PRIČA O VUKOVARU I SPLITU Poludio od sreće kada je u srbijanskom zatvoru saznao da mu brat igra za trostrukog prvaka Europe!

Hrvatska 18. studenog obilježava herojsku obranu Vukovara, tog datuma službeno je 'pao' grad 1991. godine nakon tromjesečne agresije brojčano nadmoćne Jugoslavenske narodne armije pojačane srpskim paravojnim snagama. Split je jako vezan s Vukovarom, Splićanka Vini Rakić je prije 23 godine pokrenula akciju 'I u mom gradu Vukovar svijetli' koja se proširila Hrvatskom, Torcida je naslikala brojne vukovarske heroje na Sućidru, a dostojanstvenim mimohodom Vukovarskom ulicom svake godine podsjete na jednu od najvećih žrtava Domovinskog rata. 

Priča koju ćemo u nastavku donijeti također povezuje Vukovar i Split, a govori i o današnje vrijeme interneta i mobitela nezamislivoj blokadi protoka informacija.  Naš sugovornik je vukovarski branitelj Vlatko Voloder, čovjek kojega je zatekao rat u 28. godini. Radi se o sportskoj obitelji, on je trenirao odbojku, braća Zoran i Damir bili su košarkaši, a sestra Anita Rodin instruktorica fitnessa, koja od 90-ih živi u Splitu.

Ne znamo je li vam 'zazvonilo' ime košarkaša Damira Volodera. Nakon što se rasformirala trofejna generacija Jugoplastike koja je tri puta zaredom donijela titulu prvaka Europe u Split, on je bio jedan od igrača dovedenih na Gripe. Damir Voloder je sa 'žutima' osvojio prvi hrvatski Kup, a novinar Slobodne Dalmacije Mijo Grabovac je nakon pobjede nad Cibonom na finalnom turniru u Rijeci napisao da zagrebačka momčad ima viška kvalitetnih igrača te da se Aci Petroviću nije lako odlučiti kome dati prednost u inicijalnoj petorci. 

- A na drugoj, splitskoj strani, u petorci počinje dojučerašnji anonimac Joško Vranković, mladić koji je tek dolaskom iz Alkara na Gripe silom prilika promoviran u organizatora igre, u ulogu koju nikada ranije nije imao. A druga alternativa na to mjesto jest vukovarski prognanik Damir Voloder, 33-godišnjak koji iza sebe ima mnogo godina igranja, ali ni jednu na velikoj sceni. Može se slobodno reći da je i on pravi debitant. I s njima dvojicom Kurtović zaokružuje izbor rješenja za najdelikatnije poslove organizacije igre. Ove sezone to je bila bolna točka Gripa, a na riječkom dvodnevnom kup natjecanju Vranković i Voloder su nadomjestak za ekstra kvalitet (Zoran Sretenović, Luka Pavičević, Petar Naumovski) koji su Gripe imale prošle sezone, ali ta 'uvozna roba' sada više nije na hrvatskom košarkaškom tržištu - napisao je Grabovac u izdanju 'Slobodne '11. travnja 1992.

Par dana kasnije ta dnevna novina donosi i fotografiju kapetana Velimira Perasovića i najstarijeg igrača 'žutih' (tada se klub zvao 'Slobodna Dalmacija') Damira Voloder kako trofej iznose na Poljud pred Hajdukovu utakmicu sa Zagrebom.

Ovaj sportski flashback donosimo jer Vlatko Voloder nije imao pojma da mu brat igra za trostrukog prvaka Europe, a informaciju je saznao kao zarobljenik u Sremskoj Mitrovici. 

- Jedan stariji čovjek je nekako imao tranzistor, a dao mi ga je jer se plašio da mu ga ne otkriju. Koristili samo ga samo da čujemo Vijesti oko 22 sata, štedjeli smo baterije. U jednom trenutku iz zvučnika je izašlo: 'Damir Voloder daje izjavu'. Poludio sam, rekao sam Robertu Živkoviću: 'Isusa ti dragoga, jesi li čuo da Damir Voloder daje izjavu?', na što mi je on rekao da nije... Bio sam van sebe, pokušao ponovno naći stanicu, ali bezuspješno - ispričao nam je Vlatko Voloder gotovo nakon tri desetljeća.

Ne da on i Zoran nisu znali da najstariji brat igra za slavni klub, nego nisu imali nikakve informacije o Damiru. Posljednje što su znali jest da je sportsku karijeru nakon Skoplja nastavio u Vojvodini, odnosno Košarkaškom klubu Kikinda. Potvrda da igra za 'žute' ipak se nekako probila iza ograde logora i to preko, kako nam je rekao, nevjerojatno hrabrih žena koje su pokušale doći do svojih najmilijih. 

