PRIČA O LJUBAVI I RATU Heroina Jadranka Marinov je bila autoritet i muškim ratnicima, a suborac joj je postao i suprug
Splitsko-dalmatinska županija obilježava 25. godišnjicu oslobađanja Hrvatske Piše: Dalmatinski portal

PRIČA O LJUBAVI I RATU Heroina Jadranka Marinov je bila autoritet i muškim ratnicima, a suborac joj je postao i suprug

Zapovjednik 1. bojne je jedan put u šali rekao istinu: 'Ti, Jadro, nikad nećeš biti zapovjednik satnije, zamisli da mi vojska dođe i kaže - jebem ti zapovjednika'

U Domovinskom ratu je sudjelovalo više od 20.000 žena i svaka je na svoj način ostavila trag u obrani Hrvatske, baš kao što je i rat ostavio traga na njima i njihovim životima. Branitelji su danas ponosni na svoje ratnice koje su u najtežim trenucima bile spremne 'uskočiti' tamo gdje se ne bi usudili ni neki muškarci, a opet su im bile i podrška i utjeha u trenucima kad im je bilo najpotrebnije. Gotovo je svaka postrojba imala barem jednu posebnu ženu, onu koja je držala sve konce u svojim rukama, a 6. domobranska pukovnija imala je Jadranku Marinov, djevojačkog prezimena Podrug. 

- Ona nije bila administrator, bila je vojnik u punom smislu te riječi. Jadranka Podrug, lijepa, mlada, crna žena, vitka, ali snažna, fizički jača od mnogih muškaraca, a opet tako ženstvena. Jadranka je hrabra, usudi se čuvati stražu tamo gdje se mnogi muškarci boje. Mi smo muško tradicionalno društvo. U tim vremenima i u tim odnosima žena nije mogla biti zapovjednik samo zato što je žena. Kazao je jednom u šali zapovjednik 1. bojne, ali to je istina: 'Ti, Jadro, nikad nećeš biti zapovjednik satnije, zamisli da mi vojska dođe i kaže - jebem ti zapovjednika.' Koliko god Jadra bila odlučna, snažna i hrabra žena, koliko god se uspješno nosi s teretima koje joj život nameće, i prije i za vrijeme i poslije rata ipak ima meko i nježno žensko srce - napisao je o njoj Winton Afrić, dozapovjednik 1. bojne 6. domobranske pukovnije, u svojoj knjizi 'Rat u meni'.

U obranu Hrvatske je otišla na samim počecima na poziv prijatelja s kojima je radila u škveru. Dva brata su joj već bila u vojsci, stariji je bio zapovjednik u 126. brigadi, a i mlađi je bio branitelj. 

- Kada sam došla, napravili su mjesta za mene, puno mi je to značilo kao ženi da imam kutak za sebe. Međutim, uvjeti su zaista bili jako loši, bez kupatila, WC-a… Bila sam spona između zapovjedništva i vojnika. Sve što ih je mučilo, meni su povjeravali. Bila sam dio njih, a s vremenom sam stekla njihovo poštovanje. Sjećam se kada je pokojni zapovjednik Ivan Medak išao u Zagreb i pitali su ga koga će ostaviti u zapovjedništvu, a on je kazao: 'Što će mi itko kada imam Jadru' - priča ova iznimna žena koja se nije libila ni razoružati suborca koji je u jednom trenutku počeo pucati bez razloga. 

- Naša vojska je bila po balkonima, a on je uzeo pušku i puca li ga puca i govorim ovom našem PD-u da ga razoruža jer će ubiti nekoga na balkonu, a on mi odgovori da nije lud pa da njega ubije. Bila sam na prvom katu, navukla čizme, sišla dolje, uhvatila ga za pušku i bacila je o zid. Opekla sam se jer je cijev bila vruća, bila sam bijesna jer me peče, a on razgoračio oči. Poslije sam čula kako mu govore da ga je razoružala žena, a on im je odgovorio: 'Neka, to je moja prijateljica'. Prošlo je malo vremena i kuca on meni na vrata i govori: 'Jadre, molin te, vrati mi pušku'. Rekla sam da ću mu je vratiti kad se otrijezni, a da se može smatrati demobiliziranim kada se vratimo u Split - kaže ona i prisjeća se još jedne scene s puškom koja govori o tome da je nije bilo lako prevariti, ali pokazuje i koliko je zapravo velik čovjek.

