zbora narodne garde i prisjetio se kako su im se javljali čak i ljudi u 70-im godina. 

- Ne možeš ga poslati kući, moraš ga držati sa strane, dati mu pušku i dati mu da nešto radi - prisjeća se Nemčić koji je tada dobivao i anonimne poruke o tome koga mogu zvati da im se pridruži.

Pokazuje tako pismo anonimnog pošiljatelja koji im daje imena mladih ljudi koji im stoje na raspolaganju, ali i predlaže da se obrate ljudima koji švercaju markama na Pjaci ako im treba pomoć za obranu Hrvatske. 

- Ja bih se prvi javio da nisam u godinama i bolestan. I u Drugom ratu sam se borio za Hrvatsku. Vodite računa, Dubrovnik je u kritičnom stanju, a doći će i Makarska - dio je pisma kojeg je dobio od anonimnog pošiljatelja. 

Nemčić se prisjetio i još jednog događaja kojeg danas prepričavaju kao anegdotu pod nazivom 'Konj nije znao lozinku'. 

- Dio ljudi smo morali rasporediti u mjesne straže. I jednog dana dođe čovjek i tvrdi da mu je naša mjesna straža ubila konja. Trebali smo to ispitati i kazali smo našem čovjeku da nam napiše što se dogodilo. I on piše kako je bila noć, kako sam stoji na straži i kako je čuo da nešto šuška u grmlju. Navodi da mu je rekao: 'Stoj' i tražio lozinku, ali da nije dobio odgovor pa da je pucao i da mu je pred noge pao konj - opisuje Nemčić.

Stjepan, pak, zbog zdravstvenog stanja, nije služio vojni rok u JNA pa tako nije dobro ni poznavao oružje. 

- Na početku smo krenuli na ovaj naš teren na uvježbavanje i nadlijeću helikopteri, nas povuku iz hotela gore na brdo da kopamo rovove i na moru jedna grupa puca. Imao sam PAP-ovku i ja odem k njima dolje i kažem im: 'Ma, šta radite? Sad ću vas rafalom pokosit!' Ja uopće tada nemam pojma da PAP-ovka nema rafal - smije se na svoj račun Kotarac.

U ratu mu je, kaže, najljepše bilo zajedništvo, a naglašava kako je u Makarskoj i danas tako. Ponosan je što među udrugama proizašlim iz Domovinskom rata na makarskom području, za razliku od drugih dijelova Hrvatske, nema razmimoilaženja, nego i danas djeluju zajedno. Razlog za uspjeh vidi u tome što nisu isključivi, a ističe kako su takvi bili i '91. 

- U Makarskoj smo imali sreću da je tada predsjednik Općinskog vijeća, što bi danas bio gradonačelnik, bio moj školski kolega Eugen Šunde, a u vrijeme formiranja Zbora narodne garde u Makarskoj je na vlasti bio SDP, ali da nije bilo toga čovjeka, u Makarskoj ne bi bilo ništa. On je nalazio sredstva, opremao nas i da nije bilo njega, koji nije gledao tko je tko, a među dragovoljcima je bilo 90 posto desničara, ne bi bilo ni brigade. Pri tome ne mislim na tadašnju vlast u Makarskoj, nego isključivo na Eugena Šundu - kaže Kotarac.

Tijekom Domovinskog rata kroz brigadu je prošlo gotovo 5.500 ljudi, a 26 pripadnika je poginulo. Među njima je bilo i žena, ali naši sugovornici ističu jednu - medicinsku sestru brigade Vanju Jerkušić. 

- Ona je od prvog do zadnjeg dana bila s nama. Nema terena, nema najgoreg mjesta da ona nije bila i da u tome što smo radili nije sudjelovala, pa i u izvlačenju četvorice naših na Južnom bojištu. Ona je među prvima bila tu. Odlikovana je od strane predsjednika Republike i može se mjeriti sa svakim pripadnikom brigade. Ne samo da smo se mogli osloniti na nju, nego bi mnogima ona mogla biti i uzor. Jedno vrijeme je bila i načelnica saniteta, a to obično bude doktor. Ali ona je bila kontinuitet, a doktori su se stalno mijenjali - otkriva Mendeš. 

Nemčić naglašava kako su oni bili pričuvna brigada i kako se nikada ne stavljaju u rang gardijskih brigada. 

- To što su oni radili, to je bilo junaštvo, ali ni naša uloga nije zanemariva i ponosni smo na naš ratni put. Uvijek smo bili s boka Četvrtoj ili Prvoj. Nitko od nas nije morao biti ranjen, a opet smo svi ranjeni i svakome se to pokaže nakon nekog vremena - kaže on.

Najgore 'ranjavanje' su, kažu, doživjeli nakon rata. Pričaju kako je nestala arhiva 156. brigade pa su trebali dokazivati da su bili u ratu kako bi ostvarili svoja prava. Andrijašević, koji i danas radi u Biokovci, je to uspio preko plaća, a Nemčić bi ostao bez ikakvih prava da nije pronašao rješenje kojim mu se dodjeljuje čin. 

- Rat je rat, ali najbolja stvar toga rata je što sam upoznao neke ljude koje sam do tada samo viđao po Makarskoj, čak se nismo ni javljali, upoznali smo se na terenu i ta prijateljstva i danas traju. Kao braća smo. To prijateljstvo mi je nešto najbolje iz tog rata - zaključuje Andrijašević.