- Kasnije smo saznali da su ga u Kikindi htjeli smaknuti jer se raspitivao što je s nama, ali mu je pomogao jedan Srbin iz Beograda da pobjegne u Sarajevo, odakle je došao u Split.

Pad Vukovara

Vlatko i Zoran su završili u zatvoru nakon pada Vukovara, a o njihovoj borbi ćemo kasnije. Sada ćemo samo ponoviti dio s početka teksta - 18. studenoga 1991. je Vukovar bio izgubljen. No, Vlatko Voloder se sa svojom grupom borio još dan i pol. Nisu znali da je bitka izgubljena. Predali su se 20. studenoga.

Ni u slobodnom dijelu Hrvatske nije se tih dana znala istina. Donosimo dio teksta Drage Hedla objavljenog 20. studenoga 1991. u Slobodnoj Dalmaciji:

- Što se doista događa u Vukovaru pitanje je na koje bi svi htjeli znati odgovor, ali ga malo tko može dati. S Vukovarom su prekinute sve komunikacije, pa se o pravom stanju stvari u tome gradu može samo nagađati. Beogradska je televizija u emisiji Vijesti danas u 13 sati prikazala snimke 'oslobodilaca' Vukovara, u čijoj se pozadini vidi izrešetani vukovarski vodotoranj, jedan od gradskih simbola. To navodi na zaključak da je snimak načinjen na istočnim prilazima gradu, iz pravca Vučedola, odakle su posljednjih dana dolazili najsnažniji napadi.

Vlatko Voloder nam skoro 30 godina kasnije priča o borbi u gradu heroju, točnije u kvartu kojega su zvali Pejton...

- Vukovar je pao 18., a mi smo se u Pejtonu tukli s njima još i 19. studenoga! Toga 19. izgubili smo šestoricu suboraca. Poginuli su Davor Mataruga, Boris Pšenica, braća Milan i Goran Radivojević, te otac i ujak Miroslava i Tomislava Josića. 

U kombinatu Borovo bilo je više od tisuću civila i ranjenika. Među njima i njegova tadašnja djevojka, danas žena ('Zove se Jasna, ali ja je zovem Mare jer mi je draže da zvuči dalmatinski'), te ranjeni brat Zoran. Četnici su tenkovima tukli po zgradi Komerc, prijetili su da će srušiti nosive zidove i tako pobiti sve unutra. Šačici braniteljima je 19. studenoga ostalo samo da se povuku prema kombinatu.

- Kada smo se povlačili, vidio sam 15 četnika udaljenih stotinjak metara, htio sam ih 'riješiti'. Srećom me suborac Miki Josić zaustavio jer da sam ih eliminirao, siguran sam da bi iz osvete sorili do temelja kombinat, napravili bi masakr.

Iako se odlučio sa 5-6 suboraca na proboj umjesto predaje ('Znali smo sve kanale, uspjeli bismo izaći iz Vukovara'), nije mogao ostaviti ranjenog brata samog na milost četnicima, pa su svi odložili oružje, skinuli odore i na sebe navukli civilnu odjeću. Završili su u srbijanskom logoru Stajićevo, pa u zloglasnoj Sremskoj Mitrovici. Kako su u Vukovaru jedni drugima upadali u frekvencije, znali su s neprijateljem preko Motorola razmijeniti koju riječ. 'Pa od čega ste vi da moja vojska ne može proći?', tako je, po priči, jedanput zavapio nitko drugi nego ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. Čulo se za ekipu s Pejtona, što Voloderima nikako nije bilo dobro u srbijanskom kazamatu.

- 'Nisam znao koja si i zverka bio', rekao mi je jedan vojnik, a potom su ubili boga u meni i Josićima. Ništa im nisam rekao. Njih je Pejton morio jer su tu očito poginuli neki oficiri, ne bi ih bilo briga za običnu pješadiju ili četničke dobrovoljce. No, teže od batina koje sam primio bilo mi je gledati kako mi tuku već izmrcvarenog brata. Prolazio je kroz tradicionalni špalir batinanja, a ako padneš - gotov si, dokrajče te na podu. Pet ljudi me držalo jer sam želio doći do Zorana, nisam mogao to miran izdržati.

U logoru je bio punih devet mjeseci, do zadnje razmjene 'svi za sve' u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine. Kada govori o borbama u svom Vukovaru, uvijek spominje braću Josić, Tihomira Barića, kuma Željka Zadru i još par prijatelja.

