PRIČA O YOGI 'Da ste ga sreli, zadnje što biste rekli je to da je vojnik. Jer on to nije bio, on je heroj...'

Uspjesi obrane Hrvatske u Domovinskom ratu mogu se pripisati hrabrosti i spremnosti na žrtvu pojedinaca koji su činili nezamislive, a moglo bi se reći i 'lude' poteze. O obrani Hrvatske i načinu na koji se organizirala Hrvatska vojska danas se ući na prestižnim vojnim učilištima, ali svi se slažu u jednom - Hrvatska se uspjela obraniti ponajviše zahvaljujući entuzijazmu i zajedništvu hrvatskih branitelja. 

Svaka postrojba imala je barem jednog posebnog pripadnika, onog koji je bio drugačiji od drugih, a ovo je priča o jednom od njih - Olegu Ujeviću, pripadniku 141. brigade koji je život izgubio 13. kolovoza 1995. u bitci kod Bosanskog Grahova.

- Da si ga ikad slučajno srea, zadnje šta bi reka je to da je bija vojnik. Jer i nije. Zvali smo ga Yoga. Bija je visok, štrkljast, crvenih obraza koji su više odraz genetskog naslijeđa podneblja iz kojeg potiče nego zdrave uhranjenosti. Zapravo, bija je prilično neuhranjen. Velike, kuštrave kose koju ni pod kojim uvjetima ili čak prijetnjama nije da ošišat. 'U kosi je snaga, agresivnost', govorija je, a u njega je agresije bilo koliko i u cvitu na livadi. Nevinije i dobrodušnije čeljade nisan upozna - kaže njegov suborac i zapovjednik Dario Sučić - Brale.

Oleg Ujević obrani Hrvatske pridružio se 1993. godine. Bio je student u Zagrebu i kao mnogi u to doba u sličnoj situaciji, mogao je izbjeći odlazak na frontu, ali on to nije učinio. Da je drugačiji od drugih, njegovi suborci su primijetili tako što nije htio jesti meso ili kako je govorio: 'Ništa što ima dušu'.

- Čak i voće je zna izbjegavat. Doslovno je čupa travu i pritom joj se izvinjava. Yoga smo ga zvali zato šta je prakticira tu nekakvu Tantra Yogu, a naljutija bi se kad bi mu spomenuli Hare Krišnu. Valjda su nekakva konkurencija, ne znan, ali ono s kosom je zna objasnit sa: 'To se oni iz Hare Krišne šišaju na čelu da izbiju ikakvu agresiju iz sebe, a nama je u kosi snaga! Uniforma mu je stala ko na višalici, a puška u idealnom položaju za samoranjavanje. Takvi mi je osvanija jednog dana u Kašiću. Često nisan obraća pažnju na te nove jer san zna da ih barem pola sljedeći teren neću vidit. Znate onu cifru od pola milijuna branitelja? E, pa tako je to nastajalo. Likovi bi se pojavili na jedan teren, a onda do sljedećeg sredili skidanje - priča Sučić dobro poznatu priču o popriličnom broju hrvatskih branitelja.

U postrojbu je došao kao zamjena za četvero poginulih i desetak ranjenih teren prije u Kašiću i vrlo brzo postao miljenik voda. Sučić priznaje da je na početku bilo ruganja s njim, ali je to vrlo brzo prešlo u zdravu zafrkanciju.

- Ono kad nekog ka vataš u đir, ali iz dragosti. Uvatili bi ga da priča svoje priče s putovanja i pritom ga guštali slušat. Najdraža nan je bila ona kad ga je kurva u Amsterdamu izbacila na ulicu. On je bidan uša kod nje i onda lega na krevet i zaspa. Vanka je bila zima, a unutra lipo, toplo - prisjeća se Sučić. 

Iako je akcija Oluja danas simbol pobjede Hrvatske, rat je bio daleko od kraja. Srbi su se konsolidirali i krenuli u kontranapad. Sve najbolje što su imali navalilo je na Bosansko Grahovo. Bila je to dvodnevna bitka u kojoj su živote izgubili mladići iz Kaštela i Splita, a u toj je bitci život izgubio i glavni lik naše priče. I opet bi se moglo reći da nije morao poginuti, kao što nije ni morao otići u rat. Poginuo je spašavajući suborce koji su upali u zasjedu.