Jedan suborac ju je slagao da je ostavio pušku na mjestu gdje su ostavljali oružje prije nego je krenuo kući na odmor. Isprva mu je povjerovala, no, nešto ju je mučilo, pa je ipak otišla provjeriti gdje je njegovo oružje. Nije ga pronašla zbog čega je zvala vojnu policiju da ga zaustave. 

- Kada su ga doveli, gleda u mene kao u crnog đavla i oni pitaju što ćemo, hoćemo li ga odvesti u zatvor ili ga vraćamo na teren? Rođeni smo na isti dan i znala sam da mu je sutradan rođendan i odgovorila sam im da ga odvedu kući, ali da puška ostaje. Kasnije mi je ipak priznao da sam bila u pravu i da sam dobro postupila što sam zvala policiju - kaže Jadranka i prisjeća se događaja koji je iz današnje perspektive smiješan, ali u to doba nije bio. 

- Došao nam je jedan novak na ratište i baš kad je ušao u kuću počele su padati granate. Svi su se razbježali, a on se sakrio ispod kreveta. Kad je završilo, nije htio izaći, čak sam ga metlom pokušala istjerati, ali nije se dao. Na kraju smo morali podignuti krevet kako bismo ga izvukli - priča i naglašava kako je poštovanje koje i danas ima od suboraca najveća i najljepša 'korist' koju je dobila od rata i koja se ničim ne može platiti.


Isto kao što u obranu domovine nije otišla da bi dobila nekakvu materijalnu korist, tako u rat nije otišla ni da bi našla momka, ali ispalo je tako da se zaljubila u Slavu Marinova s kojim je i danas u sretnom braku, a imaju i dvoje djece. 

- Bilo je svita i u škveru, nisam zato trebala otići u rat. A vodila sam računa o svom ponašanju, nisam htjela da me smatraju nekom tukom - govori ona, a suprug joj Slave se prisjeća kako je njihova romansa počela na izvoru Čikole. 

- Prvo nas je spojio teren na Balinoj glavi. Jedno jutro sam ubio zeca i razmišljali smo kako ćemo ga spremiti i onda smo se sjetili Jadre…

- Skupo me koštao taj zec - ubacuje se Jadra.

- Nije tebe, nego mene - spremno uz smijeh odgovara Slave.

Ipak, same početke njihove veze obilježila je tragedija. Na Badnju noć 1993., majka joj je poginula u prometnoj nesreći dok je išla u crkvu na polnoćku.

- Mislila sam da se više nikada neću nasmijati. Ljudi su dolazili na ratište, ja sam ih papirološki vodila i među njima je bilo onih koji nisu bili za to, ali i onih koji su se, kao Slave, pokazali kao vrlo kvalitetni ljudi. Slave je mijenjao zapovjednika voda i naša je komunikacija bila češća. Kad smo došli u Split odveo me u Dicmo na groblje. Roditelji su mi umrli, bila sam tužna, a on se maknuo sa strane. Rasplakala sam se na što je on došao do mene, stavio mi ruku na rame i rekao: 'Imaš mene'. I to je bilo to - priča ona.

Danas su oboje u mirovini, žive skromno, ali sretno. Vrijeme Domovinskog rata pamte po ujedinjenosti i ljubavi prema domovini koja je povezivala branitelje i gurala ih naprijed kroz nevjerojatne situacije. 

- Svatko tko se tamo našao dao je dio sebe. Lakše mi je pričati o sporednim stvarima, jer prisjećati se ljudskih žrtava, grozota, koje su posljedica svakog ratovanja je teško! Moj prijatelj koji je bio u kamionu s još njih osmero je odletio u zrak. Šest ih je umrlo pred njegovim očima, gledao je kako se trzaju otkinuti udovi. On je sada na kemoterapiji, ostao je sam, ali i dalje strašno pozitivan. Riječima se teško može objasniti što su prolazili branitelji kao ni ushićenje kad smo realizirali davno priželjkivani san - govori Jadranka.