- Agresore je bunio naš način ratovanja. Za očekivati je bilo nakon žestokog napada da se povučemo, a mi bismo ih - napali, išli bismo na njih! Naravno, kada krene topnička priprema trebaš se zavući u 'mišju rupu' jer su granate padale kao kiša, a nakon toga bi bilo teško uopće prepoznati gdje ste, ali bismo krenuli... - sjeća se Voloder, pa nastavlja u dahu:

- Na Pejtonu su s nama bili Tigrovi iz Rakitja, uglavnom momci iz Zagreba, oni su bili vrhunski opremljeni, ali mi Vukovarci smo prvi išli. Ipak smo mi znali teren, tu smo se igrali, izlazili. Sjećam se da me zapovjednik Tigrova Martić, kada je vidio što radim, pitao iz koje sam brigade, a ja sam mu odgovorio: 'Nisam, prijatelju, iz nijedne, ja sam domaći'.

Pancirka mu spasila život

Tigar iz Rijeke Dražen Mršić zvani Mona stoga je, sjeća se Voloder, skinuo sa sebe pancirku i rekao mu: 'Ako nekome treba pancirka, tebi treba'. Pokazat će se da mu je to spasilo život, jer mu je snajperski metak raznio kragnu pancirke, te mu umjesto smrti donio 'samo' teže ranjavanje u jednoj od akcija napada na neprijateljske oklope. Nije to jedini put da ga je pancirka spasila.

Vlatko Voloder i Dražen Mršić

Voloderi su iz Tijarice preselili u Slavoniju, a otac Dujo je bio jedan od osnivača HDZ-a na vukovarskom području

Svakodnevno su se događale brutalne akcije, 'čišćenja' kuću po kuću, bilo je slučajeva gdje bi branitelji bili izmiješani s neprijateljskim vojnicima i da im život ovisi o jednom mimiku lica, jednoj krivo izgovorenoj rečenici. Nije se imalo vremena razmišljati. Ubij ili ćeš biti ubijen. Vlatko se borio kompletno maskiran, a iz rata nema niti jednu fotografiju. Postoje samo video snimke prilikom razmjene zarobljenika. Ispričao nam je jedan gotovo filmski okršaj koji se odvijao tijekom vukovarskog horora...

- Jedan neprijateljski vojnik je nosio fantomku, koristio je pušku Heckler & Koch, koju sam jako želio. Kako smo se borili za svaku kuću i sobu, u jednoj prostoriji sam uperio pištolj u njega, a on se počeo bacati i raditi salta. Kao nindža. Nisam ga pogodio, a ta gotovo nevjerojatna scena mi se urezala u sjećanje. Ja bih, inače, često u prostorije upadao s pištoljem jer bih tako bio okretniji nego s puškom.

Bratovo ranjavanje

Jedan od stresnijih događaja mu je, kaže, bilo ranjavanje brata. Vlatko je bio na straži, rekao je ostalima da mogu mirno spavati. No, granata iz VBR-a je prošla kroz otvor u kuću u kojoj su bili branitelji. 

- Uletio sam u hodnik, jedva se išta vidjelo. Brat je bio krvav, previo sam ga, ubacili smo ga u Renault 4 i vozili slalom između naših mina dok su nas gađali snajperima. Brat mi je bio na zadnjem sjedištu, stiskao me rukom pa sam znao da je živ, a s nama je bio i Štef Haramina. Kada smo došli do bolnice doktor Marko Mandić Gipser je iščupao vrata auta, digao mog brata i počeo vikati: 'Spašavajte ga, sve ću vas poubijat'. Kasnije mi je dr. Juraj Njavro rekao da je pravo čudo kako je preživio jer je izgubio čak dvije litre krvi. Ja sam ga dobro previo, ali je imao unutarnja krvarenja, pogodilo ga je nekoliko gelera, jedan mu je uništio slezena.

Za kraj smo ostavili, vjerovali ili ne, jednu šalu iz Sremske Mitrovice. Kako je naš sugovornik prenosio informacije koje je čuo preko tranzistora do drugih zarobljenika, često bi svraćao do dijela logora gdje je bila ambulanta. Čuvar nadimka Rumeni(zbog boje obraza), kojemu se trebao prijaviti odlazak liječniku, mu je jednom prilikom zbog toga rekao:

- Voloderu, pa nije ti ovo Klinika Schwarzwald!

Da, zaista Sremska Mitrovica nije imala veze s ičim u toj njemačkoj seriji popularnoj osamdesetih godina prošlog stoljeća... 

Robert Živković, Željko Horvat, Tihomir Barić, Miroslav Josić i Vlatko Voloder - zajedno u ratu i u miru

Obiteljsko okupljanje u Splitu: Vlatko, Anita, Zoran i Damir