PRIČA O BIJELOM ZLATU Doznajte po čemu je stonska sol jedinstvena u svijetu

Fotogalerija (17)

U prošlosti je sol bila skupa roba koja se koristila za začinjavanje hrane, ali i za konzervaciju hrane. Budući da je bila vrijedna svoje težine u zlatu, nazivali su je bijelim zlatom. Jadransko more je najsjevernije more u svijetu gdje se prirodnim putem proizvodi sol, a u Hrvatskoj su tri solane - Ston, Pag i Nin. Način na koji se sol proizvodila u doba Rimljana u Solani Ston proizvodi se i danas. 

- To je jedina sol u svijetu bez aditiva - ponosan je Sveto Pejić, direktor i vlasnik Solane Ston. 

Posebno je vrijedan solni cvijet, a to je laički rečeno, pojašnjava Pejić, kao kada pokupimo skorup s mlijeka. Prirodna sol ima oko 82 minerala, a solni cvijet oko 90. U Solani Ston se godišnje proizvede od 300 kila do 3 tone solnog cvijeta, mnoge tvrtke u Hrvatskoj i inozemstvu su zainteresirane za njega, ali je zanimljivost da se može kupiti samo u solani i restoranu Vile Koruna kojoj je Pejić također vlasnik. Deset deka stoji 14 eura. Za usporedbu, kilogram soli je 12 kuna. 

Liječnici danas naglašavaju kako je važno u organizam unositi što manje soli, ali Pejić kaže da nije problem u soli, nego u aditivu koji se dodaje kako bi sol bila sipka. 

- Najčešće je to E 534. U našoj solani se još uvijek radi drcanje, postupak u kojem ljudi miješaju more, odnosno sol da se ne zalijepi. Ona tada gubi svojstvo gipsa i ostaje uvijek sipka. Nakon toga se krca u vagone i odvozi u skladište ispod krova. Nakon šest dana je spremna za pakiranje i kakva je nakon šest dana, takva je nakon 60 dana i nakon 60 godina. Druge soli nisu takve. U svijetu se sva sol skladišti vani jer je puna gipsa, što više pada kiša, ona se sve više stvrdnjava i kada se ide obrađivati, prvo se mora pikamerom istuckati i onda ide na pranje. U svijetu se 90% soli pere, što zbog šporkice mora, što zbog svojstva gipsa koji se nalazi u njoj. Nakon pranja ide centrifuga i sušenje koje ide na 600-650 stupnjeva i tu izgore svi minerali. Ostaje joj samo gorčina i slanost - otkriva Pejić. 

Stonska sol bila je izrazito važan izvor prihoda Dubrovačke Republike. Postoji podatak kako su godišnje od prodaje soli zarađivali 15.900 dukata, a od cijelog ostalog gospodarstva Stona i okolice tek 1830 dukata. Zbog soli su izgrađene i stonske zidine koje su nakon Kineskog zida najdulji sačuvani fortifikacijski sustav na svijetu. Kada su izgrađene imale su 7 kilometara, danas je ostalo 5,5 kilometara, ojačane su s 40-ak kula i 5 tvrđava, a povezuju Ston i Mali Ston. 

- Dubrovačka Republika je prostor od Cavtata do Boke Kotorske kupila za manje od jedne godišnje berbe soli. Ston je pripadao Dubrovačkoj Republici i drugi je planski građen grad u Europi. Građen je po uzoru na Dubrovnik. Kule, ulice i utvrde Stona nose imena kula, ulica i utvrda Dubrovnika, možemo reći da je Ston Dubrovnik u minijaturi. Gradnju zidina Dubrovačka Republika započela je 1333. godine kako bi obranila svoju solanu od Mletačke Republike. Poznato je da su Dubrovčani bili dobri diplomati i da su bili u dobrim odnosima sa susjedima, ni s kim nisu ratovali, ali s Mletačkom Republikom nikada nisu mogli postići sporazum. Stalno su im krali sol i da ne bi s njima ratovali odlučili su kupiti Malostonski zaljev, Ston i Pelješac. Samo godinu i po dana se radio istočni zid, a zidine kako danas izgledaju su završene 1506. godine. Četiri generacije su ih gradile. Završili su Dubrovčani zidine, ali nisu potpuno riješili problem s Mletačkom Republikom - priča naš sugovornik i dodaje kako su se Dubrovčani 1699. godine odlučili lukavo riješiti taj problem.

- Mi danas zbog toga imamo problem, ali tada je to bio mudar potez. Vraćaju Neum i Sutorinu Bosni, Bosnom vladaju Osmanlije, a oni su s njima u jako dobrim odnosima. Tako dobivaju tampon zonu. Kopnom od Neuma prema Stonu ne može nitko, kao ni iz Crne Gore prema Dubrovniku. Na zidine iznad Malog Stona grade tvrđavu Korunu, stavljaju vojsku u zidine Velikog Stona i grade tvrđavu sv. Bartola na brdu odakle mogu kontrolirati prilaz s mora. Prema signalima s otoka znali su kakav neprijatelj dolazi i s koliko naoružanja i tu su svi ratovi za sol završili - govori Pejić. 

Prodaja soli bila je regulirana Statutom Dubrovačke Republike, a najvažnije odredbe su bile o prisegi, odnosno zakletvi koju su davali oni koji su prodavali sol. Knez je u Stonu otvorio poseban ured za prodaju soli i mogla se izdavati samo ako su bila prisutna dva notara i pisar. Vodile su se stroge evidencije o prodaji soli koja se nalazila u skladištu koje je imalo više ključeva. Tek kada su bila sva trojica sa svojim ključevima, sol se mogla izdati. Također, kada je bila berba soli na snazi je bila opća mobilizacija, a mladi koji su dolazili su sa sobom morali povesti stoku za zapregu koju su imali na raspolaganju. Bili su plaćeni u soli ili u zlatu. Sol se u prvo vrijeme mogla prodavati samo u Stonu, Slanom, Dubrovniku i u današnjoj Gabeli što je naziv za carinu. 

Solana Ston ima 53 bazena koji se dijele na pet grupa, a peta grupa, odnosno zadnji red, su kristalizacijski bazeni. 

- Razlika je što su u vrijeme Dubrovačke Republike zadnja dva reda bila za kristalizaciju, a danas je u funkciji tek devet bazena. Sve bazene za kristalizaciju Dubrovačka Republika je krstila imenima svetaca i na svakom bazenu je u kamenu uklesano ime. Prvi je sv. Vlaho, pa Frano, Nikola, Antun, Marija, Josip, Ivan, Petar i Pavao, a samo jedan bazen ne nosi ime sveca i on se zove Mundo što znači svijet ili narod. Ta se sol stavljala u posebno skladište i iz toga je jedan manji dio išao knezu, par vreća crkvi i ostalo se dijelilo pučanstvu koje nije imalo novca da kupuje sol koja se tada prodavala u zlatu - zaključuje Pejić.

Zubom vremena, ratom i potresom Solana Ston je toliko oštećena da proizvodi samo 5-10 posto soli za prehranu, a ostalo za industriju. Ove godine je za prodaju proizvedeno 330 tona, a još se pamti najveća berba iz 1611. godine kada je ubrano 6011 tona soli.