Početak Oluje, koja je značila i ostvarenje sna o slobodnoj Hrvatskoj, dočekala je u bolničkom krevetu s teškom upalom pluća, ali čim je izašla iz bolnice uputila se u Knin. 

- Bilo mi je strašno žao što nisam išla, pa sam odmah nakon izlaska iz bolnice otišla. Knin je bio zapušten, trava je bila do pola ceste, pa sam se pitala što su ti ljudi tamo radili sve te godine?! Kad je Knin oslobođen osjećaj se ne može opisati, mislim da mnogi nisu mogli ni vjerovati da se to dogodilo i što to zapravo znači. Ljudi su se u Knin već lagano počeli vraćati i moji su me poslali da idem kupiti cigarete. Došla sam do jednog dućana koji je radio, a čovjek mi nije htio ništa naplatiti, dao mi je i vina i cigareta i hrane, sve da nosim vojsci - prisjeća se nekih od ljepših trenutaka rata.

Iako je ovo priča o njoj ne dozvoljava da se umanji bilo čija zasluga, pa ističe kako su i oni koji su bili u civilstvu također dali svoj doprinos. 

- I oni su proživljavali svoje strahove - kaže i dodaje kako se nikako ne smiju izostaviti ni druge hrabre žene koje su bile s njom. 

- Bila je sa mnom jedna žena koja je došla kao medicinska sestra. Bila je časna sestra 16 godina, još prije rata je raskinula zavjete i još radi na Križinama. Na početku je bila cijela isprepadana i povučena. Mislili smo da se neće uklopiti s nama, ali malo po malo sam je približila k nama i bila je odlična. Neskromno bi bilo od mene ne spomenuti žrtvu majki i žena, meni bliska imena, našu Maru, Maju, Dunju, Ivanu, psihologinju Snježanu... moju dobru prijateljicu Mariju Čotić koja je u postrojbu došla nakon što joj je 1992. poginuo brat. Ona je sve ove godine bila uz mene i dvostruka je kuma mojoj kćeri. Kada sam 1998. jedva preživjela zbog ciste pankreas, čuvala je svakodnevno moju djecu dok sam bila u bolnici Merkur u Zagrebu. Njezin muž je također među prvim braniteljima, ali je njihova veza 'prijeratna'. Svi su oni važni i svi su dali svoj doprinos koliko su mogli i znali i to se ne smije zaboraviti - kaže.


Međutim, ono što ih boli su priče o velikim braniteljskim mirovinama i povlasticama koje uživaju. Činjenica je, kažu, da su takve beneficije ostvarili samo neki i to najčešće oni koji ratište nisu ni vidjeli. 

- Kada bih vodila stanje po položajima i falilo bi mi ljudi za stražu, tražila bih da mi pošalju nekoga i dobila bi dva-tri imena. Kazali bi mi da će doći određenog dana. Međutim, ti ljudi ne bi dolazili. Pitam gdje su, kažu da će doći drugi tjedan. Ali što će meni ime i prezime?! U tom trenutku mi treba čovjek od krvi i mesa. Očito se to tako radilo, dali bi meni da ga držim mjesec dana na papiru, pa bi ga dali drugoj bojnoj da ga drži na papiru i tako bi on skupio ratni staž, a da nigdje nije bio - otkriva.

Slave dodaje kako im smetaju i podjele koje se stvaraju među braniteljima. 

- S tim smo ljudima prošli svašta, bliski smo i dan danas i zato nam smeta kad se govori protiv HOS-ovaca ili Skeje, pa se dijeli. Ta vojska je bila s moje lijeve strane podrška u minobacačima, ja sam ovisio o njima, a oni o meni. Mi smo zajedno bili u borbi u koju smo svi sa srcem išli - kaže i ističe kako mu je ipak najgore kad se sjeti ljudi koji su izgubili živote u ratu, ali i onih koji se nisu znali nositi s posljedicama pa su sami sebi oduzeli život ili su prerano umrli od bolesti.