- U jednom trenutku Yoga i ekipa su upali u zasjedu. Ja san bija malo dalje i tribalo mi je neko vrime da dođen do tamo. Bija je to nekakav usjek između dva brda. Jako strmo i jebeno za hodanje. Prvo san pokuša s jednom grupicom doć iza leđa ovima, ali se taj pokušaj ispostavija običnim gubljenjem vrimena. Vratili smo se na onaj isti put kojim su išli i oni. Tražija san kuda su zapravo ušli u usjek. Kad eto Yoge od doli. Zadihan i još crveniji nego inače. 'Brale... doli... zasjeda... mrtvi... ranjeni', pokušava je ispričat s ono još malo snage koliko mu je ostalo. 'Moramo ih izvuć!', ponavljao je. Rekao sam mu da hoćemo, neka sjedne i odmori, pa će mi pokazat u kojem smjeru tribamo ić. Međutim, on je inzistira da će me on odvest iako sam mu govorija da nema šanse da ide i neka mi samo pokaže di ću uć - govori Sučić.

Teren opisuje kao iznimno zahtjevan. Bila je, kaže, ogromna strmina. Nisu se imali za što uhvatiti i zapravo su samo klizili nizbrdo. Dok je određivao desetoricu koja će s njim ići u akciju izvlačenja, Yoga je kliznuo prema prolazu iz kojeg je izašao nekoliko minuta ranije. Viknuo je za njim, ali ništa.

- Odjeba me. Za njin je krenija Jozo, a ja san odusta od određivanja desetorice i krenija za njima. Samo san ovima iza dobacija: 'Jedan po jedan!' Nakon nekih 20-ak metara spusta, otvara se neki mali plato. Ka balkon na toj strmini podijeljen na dva nivoa s nekih po metra visinske razlike. Par stabala i nekoliko velikih stina. Prvo san ubra Jozefa koji je ranjen u nogu leža na tom ka gornjem platou. Mava mi je rukama i žustro pokaziva da legnen. Čovik je cilo to vrime, tako ranjen i nepokretan, leža u pat poziciji sa Srbima. Ko se prvi digne onaj drugi će ga pokosit. Pokuša mi je objasnit situaciju, ali nije bilo vrimena. Rock’n’roll je počeja... Vrime je u takvim trenucima još relativnija stvar nego inače. Pucnjava je trajala vjerojatno kraće nego šta je to izgledalo ikome od nas. A onda tišina... - kaže Sučić.

Iako je ležao na leđima na podu, govori, to je bila takva strmina da je zapravo bio u položaju kao da stoji na nogama. Imao je dobar pregled situacije. Desetak tijela ležalo je razbacano u krugu od 15-ak metara.

- Prvo san začuđeno utvrdija da san živ i neokrznut, a onda pogleda okolo i krenija prema Yogi. On je bija nekih 5 metara livo isprid mene, ispod nekog stabalca. U onoj pucnjavi san točno vidija trenutak kad ga je pogodilo. Oči su mu bile otvorene i ja san se nada... Izdahnija mi je na rukama. Dva hropca i to je bilo to. Pokuša san mu zatvorit oči, ali nije išlo. Odnekud se stvorija Toni i pogledom mi reka 'pusti mene'. Prstima mu je napravija križ na čelu i zatvorija mu oči. Sprovod je bija katolički. U nekom trenutku san pomislija: 'Jebiga, nije bija katolik', ali svećenik je održa najbolji govor ikad. A nasluša san ih se. Nisan izdrža, puka san. Plaka san ka dite. Naglas. Yoga se nije vratija u onu rupu da bi se obračuna s neprijateljem nego da bi pomoga ranjenima. Da ste ga ikad kojom srećom sreli, zadnje šta bi rekli je to da je vojnik. Jer i nije. Yoga nikad nije bija vojnik. Yoga je heroj - završava Sučić ovu priču o Olegu Ujeviću.