Trude se da svoje prijatelje izvuku iz kuće, pa organiziraju druženja. Tu posebno ističu zalaganje predsjednika i članova udruga da među braniteljima održe zajedništvo koje su imali u ratu.

- Začahurili su se, ostali su 30 godina unazad. Pričam s jednim svojim prijateljem koji kaže da bi bio najsretniji da se sada može vratiti gore na teren. Znači u one uvjete, u onu pustinju. Zašto? Zato što je tamo bilo druženje, bila je iskrenost i moralnost. Kada idete spavati stražu vam drže dvojica vojnika. Imate bezgranično povjerenje u njih, a ti ljudi i dan danas kod mene imaju kredita - opisuje Slave koji kaže da je jako zahvalan splitskoj bolnici koja im je izašla u susret i liječnicima koji se bave problemima njihove populacije. 

- Ljudi na samom početku nisu imali veze s vezom, neki nisu znali ni očistiti svoje oružje, a bio je slučaj da nam je jedan momak javio da ide čovjek s traktorom i da vuče nekakvu kutiju. On uopće nije mogao prepoznati da je ta kutija zapravo VBR, a kamoli da je znao rukovati tim oružjem. Tu je značajnu ulogu odigrao Winton Afrić koji je u vrijeme primirja obučavao ljude. Danas mi smeta omalovažavanje. Zna se što je prošla Četvrta, znalo se koje su udarne brigade, ali tko će držati liniju razdvajanja?! Mora netko i tu biti, možda je čak i teže tu jer je ostalo dosta ljudi po šumama i gorama koji ti sutra mogu skinuti glavu. Vodila nas je ujedinjenost i ljubav prema domovini Hrvatskoj! Svi ko jedan! Snaga duha svih tih ljudi dok svoje živote izlažu za domoljubne ciljeve, nemjerljiva je. Proračunatost i osobna korist koju sad spominju neki koji nisu imali priliku ni želju biti sudionici i koji nisu izgubili živote najbližih, osakatili tijela i duše, nemjerljiva je u odnosu na njihovu sebičnost! Branitelji su divni ljudi koji su zbog agresora obučeni da budu ratnici kako bi stvorili državu u kojoj mladi i buduća pokoljenja mogu imati lijep život, a ne da bježe u neke obećane zemlje. Ne smijemo to prepustiti zaboravu. Ovo sad je isto takvo vrijeme kad moramo biti složni. Možda više nego ikad, jer mnogi uviđaju kako nam je lijepa domovina Hrvatska - zaključuje Jadranka, a mi ćemo ovu priču završiti pjesmom koju je napisala u selu Kanaeti 12. ožujka 1995. godine.

HIMNA MORALU

Još jednom pozivam te brate
Srcem koje zna što hoće
Ne gubi ideale zbog nejasnoće!
Ti kažeš;
Ne vodi ovaj put nikuda!
Brijeg pred nama nesavladiva je prepreka.
Zmijsko gnijezdo koje svijet šutnjom podržava
Dok ruši ono što se iz temelja stvara –
Na našem svetom tlu, sijuć bezbroj žrtava
Spriječiti možemo (i hoćemo!)
Samo ako smo zajedno!
Znam, blatno je, teški su koraci,
I svi smo umorni.
Ali ako smo već sami
U životu, u borbi i u smrti,
Ostanimo zajedno 
Dosljedni svakoj žrtvi
Za iste ideale, za buduće generacije
Motivi su što nas trebaju voditi
Ka putu do slobode
Jedinstvene nacije.
Zemlja i krv nasljedstva su sveta
Koja nam nikad ne smiju biti oduzeta!
Još jednom, kažem ti:
Ovaj put – nije privid pust.
To što ne znaš do kad će trajati
Trebalo bi nas još čvršće spajati.
Ta nismo u tuđini
U svojoj smo domovini
Gdje nas ništa ne smije razdvajati!
Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(71577, "");
Pregledaj komentare